Biography:
Abdel Latif Moubarak (Arabic: عبد اللطيف مبارك, born 1964) is an Egyptian poet. He is a member of the Egyptian Writers Union and a member of the Arab Writers on the Internet. He was born in Suez and writes poetry using classical Arabic and Egyptian vernacular. He received a Bachelor of Law from Ain Shams University. He was one of the most important poets of the 1980s and his poems were published in several literary magazines in Egypt and the Arab world, including the Arab magazine, Kuwait magazine, News Literature, Republic newspaper, Al-Ahram, the new publishing culture (magazine).[1] Received the Excellence and Creativity Shield from the Arab Media Union in 2014 and Won the shield of excellence and creativity from the East Academy 2021
Published works
1994: أحاسيس وأصداء | Feelings and echoes, Egypt.
1996: العزف على هدير المدافع | Playing the roar of cannons, Egypt.
1997: همسات البحر| Sea whispers, Egypt.
2001: قراءة ثانية للجسد| A second reading of the body, Egypt.
2007: [1]| نوبة عطش A bout of thirst
2016: بتجرب تانى تموت| Experienced death again
2018: قبس من جمر| Some of embers
PREOBRAZBA SNOVA
(Metamorfoza snova)
Sakupljam lica ljudi,
u blagu ludosti,
urezujem na svoju ubogu haljinu
pjesmu, tihu molitvu.
Dodajem boje stvaranju,
da istkam metamorfozu,
jednu za drugom,
odjekujući dubinama sreće.
Ja sam tvoj san,
O ljudi razuma,
stanje velom čuda,
oči uprte prema sutrašnjici.
Ulice su prazne,
srca raširena,
izgažena težinom
tihe sumnje.
Prilagođavam se veličini,
nastanjujući nesposobnost,
vidljivu svima,
moju nagost, moju krhkost.
Noge su mi prikovane
za lice pločnika,
izlozi tuge,
gdje nada blijedi.
Ponekad uzdahne,
a ponekad omekša,
tvoj san, O ljudi riječi,
slađi je, ali često zaboravljen.
Jer ja sam onaj koji luta,
ili ljudi lutaju sa mnom?
Derviš u krugu,
izgubljen u sjećanju.
Izranjam, duša mi se izlijeva,
između njezinih redaka, strune
čežnje za ruhom svetišta,
i blagoslovi koje prava ljubav nosi.
Spavali su na ramenima vremena,
svjedočanstvo isprepletenih trenutaka,
znakovi razmjene,
čudo koje tek treba pronaći.
MUČENIK
Upis me, upravo ovdje,
U utrobu koja prkosi povijesnoj smjeni.
Upiši moje ime.
Nikada nisam sisao s grudi žena na tržnici robova.
Nisam mogao vjerovati misticima,
Niti su njihova zvona zazvonila prepoznavanje u mom srcu.
Milijun strahova
Moji strahovi, umnoženi milijun puta,
Kad pronađem smrt kako zuri u moj život,
Kad vidim naslagane lijesove,
Crne poput suza kiše.
Neka vam Bog podari dug život,
Da utješite domove ispunjene tugom—
Tijela mučenika,
Čiji su vam životi darovali slobodu.
Pored udovica i siročadi,
Vješala stvaraju vaše snove,
Prodajući vaše srce na prvoj cesti.
Budi mučenik.
Okvir za sliku bolnog
(Okvir za slikanje bolnoga)
Tuge posađene duboko unutar srca,
Buđenje sjemenki straha,
Sa skrivanim i zatvorenim činjenicama užasa.
Odjevene u tišinu,
Posijane su tuge dana—
Znak na grobu, oznaka
Sporoj smrti čovjeka, nepoznatoj.
Tišina nije njihova slika,
Bez boje, oštra je i tmurna.
Prihvaćeno: umireš anonimno,
Iako u svojoj istini, živiš san.
Iako tvoje srce u pustinji nosi dom,
Iako su tvoje godine bile prave za tvoju zemlju,
Prihvaćeno: umireš anonimno,
Poput Ziane slave, niti koja nestaje.
Kad se svjetlost takvog duha ugasi,
I nestane, lijep san završava,
Prihvaćeno: umireš anonimno.
I kuće su umrle, njihova vrata naslonjena na zidove.
Njezine ulice, tugovale su; noć je došla, uvehnula,
Ostavljajući tijelo, kronično voljeno,
Sjajnu zvijezdu, čije pjesme više nisu vezane
Za mjesec, sada tiho uklonjene.
Govori se, zadnji otkucaji iz tvog srca,
Osjetio si i zatim najavio odsutnost.
Lica su prolazila poput snova, otisnuta odvojeno
Na krvavo-pločastoj dasci izgubljene suštine.
Žali oko koje je vidjelo odlazak
U misteriju. Nije bilo inspirativno—
Okvir za slikanje bolnog, vječno tugujućeg.
VEROVATNOST
Stabljike pšenice udišu tebe,
Pletu tvoja slova za večeri.
I miješaju tvoje pjesme na dan kada su se srele
Na njegovom licu, tišina… jato smirenosti.
Odlazi tamo gdje smo započeli naše putovanje,
Zaista, potoci drže samo fragmente.
U izgubljeno vrijeme,
Oprosti moju smrt kad te izaberem,
Milosti pobožnih, u protestu,
Prebivalištu rane,
Udaljenosti pustoši.
A tvoja je izdržljivost bila posuditi
Od zvijezde, dan rituala kolapsa.
Unutar tebe, poniženje pjesama izmiče,
Prema izlasku sunca.
I ti se smiruješ iznad nekih ravnica
Jezicima strepnje,
U svojim vremenima plovidbe.
Umiruješ plamen samoće… gradove,
I ulijevaš u oko suze ponovnog susreta,
Grane od početka smo bili,
Za zemlju razdvojenosti.
Nosimo joj molbena pisma,
Da pišemo u ljubavi,
Voljenovu preduću pjesmu.
I ti se još uvijek kuneš potresom,
Da bi pripremio novu domovinu,
Koju su pitanja izgubila u svom jadanju,
A nemoguće je zatvorilo svoja vrata
S naletima vremena koje je počelo odlaziti.
Nikada nisi napustio žetve sjećanja,
Koje smo gasili.
Tvojom tišinom, vizije neće preliti
Granice praznine.
A mi…
Uzaluđ smo.
Dijete koje boravi duboko u meni
(Dijete koje živi duboko u meni)
Dijete koje boravi duboko u meni,
Kad se strah zapali, bukti od oduševljenja,
Razbijajući svaki okvir,
Na ulicu, otvoreno proglašava
Svoje pravo da okusi zalogaj istine.
S potpunom nevinošću, molilo bi zrake sunca,
Dok su stizale da konfisciraju sutrašnju tamu.
Nikad nije znalo da je sutrašnjica,
Ležeći ubijena na pragu srca,
Već žrtvovana.
Dijete koje boravi duboko u meni,
Tiho skuplja fragmente iz sjene
Djevojke koja je pala s prozora želje.
Prolazi ispod pupka,
Do najdalje usne na rubu kuće,
Povlačeći se u kut, na najdalju obalu,
I u mračnim sobama, zvecka
Kutijama šibica.
Dijete koje boravi duboko u meni,
Ima samo jednu ruku,
Njome skuplja svijet pred sobom,
Crtajući ga u grozde.
I unutar svoje bilježnice snova,
Škraba, a zatim precrtava.
Dijete koje boravi duboko u meni,
Urođeno je tvrdoglavo.
Ruši svaki san u trenu,
Onog trenutka kad se probudi
U novo svitanje.
SREĆNI SNOVI
Srce govori, „dum dum dum,“
I ljubav izlazi iz boce.
Za tebe je život koji crta
Sretne snove koji mi se tako sviđaju.
Sretni snovi koji prikazuju
Moj cijeli prošli život, sada promijenjen.
Moj budući život, s tobom, osvijetlit će
Tamu moje muke i očaja.
Skupi radost prije nego što prođe,
Žetvu sreće koju daje.
Ona postaje slatka u tvojoj jasnoći, i više ne želim
Vratiti niti jednu godinu iz svog života.
Sretni snovi, u njima je sva čežnja,
Ti si blaženstvo koje ih zalijeva.
Ti si pjesma i najslađa značenja,
Sretni snovi koji mi se tako sviđaju.
Ja sam Onaj Koji Dolazi
(Ja sam Onaj Koji Dolazi)
s okusom krika i jadanja,
i suzom iz očiju s hrđavim obrazima, znak.
Ja sam krajnji cilj,
raspršen vjetrovima zbunjenosti…
i podijeljen sam
na licima plača… adresa.
Ja sam čovjek,
rođen od vremena i vjetra,
bol koja plete trnje
između prvih koraka duše.
Ja sam onaj koji krvari,
polja istine na mom čelu
vode me
do krvavih-pjesama koje bole,
i ne vraćaju se.
Slova žara me žigošu.
Sjeme sna u mojim venama,
zagušena nada.
Ja sam obješeni,
i užad smrti mi povezuje oči.
Predajem sve svoje zastave.
Ja sam Onaj Koji Dolazi.
Ja sam… Onaj Koji Dolazi.
ZASEDA
Naučih da tugujem u tišini,
koliko i da te volim,
da se tvojoj čežnji predam i u njoj umrem.
Oslobodi me gorka istina:
da tvoja ljubav prema meni,
u stvarnosti,
beše pauk.
Moj prosti san beše da te pronađem,
kako nosiš moja bremena,
kako stojiš uspravan u mojim očima,
dok moja krv tvojim venama teče.
Svoje srce dadoh izlasku sunca,
samo da se probudim i shvatim da si giljotina bio
u rukama sopstvene ljubavi.
A moja ljubav prema tebi,
beše srž celog problema.
Tvoj početak beše bolan,
tvoj kraj, sazdan u prevari,
krojen da pristaje,
bez molitve.
Obožavah te,
ne kao pagan idola.
Nisam znao da je kraj moje ljubavi prema tebi ništavilo,
izgubljeno u kajanju.
Bejah kao testo,
oblikovano tvojim prstima.
Pronalazio bih budućnost kako cveta
pod tvojim suncem, pod tvojom senom,
i oprostio bih svojim prošlim danima
što su ikada
tebe voleli.
Ne poriči da bejah jedini rođen
iz tvog neba sa dve zvezde,
dve gravure na mom čelu,
savršeno usklađene.
Sunce mrtve istine beše obojeno
između mojih iskrenih reči i tvog lažnog osmeha.
Tvoje lažne linije bejahu stvorene:
čas anđeo,
čas uništenje,
čas tvoje mane bejahu ep
koji si pričao sa hinjenom nevinošću.
Tvoj stvoreni đavo ne ode
u vatri tvoje surove usamljenosti.
Između mekog šapata tvoga glasa
koji ispunjava prazno vreme,
bio sam tamo,
sećajući se kako si ga zvao.
Moje srce beše tvoja igračka,
koju bi isprobavao.
Ne beše ni za šta dobro, osim za tugu.
I godinama,
kada bi tvoj san dolazio k meni, a onda odlazio,
osećao bih se zagušeno.
Postajao bih kao istina kada je obešena
u očima nepravednih.
I godinama,
kada si ti bio oblak za mene,
a žeđ u mom jeziku zavijala,
kao vukovi
što stoje nad gozbom za mrtve,
čekajući da podele obrok.
Moj pogled beše siroče.
Tvoj pogled… beše zaseda