Biografija: Zdenko Ćurković
ZDENKO ĆURKOVIĆ rođen je 21.08.1960. u Pasiču, općina Duvno (Tomislavgrad), Bosna i Hercegovina. Živi u Republici Hrvatskoj. Osnovnu školu pohađao je u Severinu, a Ekonomsku školu u Bjelovaru. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Banjaluci.
Od travnja 1989. do travnja 1996. bio je zaposlen u trgovačkom poduzeću „Univerzal“ Bjelovar (samostalni referent nabave). Od svibnja 1996., i nadalje, zaposlen je u Državnom uredu za reviziju (viši državni revizor). S obitelji (supruga i dvoje djece) živi u Šibeniku od veljače 2005.
Piše od srednje škole, a svoje uratke objavljivao je u srednjoškolskom listu „Ekonomac“. Nastupao je po osnovnim i srednjim školama te fakultetima promovirajući svoju poeziju i aforizme. Sudjelovao je na mnogim književnim manifestacijama, a bio je i predsjednik Književne omladine Banjaluka u jednom mandatu. Objavljivao je u časopisima („Ekos“, „Glas“, „Putevi“ , „Život“ i drugima), na portalima za književnost i Facebooku.
Član je književne udruge „KULTura sNOVA Zagreb“, FB grupe „Pisci i književnost Zagreb“, književnih grupa „Global Literary Society“, „Genesis World Writers“, „International Literature World“, „Literature Archive Bangladesh“, „London Poets Club“, “ Poezija i književnost World Vision “, i mnogih drugih.
Zbirku pjesama «U ustima plivaju ribe» objavio je u okviru zajedničke zbirke četvorice autora pod nazivom »U usta moždana hljeb pješčani» u izdanju Književne omladine Banjaluke 1985. (Recenzenti: Irfan Horozović i Milenko Stojičić). Njegova poezija objavljena je u mnogim međunarodnim zbirkama pjesama te je zastupljen u dvije svjetske antologije poezije.
Sudionik je mnogih književnih festivala. Za poeziju je puno puta nagrađivan. Istaknute su samo tri nagrade. Pjesma Majka proglašena je pjesmom dana u „Globalnom književnom društvu“. Za pjesmu Samodopadni sisavci proglašen je pjesnikom tjedna u „Genesis World Writers“. U “Genesis World Writers” nagrađen je certifikatom izvrsnosti za svoju poeziju. Osim poezije, piše kritičke osvrte i aforizme.
TRILOGIJA O LUNI
LUNA I
Ovozemaljsko tijelo … nekoć davno … i ja slobodno bijah.
Ljeto … mjesečina …. miris cvijeća … nokturno zrikavaca …
Na krilima povjetarca, podno nebeskoga svoda, zvijezde brojah
i trgah latice ivančice… brojalica je to … zaljubljenih klinaca.
Iz svjetlica krijesnica … svjetlucalo je more ljubavnih stihova:
„Ti si plaha i ljupka latica, … moga srca, … vjerna ljubičica“.
I dok se topih u mjesečevom odsjaju što izranja iz mojih snova,
za leptirićima poletjeh u blještavilo zvijezda kao ranjena ptica.
Opijen, …. očaran … otmjenošću i glamurom zvjezdanoga neba,
od poetičnosti do prijetvornosti … slijepim ulicama Svemira lutah …
i godinama tražih put posut ružama koji slijepom putniku treba.
Na nebesko tijelo ljubavi – s kraljicom cvijeća, na Lunu naletjeh.
LUNA II
Na Lunu naletjeh … na lijepu i nasmijanu božicu Mjeseca,
isijavaše svjetlom zapaljenim na svjetlu … poput anđela,
čime zaslužih milost, blagost i krepost njenih svjetlaca –
to glasnici uzdigoše me … u izvanzemaljsko tijelo bez krila.
Iz magične noći moga momaštva, stvoriše se plaha i ljupka vila,
mirisaše … opojnim mirisom ruže i slatkim mirisom ljubičice …,
u srcu mom – ljubica vjerna i ruža opojna – svo vrijeme … tu je bila,
okamenjen čarobnim štapićem – u bajci ostah zatočen, uz njeno lice.
Bajkovito se utkaše u zbiljsko – desetljeća prohujaše u znaku proljeća,
zbilja se pretakaše u bajku – poput svile uzvišeno joj sjaji put vilinska,
blagoslovljen sam prstenom rajskim – njen božanski oreol sja od cvijeća,
živimo u prolazu… između svijeta ovozemaljskoga i carstva vilinskoga.
LUNA III
Između svijeta ovozemaljskoga i carstva vilinskoga – Luna i ja:
na mjesečini naše mladosti ubiremo zvijezde kao plodove dunja.
Nebom plovi najljepša ljubavna pjesma – to moj Mjesec sja …,
bljeskaju strofe, pršte stihovi – sjaji i blista k*o amorova munja.
Poneseni uzvišenom glazbom stihova i groma – plešemo vila i ja
u vilinskom kolu – izgaramo kroz začarani krug: zapetljanu priču.
Od slijepih ulica do puta ruže – ljubav se desetljećima kroz trnje tka,
„Ti si plaha i ljupka latica, vjerna ljubičica“ – stihovi se sami sriču.
Najljepša ljubavna pjesma napisati se ne može, jer je pjesma anđeo,
stihove gledam, osjećam i razumijem, stihove volim i sa njima živim,
pjesma je radost i sreća: glasnica ljubavi – što oko mene obavi svoj veo,
oplemenjen svjetlošću bijelom – najljepšoj ljubavnoj pjesmi se divim.
R…R…R…R…
Raspršen bezuvjetne ljubavi sam dahom,
u bezbroj psiha što bauljaju svemirom.
Očovječen jesam iz praha i pepela,
u dan kada Bog otpočinu od svojih djela.
Rascijepljen od usahlog do užeglog,
od šikarja do zvijezda pribijen ko Isus,
izdahom udahnjujem, udahom nadahnjujem,
koje to prijestupe i propuste otkupljujem.
Rastrgan od radosnica do žalosnica,
od suze do suze, od bezdana do Muze,
dušom škropim, svetom vodom se topim,
sve je manje udaha, a sve više izdaha.
Rastvoren od preteče do počivališta,
od pronositelja žara do donositelja gara,
pepelom dišem … prahom izdišem …,
za uzdisajima … uzdasima … uzdišem.
HOMO versus BOG
U Majčinom vrtu – Otac posijaše čisto sjeme ljubavi,
pupovi sisaše prirodnu biološku božansku svjetlost,
proniknuše mladice u svoj svojoj goloj izvornoj slavi,
prekriveni zvijezdama – zibaše se čednost i čestitost
u mjesečevim jaslicama – u blaženom neznanju prvi,
oglušivši se o Očevu zapovijed, mladci su rukama,
mišlju, riječju i propustom … izjedeni od sumnja crvi,
izgubili edenski položaj – rađati moramo u mukama.
U Majčinom vrtu – Homo sijaše mačeve, koplja, kamenje, …
ukorijeniše se zavist, mržnja, zloba, … u brazdama duboko,
iz umnih vijuga plitkih, nicaše povrće, voće, … ratno znamenje,
Čovjek zabrazdiše u ponoru nepronicljivosti, nabadajući razroko
kroz povijest, što učiteljica života je, i Homo ostaše neuk, zadrt,
jalove bijaše evolucije, ratovi i revolucije, oskrvnuli smo i Sunce –
UV zračenje, ništa nam sveto nije, ni Otac nema značenje – smrt
je došla iz raja: bolesti, žrtve, glad. Ljubav je neprocjenjive unce.