BAJRAM REDZEPAGIC-SYDNEY, AUSTRALIA

BAJRAM  REDZEPAGIC              

THE ECHO OF REDZEPAGICS WORKS

 IN WORLD LITERARY CRITICS

ODJEK DJELA BAJRAMA REDŽEPAGIĆA

U KNJIŽEVNOJ KRITICI

Editing by Bajram Redzepagic i Elmedina Halilovic

SADRŽAJ

1. Nova biografija Bajram Redžepagić                                                                             
2. Poznati o Bajramu Redžepagiću
3. Čamil Sijarić, Sanjin Kodrić, Tvrtko Kulenović, Vladeta Vuković, Nenad Radanović, Rasim Muminović, Radomir Ivanović, Munib Maglajlić, Jasmin Agić
4. Kritički osvrt, Autor Rasim Muminović “Moć i pobuna”
5. Kritički osvrt, Autor Sanjin Kodrić “Roman lične I kolektivne  egsistencionalne drame”
6. Kritički osvrt, Autor Mile Babić “ Moguć I spasonosan izlazak iz svijeta nasilja”
7. Kritički osvrt, Autor Nihad Agić“Moralne dileme i etičke kontradiktornosti pojedinca“
8. Kritički osvrt, Autor Nenad Radanović „ Između pravde i vlasti“
9. Kritički osvrt, Autor Jasmin Agić „Metafizički solilokvij“
10. Kritički osvrt, Autor Vladeta Vuković „Traganje o čovjeku i vlasti“
11.  Autor Šemsudin Gegić “BAJRAM TREĆI”, priča
12. Bajram Redžepagić-“Poput istočnjačke magije
13. Kratki osvrt na lik I djelo Bajram Redžepagić Autor: Zdenko Čurković
14. Kratki osvrt , Autor Zdenko Čurković/podrška
15. Esej, Autorica Zdenka Mlinar “;Čovjek koji se bori protiv nečovjeka
16. Kritički esej,  Autorica  Zineta Čehović Šahović /na romane I filozofsku liriku
17.  Autor Stjepan Zelenika, kritički esej na filozofsko lirsku poemu” NEMOGUĆE JE MOGUĆE”                                
18. Esej, Autor Slaven Trebovac “Balkanski Don Kihot I vitez vjere”                                               
19. Esej i poema, Autorica Gordana Sarić – posveta Bajram Redžepagić
20.  Esej “Genijalnost kao novi standard u književnosti” Autorica Senada Kadribašić
21.  Esej, Autorica Zdenka Mlinar “ / Naojriginalniji živući mislilac u književnosti i umjetnosti   
22. Autor Edin Š. Krupljanin poema / posveta Bajram Redžepagić
23.  Autorica, Zejneb Miličević Nevenka – posveta Bajram Redžepagić- citat Habib Mandžić
24.  Esej, Autorica Gordana Opalić” KOLOS 21. Stoljeća”
25.  Esej, Autorica  Gordana Opalić “Nova Ana “Ono što vrijeme ne popravi, popravi ljubav”
26.  Esej, Autor  Mika Vlacović Vladisavljević “Proučavanje višeg znanja I dublje istine o životu”
27. Izvodi iz zbirke kritika ” PUT U SVJETLOST”Autor Mika Vlacović Vladisavljević
28. Autorica  Zdenka Mlinar “NAJORIGINALNIJI ŽIVUĆI MISLILAC U KNJIŽEVNOSTI I UMJETNOSTI”
29.  POEMA “Tebi na dar” Autor Ruki Kočan
30. Esej, Autor Ruki Kočan “Univerzalnost I vanvremenost  bezuslovne ljubavi”
31. Esej, ”Čarolija genijalnog pera” Autor Ruki Kočan
32. Esej – Autor  Zlatan Demirović
33. Esej “Veliko književno pero Balkana” Autorica Zana Coven
34. Kritički osvrt, Autorica Rašida Muhić
35. Esej “Strah od  ljudi koji se ne boje Boga”Autorica Elmedina Halilovic
36. Esej, Autorica Slavica  Pejović ”Brod kroz oluje”
37. Kritički esej na lik I djelo Bajram Redžepagić, Autorica  Biba Saračević Muratović
38. Esej “O NAMA U NAMA” Autor Avdulah Ramčilović
39. Kratki osvrt, Autor  Sabit Bekto
40. Kratki osvrt , Autor  Nermina Adžović Mustagrujić
41. Kratki osvrt ”Ljude koje je teško opisati “ Autor Alma Buljubašić Maglić
42. Autorica Zdenka Mlinar “Kad se nešto izbriše , onda to ponovimo..BALKANSKI TOLSTOJ I DOSTOJEVSKI
43. Autorica Zdenka Mlinar, esej “Asketski pjev, molitva i plać “
44. Autor Refik Martinović  Esej na poemu“ČOVJEK-NEČOVJEK”
45. Autorica Mirjana Pere Kostić, Esej “Posveta učitelju”
46. Autorica Mensura Jahić , Kritički esej na poetiku djela Bajram Redžepagić”
47. Autorica Semirka Hadžiosmanovic, Esej “Zrelost jednog filozofa”
48. Autorica Mira Jungić ” Esej O POBUNJENIKU”
49.  Autorica Amira Hamza ”Djeca razlomljenog vakta”
50. Autorica Seadeta Bela Jurić, kratki osvrt “Luconoša svjetlosti”
51. Autorica Fatima Medžedović Begović “Sinfonija ljubavi”                                                                                                         
52. Autorica Sevka Begović Lićina “Gospodska geneza”
53. Autorica Alma Imamović, kriticki osvrt “Nova Ana”
54. Autorica  Sađida Jerlagić ”Esej o poetici duše I jeseni”
55. Osvrt, Autorica  Elmedina Halilović ”U mladosti se piše po kamenu u starosti ispisuje po vodi”
56. Aleksei Kalakutin/ “Dragi prijatelji”
57. Joseph Spencer -Congratulations
58. Samuel Cavero –Congratulations
59. Rahim Karim Karimov- lijepe rijeći prijatelja
60. Shikdar Mohammed Kibriah

THE  NEW BIOGRAPHY

BAJRAM  REDŽEPAGIĆ, (1939.)  Plav, Montenegro, former Yugoslavia

The only writer in  the world who has been imprisoned seven times for criticizing the ruling system of ex Yugoslavia and Bosnia and Hercegovina. He rose up against the war and violence.

The greatest literary minds in the last 50 years until today, describe that Bajram Redžepagić is the gre

atest living writer, a parallel to the Balkan Dostoevsky, Tolstoy.

Bajram Redžepagić, writer, novelist, poet, novelist, essayist, as well as doctor of medical sciences, high scientific and artistic potential with significant achievements in both fields.

He studied at the Faculty of Philosophy, and also at the Faculty of Medicine in Skopje, Macedonia. Master’s degree in Belgrade, Serbia. He defended his doctoral dissertation in Sarajevo, Bosnia and Herzegovina.

He is the author of famous novels such as:

 “REBEL” (1977), “HERMIT” (1981), “TORRENTS” (1974) and “ MAGIC SHIP” (1986).

-NEW HERMIT / expanded edition / 2010

-Roman „OBSESSION“ serialized „Oslobodjenje“ Sarajevo, 1990

-Common Stories, edition „Grace“ Brussels- 2010

– Published several stories in leading literary magazines, including

„Father and son“,“Sin and repentance“,“Love and Hate“

He has won a large number of prestigious literary awards in the former Yugoslavia and around the world

In Australia, the Commonwealth of Australia Award, Concill for the Arts, is a major, literary achievement, “STEPS OF DESTINY” „as a Trilogy, Containing Novels:

l. „OBSESSION“

2. “PHILOSOPHY STONE”

3. “GREAT LIGHT”

In the last ten years he has expanded the trilogy to pentalogy, with 2 new novels:

A. THE  MIRACLE OF NATURE AND THE MIRACLE OF REASON

B. THE MIRACLE OF THE HEART AND MIRACLE OF LOVE

HE INAUGURIATED philosophical poetry as a new literary direction – Collections of poems, philosophical poetry in two parts:

1.“IMPOSSIBLE IS POSSIBLE“

2. “ METAPHYSICS OF LOVE , LIFE AND DEATH “ as well as a collection of essays and critiques entitled “  “ECHOES IN LITERARY CRITICISM”

 He is the author of a huge number of literary reviews and essays (over 850)

Other international awards:

Winner of several domestic and foreign awards, of which we single out the most important:

Senate Award Art BERLIN / 2000

Commenwelth AUSTRALIA Award 2004 I 2006

Spanish-American Miguel Cervantes Award, 2021 for literature and peace

Award of the World Academy of Literature (for the poem MAN OR NON – MAN / philosophical lyrics  IMPOSSIBLE IS POSSIBLE “ author Bajram Redzepagic,  (essay  on Redzepagic poem written by  Z. Mlinar

Podgorica, Montenegro, 2020

Twice nominated for the Nobel Prize.

Redzepagic was nominated for the NOBLE PRIZE by official cultural institutions and eminent literary representatives from Bosnia and Herzegovina 2020 / 2021

He works as writer and lives in Sidney / Australia.

NOVA BIOGRAFIJA

BAJRAM REDŽEPAGIĆ, (1939) Plav, Crna Gora, bivša Jugoslavija)

Jedini pisac na svijetu koji je sedam puta zatvaran zbog kritike vladajućeg sistema bivše Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. Ustao je protiv rata i nasilja.

Najpoznatiji književni umovi u posljednjih 50 godina opisuju Bajrama Redžepagića kao paralela balkanski Dostojevski, Tolstoj.

Najveći živi pisac, Bajram Redžepagić, književnik, romanopisac, pjesnik, esejist, kao istovremeno i doktor medicinskih nauka, sa visokim naučnim i umjetničkim potencijalom sa značajnim postignućima u oba polja.

Studirao je na Filozofskom fakultetu, kao i na Medicinskom fakultetu u Skoplju, Makedonija. Magistrirao u Beogradu, Srbija. Doktorsku disertaciju odbranio je u Sarajevu, Bosna i Hercegovina.

Autor je poznatih romana:

POBUNJENIK” (1977), “PUSTINJAK” (1981), “BUJICE” (1974) i “BROD” (1986).

Novi Pustinjak / prošireno izdanje / 2010 –

Roman „TJESKOBE“ serijalizirala je „Oslobođenje“ Sarajevo, 1990

Zajedničke priče, izdanje „Grace“ Brisel- 2010

 Objavio nekoliko priča u vodećim književnim časopisima, uključujući

 „Otac i sin“, „Grijeh i pokajanje“, „Ljubav i mržnja“

 Veliko književno postignuće,TRILOGIJA “HOD SUDBINE”  koja sadrži romane:

 l.  “ NOVE TJESKOBE“

2.  “ FILOZOFSKI KAMEN “

3.   “VELIKO SVJETLO”

 U posljednjih deset godina proširio je trilogiju na pentalogiju, sa dva nova romana:

 a) ČUDO PRIRODE, ČUDO RAZUMA,

 b) ČUDO SRCA , ČUDO LJUBAVI

 INAUGURIRAO JE  FILOZOFSKU LIRIKU  kao novi književni pravac – Zbirke pjesama, filozofska poezija u dva dijela:

1. „NEMOGUĆE JE MOGUĆE“ 2. „METAFIZIKA LJUBAVI, ŽIVOTA I SMRTI“, kao i zbirka eseja i kritika pod naslovom  “ EHO U KNJIŽEVNOJ KRITIKI „

 Autor je velikog broja književnih prikaza i eseja (preko 850)

 Dobitnik je više domaćih i stranih nagrada, od kojih izdvajamo najvažnije:

-Nagrada Senata Art BERLIN / 2000

– Commonwealth  AUSTRALIA Award 2004 I 2006

– Špansko-američka nagrada Miguel Cervantes, 2021. za književnost i mir

-Nagrada Svjetske književne akademije (za pjesmu Čovjek ili nečovjek/ filozofska lirika NEMOGUĆE JE MOGUĆE „autor Bajram Redžepagić, (esej o Redžepagićevoj pjesmi napisala Z. Mlinar, Podgorica, Crna Gora, 2020

– Dva puta nominovan za Nobelovu nagradu.

– 2020/2021. Nominacija ispred države BIH , kao počasnom članu od predstavnika eminetnih književnih ličnosti I kulturnih institucija  države.

Radi kao pisac i živi u Sidneyu / Australija

Ovo je Redžepagićeva posebna vrsta inovacije poetike modernog romana , gdje se umjetnička slika i slika istorijske istine poklapaju , ostvarivši nenadmašno djelo.

Ćamil Sijarić, pisac i akademik

“Kad se carstva mjenjaju” a zapravo prića o tragici I traumi bošnjačko-muslimanske zajednice u Bosni I uopće na Balkanu što zapoćinje slomom  I povlačenjem do kraja poraženog Osmanskog carstva  s ovih prostora..Osmansko –Austrugarskoj smjeni u Bosni , godine 1878..”

Sanjin Kodrić, univerzitetski professor

Bajram Redžepagić se počesto osvrće filozofski na stvarnost i počesto podsjeća na Kanta i njegovu kritikučistog uma.

Tvrtko Kulenović, pisac i akademik

Redžepagičevo pripovjedanje je prirodno i nadovezuje se na bogatu pripovjedačku tradiciju Andrića  I Selimovića

Vladeta Vuković, akademik i povjesničar

Nije to samo namjera da se napiše moderan roman, kod Redžepagića je to samosvijest i draž više, i to od onih istočnjačkih, onih kakvim se kod Andrića divila Isidora Sekulić.

Nenad Radanović, književnik i esejist

Kadunić uzrasta do vjesnika novog doba , dijalektičkog negatora vlasti, i tako postaje pustolovni heroj koji otvara novi povijesni proces(…)uzrasta do ničeanskog „natčovjeka“

Rasim Muminović, filozof

Za razliku od Meše Selimovića , kod kojeg je junak u sukobu sa vlašću na kozmopolitski naćin, kod Redžepagića je prepoznatljivo stradanje čitavog naroda, naroda bošnjačkog, o čemu je pisac romaneskno progovorio zadivljujuće smjelo u tegobnim vremenima.

Munib Maglajlić,univerzitetski professor

Redžepagić se bavi tragikom čovjekove egzistencije, nesporazumima junaka sa svijetom u sebi i svijetom oko sebe , te se može slijediti piščeva intencija da pokaže svu složenost tzv. drame življenja.

Akademik, Radomir Ivanović

Bajram Redžepagić jedan je od najdarovitijih pripovjedaća sa naših prostora, ona vrsta pričaoca koja se prema prići odnosi na prisan i intiman način.

Jasmin Agić, književni kritičar

Roman lične i kolektivne egzistencijalne drame

Baš kao u slučaju „Pobunjenika“ – romana koji je prvi put objavljen 1978. godine, a potom ponovo objavljen 2010. godine, i „Pustinjak“ je roman koji vraća Bajrama Redžepagića u našu savremenu književnu praksu, koji ovaj put objavljuje roman koji se pojavio u prvo uređivanje prije tri decenije – 1982. Ove činjenice nemaju samo formalni karakter, niti je naglašeno da nagovještavaju Redžepagićev „povratnički“ status u našoj modernoj literaturi, već su važne za pravilnu književno-povijesnu i kritičku kontekstualizaciju autorska djela, i za adekvatnu percepciju čitanja danas.

Baš kao što je „Pobunjenik“, „Pustinjak“ je roman svog vremena, međutim to ga ne čini manje relevantnim u našem današnjem i svježem književnom trenutku.Bajram Redžepagić pojavio se u književnosti početkom sedamdesetih godina, kada u okvirima poslijeratne modernističke poetike u Bosni i Hercegovini prvenstveno dolazi do brzog razvoja romana, a zatim umjetnosti pripovijedanja priča uopšte.

Štaviše, neposredni književno-istorijski kontekst u kojem Redžepagić započinje svoje djelo dominantno je obilježen romanesknim majstorima autora poput Ive Andrića, Meše Selimovića ili Derviša Sušića, zajedno s drugim istaknutim domaćim romantičarima i pripovjedačima, kojima također pripadaju Ćamil Sijarić i Husein Bašić, s obzirom svoje sandžačko-crnogorsko porijeklo dijele sa Redžepagićem. Svi od njih su autori čija je romaničko-narativna umjetnost, koja se nalazi u našoj romanskoj literaturi (od kraja 19. stoljeća nadalje) poznata po specifičnoj priči o prošlosti, manje ili više istinitoj ili potpuno izmišljenoj i više tradicionalno ne ostvarenoj, ali kao neoistorijska proza.

U ovoj situaciji radnja romaničko-narativnog djela Bajrama Redžepagića također je tematski vezana za istoriju, ali služi kao podij i konkretan egzistencijalni okvir u kojem se odvija ista drama ljudske stvarnosti, odnosno ono što je „ljudsko stanje“ ili „Ljudska sudbina“. Upravo je to oblikovalo Redžepagića kao autora koji ne odbacuje u potpunosti romansku narativnu matricu, već je zadržava, ali je značajno preoblikuje i inovira, u skladu s novim poetskim okolnostima.

Jednako kao i „Buntovnik“, „Pustinjak“ je posebno kontekstualiziran u periodu naše književnosti koji donosi tzv.  „ Figuru Novog vremena“ i istorijskog raskršća, relevantan za opsesivno ponavljanu priču, posebno u bošnjačkoj književnosti, o drami u trenucima promjene dva Carstva – zapravo priča o tragediji i traumi bošnjačke muslimanske zajednice u Bosni i Hercegovini. čitav Balkan, koji su započeli istorijskim slomom i povlačenjem već poraženog Osmanskog carstva. Tada jedan čitav svijet, vezan za orijentalno-islamski kulturni i civilizacijski krug, pre vekova, počinje da se raspada i propada pod radikalnim istorijskim promenama, do tačke neizvjesnog budućeg postojanja.

Međutim, iako slijedi neke ključne značajke novije bosanskohercegovačke, a posebno bošnjačke književne prakse, Bajram Redžepagić je autor koji ne samo da replicira svoje prethodno književno remek-djelo, već strahovito proširuje konvencionalni reprezentativni okvir novije literature modificirajući lik novog vremena i povijesnih raskrsnica u „Pustinjaku“.

Uzimajući u obzir izvanredno post-osmansko sandžačko-crnogorsko istorijsko iskustvo, Redžepagićev roman proširuje lik novog vremena i povijesnih raskrižja izvan „austrougarske teme“, koja govoreći o tranziciji između Osmanskog carstva i Austrougarske, uporno zaokuplja bošnjačku književnost.Pustinjak očito nastavlja priču koju je Pobunjenik započeo, pa u središtu ovog romana stoji pobunjeni pojedinac, Tahir-beg Kadunić, koji se bori protiv nepravde i moći (i istog svjetovnog okruženja), razmišljajući o tome vječnu bitku između dobra i zlo i upitne mogućnosti i osjećaj otpora. Ovaj put, radnja se događa u određenom vremenskom rasponu – malo prije, za vrijeme i nakon kritičkog kongresa u Berlinu, ali također u jednako složenom povijesnom slijedu do početka Prvog i Drugog balkanskog rata od 1912. i 1913 .; dok je lokalni, sandžačko-crnogorski kontekst smješten u radnju, duboko određuje ciljeve radnje i njene reprezentativne strategije.

Stoga Pustinjak znatno nadmašuje priču o Tahir-begu Kaduniću iz Pobunjenika i postaje roman o njegovoj ličnoj egzistencijalnoj drami u jednom istorijskom periodu krajnjih turbulencija i previranja, kao i o egzistencijalnoj drami čitavog kolektiva kojem Kadunić pripada, napredujući epsko sveobuhvatnom istorijskom romanu.

Psihološki produbljeni fokus na idealnom društvenom aktivizmu otkrivenom u Pobunjeniku, dijetetski se ponovo pojavljuje u Pustinjaku, s dramatičnom zamršenošću njegovog unutrašnjeg svijeta s jedne strane, i dokumentarno precizan pregled istorijskih događaja koji pogađaju bošnjačku muslimansku zajednicu, kao i Crnogorsko-balkansku zajednicu okolnosti s kraja 19. i početka 20. stoljeća s druge strane, kroz koje je sudbina glavnog junaka čvrsto vezana za kolektivnu sudbinu.

Stoga se Pustinjak pojavljuje kao roman užasno negativnog povijesnog iskustva, obmana i promašenih očekivanja, ali revidira i povijesna znanja i zastarjele slike prošlosti, posebno u drugom dijelu, kada je romanička radnja u potpunosti usmjerena na službeno izbačene, snažne prevođenje bošnjačko-muslimanske zajednice u sandžaku Crne Gore u hrišćanstvo, nakon teritorijalnog uspostavljanja Crne Gore i pokušaja podizanja homogene crnogorske nacije za vladavine Nikole I Kralja. Konačno, ovaj roman sa svojom kontroverznom temom vrlo jasno pionira kao provokativni politički novoistorijski roman, zapravo i kao roman koji se široko tiče stvarne priče o egzistencijalnoj prijetnji, koja uključuje istrebljenje jednog kolektiva i njegovog pojedinca, u uvjetima socijalne ugnjetavanja i ideološka tiranija koja – kao što je više puta podvučeno – lišava čovjeka života i imena.

Namjera da se govori o istinitim povijesnim incidentima i ispriča univerzalna priča zasnovana na tim činjeničnim osnovama, nesumnjivo je rezultat autorove traume iz prošlosti, baš kao i njegov pokušaj zauzimanja za prisjećanje na kulturno-socijalni kontekst, gotovo prelazeći granice književnog diskursa zadržavajući široke semantičke potencijale.

Kao takav, Pustinjak je i roman koji bi, koliko god bio vezan za svoj trenutak u vremenu, ima mogućnost biti relevantan i izvan vlastitog povijesnog konteksta, pa tako i danas, kad bi se mogao čitati i kao priča o marginaliziranom Drugom, čime u konačnici postaje i štivo potencijalno izazovno i u širim južnoslavenskim, a posebno u bosanskohercegovačko-bošnjačkim i sandžačko-crnogorskim međuknjiževnim tumačenjima.

Univerzitetski profesor, doc.dr. Sanjin Kodrić

Moguć – i spasonosan – izlazak iz svijeta nasilja

Kroz svoj glavni lik romana Pustinjak, Bajram Redžepagić čitavim svojim bićem želi izlaz iz svijeta straha, mržnje i nasilja. Tahir-beg Kadunić kaže: „Želim drugačiji svijet!“ (Str. 295). Istorijski okvir egzistencijalne drame glavnog junaka je vrijeme od Berlinskog kongresa (1878) do Prvog balkanskog rata (1912-1913.) Na osnovu odluka Berlinskog kongresa, kneževine Srbija i Crna Gora proglasile su suverenitet, a Austro-Ugarska stekao pravo okupacije Bosne i Hercegovine.

Redžepagić je dobro proučio ovo istorijsko razdoblje, a na temeljima istinskih monumentalnih događaja istinito je prikazao istorijski kontekst drame koju je preživjelo muslimansko stanovništvo slavenskog porijekla, želeći ostati u svojoj domovini nakon povlačenja Osmanskog carstva. To se uglavnom odnosi na muslimane Plava i Gusinja koje je Osmansko carstvo vratilo u Crnu Goru i nakon toga nasilno prešlo u hrišćanstvo.

Treba napomenuti da je nakon Francuske revolucije (1789) moderna demokratska zemlja u službi sloboda i prava pojedinca. Od 1791. sloboda vjerovanja i vjeroispovijesti dio je toga. Dakle, zemlja postaje vjerski neutralna i emancipirana.

Religija više nije državna stvar i sve su religije jednake pred zakonom. Svaki građanin ima pravo pripadati ili ne pripadati nekoj religiji, a takođe biti ateist. Od sada je religija privatna stvar (stvar njegove lične slobode) i dio je civilnog društva, jer civilno društvo uključuje sve ono što stvara razlike među građanima (religija, nacija, kultura itd.). Da bi održala mir, država se morala emancipirati od religije – budući da su se mnoge religije pojavile u jednoj državi, bilo je nemoguće, istovremeno nepravedno i nasilno objaviti jednu religiju kao državnu, a druge religije kao svoje neprijatelje. Naše zaostajanje za evropskim dostignućima vidljivo je danas na svim nivoima jugoslavenskih zemalja, koji su utopljeni u nacionalizam i od religije su stvorili slugu nacije – ono što nazivamo vjerskim nacionalizmom.

Unutar Tahir-paše Kadunića događa se drama koja ne želi izdati svoju savjest, osnovnu slobodu i voli svoju domovinu i ljude bez obzira na njihovu vjersku raznolikost. Kako biti pošten i pošten prema svakom čovjeku na svijetu kojeg je obuzela volja za moći – tj. Nasilje? Kako se oduprijeti političkoj i vjerskoj moći, politici i religiji koja – umjesto da služe čovječanstvu – dominiraju njima i proizvode najveća zlodjela?

To su unutarnje borbe koje razdvajaju Kadunića, svjesni da većina ljudi žudi za moći i potpuno je zavodi. Treba li se oduprijeti Porti da preda Plav i Gusinje Crnoj Gori? Da li bi se trebali boriti protiv Porte i Crne Gore i osnovati svoje carstvo unutar Carstva? Kako se suprotstaviti moći koja mami i privlači sve ljude? Čovjek treba biti kamen ili Bog, a ne da ga vlast mijenja – razabire Kadunić. Ako se suprotstavite moći, onda vas proglase izdajnikom ili luđakom.

Kadunić se bori za pravdu i protiv zla u sebi, shvaćajući da vlast znači silu, represiju, moć i da ne može biti drugačija (str. 265). Zna da je slava nesreća. Odbija da izda sebe i svoje ideale. Osjeća da su te unutarnje borbe poput rađanja novog svijeta i putovanja ka svom istinskom ja.

Kada Kadunić gleda kako diktator Avro Lemov oduzima ljudima pravo na vjeru, život i slobodu, a kad se prisjeti nasilnog vjerskog nametanja kroz vrijeme, zaključuje sljedeće: „Neka svatko vjeruje u vlastitu religiju! Ali više ne vjerujem nijednoj religiji! “(Str. 293). Vjeruje samo u borbu protiv vlastitog zla. Za njega se ljubav pretpostavlja kao nešto božansko, jer sve dok vjeruje u ljubav i ljude, mržnja iznutra nestaje. Želi voditi „bitku za zajednicu vjernika – koji bi željeli ljudsku slobodu duha“ (str. 303). Čovjek postaje velik kad shvati svoj grijeh.

Priznanje vlastitog grijeha omogućava mu da se obrati i krene drugim putem. Samo oni koji su svjesni svojih grijeha spremni su na obraćenje, iz zla u dobro, iz laži u istinu. Nasuprot tome, nosioci vlasti su uvijek nepogrešivi i nikada ne priznaju svoje grijehe. Nasilje je ukorijenjeno u svetosti počinilaca. Institucije vlasti nikada ne priznaju svoje greške, niti svoje zločine. Prema tome, svaku silu i moć treba pobijediti i niko nikome ne bi trebao vladati! Neka vladaju pravedni zakoni! Čovjek koji je sagriješio dušu, kako tvrdi Kadunić, tjera sebe i sve oko sebe u nesreću. Tahir-beg priznaje svoje grijehe („Odbio sam sotonu od sebe“) i vraća se sebi. Smatra da je čovjek najbliži Bogu kad čini dobro i svjedoči istinu. Doživljava kako ljubav daje snagu za spašavanje drugih.

Ključna poruka pustinjaka je da protagonista karakterizira vjera u istinu i njezinu nepobjedivost: „Ali istina procuri kroz bilo koju rupu, nema sile koja bi joj mogla prkositi …“ (str. 262). To govori da nas samo istina može učiniti slobodnima. Svi ljudi, nacije i religije na ovim prostorima moraju se suočiti sa istinom o sebi, istinom o svojoj prošlosti, ali i otpustiti suštinsko zlo i prestati proglašavati svoje zločince herojima. Ubiti istinu i njene svjedoke je nemoguće, jer ostaju relevantni za cijelo čovječanstvo, čak i nakon smrti. Oni koji se ne žele nositi s istinom o svojoj prošlosti suđeni su ponovljenom nasilju u još gorem, patološkom obliku.

Čovjek je biće koje je u potrazi za Tajnom i ispunjenim životom. Ljudi pijani moći i zaljubljeni u svoj život mogu završiti u paranoji, u kojoj je ubistvo krajnje oruđe kojem pribjegavaju, a krajnji alat paranoične nacije su agresija i rat – kao što je jednom napisao Max Horkheimer; i bio je vjeran kritičar dviju najopasnijih modernih ideologija: nacionalizma u obliku nacizma i komunizma u obliku staljinizma. Iz romana „Pustinjak“ zaključeno je da ljubav prema istini i ljubav prema drugima vode čovjeka do punog života, dok negiranje istine vodi i druge u pakao na zemlji. Zahvaljujući svom književno-poetskom talentu, bogatoj mašti, razumijevanju ljudskog unutarnjeg oklopa i poznavanju istorijskog konteksta, Bajram Redžepagić uspio je napisati roman koji istovremeno otkriva najgore vrste nasilja i zagovarao ljubav i istinu kao jedini oslobodioci tog nasilja. Time se nudi alternativa svijetu nasilja. Jednostavno, njegov umjetnički imperativ nalaže bijeg iz svijeta nasilja.

Mile Babić (rođen 26. studenog 1947.) je hrvatski rimokatolički svećenik u Sarajevu, dupli doktor nauka, teolog, filozof i prevoditelj.

Moralne dileme i etičke kontradiktornosti pojedinca

Gotovo svi romaneskni tekstovi suvremenog bosanskohercegovačkog i bošnjačkog pisca Bajrama Redžepagića na izmišljen i uspješan način problematiziraju ulogu i značenje istorijskih sekvenci u životima romaničkih ličnosti.

Dok romani „Pustinjak“ i „Pobunjenik“ tematiziraju povijesni slijed iz s.c. Osmansko razdoblje bosanske i crnogorske istorije, dijelom period Prvog svjetskog rata, koji se odnosi na područje Bosne i Crne Gore. Roman „Brod“ ne pripovijeda istoriju, već je dramatizira, stavljajući u prvi plan moralne dileme i etičke kontradikcije glavnih protagonista – oca Orhana i braće Samira i Jupe, koji su svi troje bili aktivni učesnici NOB-a i Partizana. pokret otpora u Drugom svjetskom ratu. Budući da se roman fokusira na unutarnje dileme protagonista, autor ima jasnu namjeru da se odmakne od shematiziranog pristupa službenog partizanskog narativa, što ga svrstava u nekolicinu autora bivše jugoslavenske književnosti, koji su se usudili krenuti vlastitim kreacijama put.

Jedna od najistaknutijih, ili bismo mogli reći najinovativnijih karakteristika ovog romana, jeste njegova formalno-narativna nekonvencionalnost, koja se očituje u odabiru složene kompozicije s vještom i funkcionalnom primjenom modernih narativnih poteza, do tada bez presedana u jugoslovenskoj književnosti . Naime, stvarajući svoj romanički tekst, autor kombinuje odlomke uglavnom ličnim glasom s odlomcima bezličnim glasom, ali čitav tekst dodatno se komplikuje dodatnim nivoom dokumentarne fantastike, koji dovodi u pitanje mnoge događaje i likove ili im daje novi ili različito značenje.

Središnja tema romana je odnos oca Orhana sa sinovima Samirom i Jupom, u kojem se otac, kao partizanski patrijarh, pristrasno i neprimjereno odnosi prema datim okolnostima i situaciji. Favorizira svog starijeg sina, dodjeljujući mu važne ratne zadatke, i štoviše, prima ga u stranku, dok mlađeg sina drži u pozadini – iako je pokazao izuzetnu hrabrost i zrelost, što kod njega podstiče nepovjerenje i nevoljkost, i na kraju promjenu strana u postojećem istorijskom sukobu.

Stav ovog oca takođe utječe na odnos između braće; Jupo se okreće prema Samiru i čini sve da spriječi njegov napredak, pa sukob kulminira njegovom odlukom da Samiru oduzme glavu prisiljavajući njegovu zaručnicu Fatimu na aferu s neprijateljskim zapovjednikom Kardašijem.

Dubina i potencijalna tragedija ovog sukoba svjedoče kada je Jupo nestrpljivo, iako bez uvjerenja, saveznike s neprijateljima (fašistima, kvislinzima i albanskom gerilicom), samo da dokaže da je odluka njegovog oca pogrešna i nemoralna; ono što vidimo u Jupovoj izjavi: „Ti si, Samire, kriv si! Znate dobro da sam vas štitio i podržavao na početku otpora! Ali Jupo je to shvatio, postao je ljubomoran, pohlepan za slavom. To su … njegove opasne ambicije “(B. Redžepagić:„ Brod, 2017., str. 100). Toliko su polarizirani u svojim pozicijama, pa se to konačno odrazilo na cijelu njihovu poziciju u romanskom tekstu, gdje je Samir predstavljen kao racionalan tip, koji djeluje na racionalno promišljanje odluka, a Jupo kao impulsivan, iracionalan tip koji motivirani instinktima, trenutnim raspoloženjem i afektom.

Sazvežđe figura romana temelji se na prepisci (otac-Samir-članovi stranke) i sukobu (otac-Jupo-Samir), pa prvu grupu možemo imenovati paralelnom, a drugu kontrastnim likovima.

Takođe se može zaključiti da spomenuta konstelacija utječe na romanski tekst u cjelini, gdje promatramo korespondirajuće konstelacije likova – koji ponekad postaju polarizovani (pripadnici Partizanske vojske), kao i kontrastne, čineći jedinstvenu konstelaciju, uključujući i figure od neprijateljske vojske.

Roman „Brod“ podijeljen je u šest poglavlja, od kojih je dva homodiegetički ispričao Orhan, zapovjednik Partizanske vojske i otac Samira i Jupe, zatim pobunjeni sin Jupo, talijanski zapovjednik Birneti, no posljednje, šesto poglavlje otkriva dokumentarni film -povijesna rekonstrukcija Samirova životna biografija, jedan od glavnih junaka koji djeluje kao revolucionar s bogatom, ali malo ili potpuno nepoznatom revolucionarnom prošlošću.

Kao što je već rečeno, središnja tema romana leži u moralnim i etičkim dilemama protagonista, ali i otvorenim, kao i prikrivenim sukobima između njih, koji proizlaze iz različitih ideoloških usmjerenja; tako da su Orhan i Samir vjerni političkoj ideji antifašizma, dok je Jupo neodlučan. Odan je revolucionarnom humanizmu, ali zbog degradacije u partizanskoj vojsci, imajući zavist i osvetoljubivost prema Samiru, samo na trenutak zauzima neprijateljsku stranu . Težina ovog etičko-moralnog jaza u porodici postaje još očiglednija kada se Orhanova supruga otvoreno i svjesno pridruži svojoj braći, koja promoviraju ideje protiv humanizma i čine zločin.

Specifičnost i posebnost Redžepagićevog romana prvenstveno se očituje u njegovom sastavu, stilu i narativnoj organizaciji; zato što je roman, uprkos tome što su ga ispričali homodijegetički pripovjedači, pun umetnutih struktura kroz koje bi se mogle prepoznati mnoge književne narativne razine, povećavajući složenost i polivalentnost romana.

Osim toga, očita je autorova namjera da maksimalno fikcionalizira povijesne događaje, što im dodjeljuje pomoćnu filozofsku dimenziju. Ali, bez ikakve sumnje, očito je da roman koristeći jedan nekonvencionalan i ranije nepoznat pristup u jugoslovenskoj književnosti progovara, problematizira i na dramatičan način prikazuje praksu etničkog čišćenja u jednom uskom regionu sjeveroistočne Crne Gore, gdje su tri suočene su različite i međusobno antagonističke kulture.

Gledano s aspekta njihovog djelovanja i položaja u romanu, Redžepagićeve književne ličnosti pokazuju svoje individualne i tipične osobine; glavni protagonisti (Orhan, Samir, Jupo) pokazuju pojedinačne osobine, dok likovi iz neprijateljskog tabora (talijanski zapovjednik Birneti, albanski kvislinški Prenk calja i lokalni simpatizeri) pokazuju tipične. Prikazujući likove iz prve grupe, autor koristi gotovo sve dimenzije izmišljenih likova, njihov izgled, psihu, socijalni kontekst, i posebno naglašava mentalni model, zbog čega njegovi likovi postaju fleksibilni, dinamični, integrativni i promjenjivi . Posebno su fleksibilne i dinamične dimenzije dobro primijenjene u romanu, jer zahvaljujući njima primjećujemo šta likovi izlaze na površinu, a što skrivaju, kako se ponašaju i rastu ili mijenjaju tijekom romaničke radnje.

Kroz turbulenciju narativnih događaja, prožima se ideja o rekonstrukciji pustolovina i životnih biografija protagonista, na osnovu njihovih dnevničkih zapisa koje su ostavili iza sebe i u kojima je svaki od njih sa svog stanovišta opisao iste događaje i situacije, što svjedoči o posebnosti njihova narativna svjedočenja. Posljednje poglavlje kombinira Samirove zapise iz dnevnika i dokumentarno-istorijski diskurs Lerskog, ruskog hisstoriografa. Ovaj diskurs funkcionira kako bi popunio prazninu u Samirovoj biografiji od 1937. do 1941. i tako zaustavio zabludu beskrajnih laži koje se govore o njemu.

U drugom nizu završnog poglavlja, na vidjelo izlazi nevjerovatna sudbina revolucionara Samira, sudbina prijestupa i nevjerovatno izvrnutih odnosa koji su mu zamalo koštali život. Pažljiva i detaljna analiza štampe iz Madrida, Pariza i Beograda i arhivska otkrića pomažu u stvaranju čvrstih granica i istinite slike Samira, kao okorjelog revolucionara u sjeni zločina, ali i poetskih težnji. Ispostavilo se na kraju da je počinio neka krivična djela pod neobičnim okolnostima, za neke od njih bio lažno optužen, dok poetske napore pripisuje svom bratu Jupi, koji je napisao poeziju zaljubljen u Fatimu – istu djevojku koju mu je Samir oduzeo , a na kraju je zarađivala za život kao klupska pjevačica nakon rata.

U tom kontekstu treba naglasiti da autor nastupa kao izvandigegetički ili okvirni pripovjedač, miješajući lične priče protagonista u događaje i situacije koje su im već ispričali, što još jednom potvrđuje autentičnost i nedvosmislenost ličnih svjedočenja likova o višem narativu nivo. Funkcionalnost te homo- i heterodiegetičke naracije omogućava čitatelju da sazna stvari koje inače ne bi mogao, ako se oslanjao samo na informacije dane od likova, objašnjavajući tako nevjerojatnu digresiju u radnji kao u slučaju narativne digresije ili slijeda o Birnetiju, koji je sa sinom Sandrom zapeo usred četvrte neprijateljske ofanzive u Jablanici. Tamo upoznaje Samira i u razgovoru s njim rasvjetljava događaje iz prošlog rata, posebno njegovo ubistvo Samirovog oca Orhana Timura, uprkos tome što ga je spasio od sigurne smrti i olakšao mu oporavak od teških rana.

Sam naslov romana, „Brod“, sadrži prepoznatljivu simboliku na koju se aludira, ne samo u poluumu romana, već izravno na stranici 164:

„Ležao sam u bujnoj travi, usta iskopanih u vlažnom tlu, udišući oštar rosni bršljan, naoko prazno nebo. Ali nije bio prazan; preko njega je preplivao samo jedan oblak, nalik brodu, ogromnom brodu na lividnom nebu, trudeći se da se probije kroz pustinju začarane bjeline, kao da je na posljednjem putovanju, podsjećajući me na prethodnu kišnu noć, iz straha od Jupovog putovanja , na smrti, sprovodu ili u posljednjem, tihom vremenu našeg bez riječi, i osjećao sam se kao da udara groma, kao da se taj brod s neba srušio u kanjon. „

Simbolika ove Orhanove izjave je jednoznačna: brodolom u njegovoj porodici je neizbježan, Jupova i vlastita smrt su neizbježne, a s njom, nažalost, neće biti spuštena tragična zavjesa na sceni ličnih i istorijskih nesreća.

Gledano u cjelini, roman Bajrama Redžepagića „Brod“ svoju umjetničku snagu i uvjeravanje temelji na vjerovanjima, a ne na percepciji likova, pa kao posljedica toga njegovi likovi vrlo često izlažu svoja moralna, etička, ideološka i tradicionalna vjerovanja

dodatno stvaraju mentalne slike mnogih pojava i situacija, što ih čini istinitim i autentičnim. Strukturirajući i ostvarujući svoje likove na taj način, autor namjerno zanemaruje, čak odbacuje hronološki redoslijed i značajnu koheziju središnjih događaja iz romaničkog djela, pa bi njegov roman mogao biti klasificiran kao složena književna priča. Takva složenost romaničke priče otežava utvrđivanje njenog tematskog fokusa, koji ne proizlazi iz rekonstrukcije središnjih, kronološki sekvenciranih događaja, već iz apstraktne, zamršene karakterizacije tih događaja, pa roman tematizira, na mnogo različitih nivoa, poteškoće protagonista da pronađu svoje mjesto u kontradiktornoj i kontroverznoj povijesnoj situaciji međunacionalnih i kulturno-ideoloških sukoba u Drugom svjetskom ratu, u ograničenom geografskom prostoru.

Osim ovih karakteristika romaničkih likova povezanih sa strukturom i kompozicijom romaničke priče, očito je da autor kombinira vanjsku fokalnost i unutrašnju fokalnost u nekim romaničkim odlomcima, što nam daje uvid u unutarnji život likova, pa kao rezultat toga, osim njihove otvorenosti – oni posjeduju ili uspostavljaju zasebne osobine koje su ili fragmentarne ili kao skup mnogih: kao najdublji lik, Orhan je ilustriran u oba ova aspekta, Jupo kao najkontroverzniji lik nešto manje, dok je karakterizacija Samira iz izostaje kut unutarnje fokusa.

Zamišljajući izmišljeni svijet svog romaničkog teksta, B. Redžepagić ograničava ili ometa čitateljev način orijentacije prema vlastitim predodžbama o svijetu uz prihvatanje vrijednosti likova, jer njegove romaničke priče izričito govore o nečem drugom različitom od naših svjetonazora, čime populariziraju narativni „princip odlaska“.

Suprotno tom principu, roman potvrđuje s.c. „Princip međusobnog vjerovanja“, koji podrazumijeva da romanički tekst, osim jasno označenih pojava, stvari i događaja, također fikcionalizira događaje i okolnosti u vrijeme svog pisanja. Slijedeći ovaj princip u razvoju romaničke priče, autor je pokazao posebnu umjetničku virtuoznost u primjeni mikrostilističkih jezičkih alata za prikazivanje njegovih likova, kao što su: odabir riječi, trop, vrste i dužine rečenice, slušna kvaliteta riječi, funkcionalna upotreba regionalnih fraza, itd.

Raznolika upotreba figurativnog jezika, u doslovnom i neizravnom govoru likova i izravno ili indirektno izvještavanje o njihovim mislima, tako da pomoću slobodnog neizravnog govora vodi ka daljoj plastičnosti i jezičko-stilskim slikama.

Zaključno, važna književno-estetska i idejno-filozofska vrijednost romana „Brod“ počiva u oblikovanju likova kao netipičnih i nekonvencionalnih pojedinaca čiji diegetički opseg obuhvaća njihovu psihičku konstituciju i mentalne atribute (vjerovanja, misli i osjećaji, odnos prema sebi i svijetu ), kulturne, društvene i istorijske pozadine, tako da se roman, sa svim spomenutim odlikama, postavlja na pijedestal i zaslužuje status relevantnog književno-umjetničkog teksta, ne samo u bošnjačko-bosanskoj, već i široj jugoslovenskoj književnosti.

Prof. Nihad Agić

Između pravde i vlasti

Roman Bajrama Redžepagića „Pobunjenik“ zrelo je, slojevito i jedinstveno djelo. Ovo remek-djelo predstavlja autora suvremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti kao pisca koji ima nekoliko osobina pojedinačnog karaktera: svoj jezik, svoj svijet i svoj način prepričavanja događaja iz tog svijeta i unutar svojih likova – i sve ove osobine, nerazvrstani po važnosti, jer je svaki od njih presudan – rijetko se steknu, rijetko se dese! Stoga ovom romanu i njegovom tvorcu treba posvetiti mnogo pažnje.

Uska geografska regija u „Pobunjeniku“ je Plav i okolina – jedan neobičan, književno nepoznati svijet. Sama ta činjenica privlači pažnju čitatelja, a kad joj se dodaju kvaliteti koje autor nosi, naša znatiželja se još više povećava.

Ne samo da Bajram Redžepagić uvodi taj novi svijet u čijem se ograničenom regionalnom okviru odvija velika ljudska drama, već nam daje i neobično bogate jezičke temelje, jednu snažnu jezičku boju koja plastično osvjetljava njegov romanički izraz gotovo do čulnih iskustava, kulisa, masovne scene kao da su prikazane na starom platnu, u živahnom i potresnom dijalogu, uvijek rukujući i budno preuzimajući odgovornost za složenje i višestruko grananje basni, tako da je i „Pobunjenik“ kompozicijski vrlo zanimljiv komad.

Bitno pitanje koje Redžepagićev roman postavlja i pokušava odgovoriti sadržano je u njegovom vlastitom naslovu. Sudbina je individualnog otpora rječitim postavkama čije slabe točke buntovna savjest opaža, ali niti ih može ukloniti, niti im može učiniti barem manje štetnim. Pojedinac i autoritet: u sukobu, može li se bitka dobiti, uprkos jasnoći pojedinačnih razloga za pobunu? Je li uopće riječ o istini ili samo o jednostavnoj usporedbi fizičkih snaga – nije li istina uvijek bila prisutna tamo gdje su fizičke snage bile teže s jedne strane?

Prosvijetljeni intelekt izvanrednog karaktera Tahir Kadunić, buntovni beg protivi se lišavanju potpore robovim masama koje ne mogu zamisliti vlastiti život bez iskorištavanja ili ugnjetavanja onoga što je postalo toliko prirodno, a svima, osim neposlušnom Tahiru Kaduniću, jasno je da neko je beg, a neko seljak – oko toga nema kompromisa, pa čak ni latentnog sukoba.

Svijet je teško promijeniti, nekome je dato pravo da nadvlada druge, računajući unaprijed da neće imati zamjerki uspavane mase, na svoj strah veći od svijesti o otporu koji se u svjetskom stanju apatije vidi kao heretički čin.

Redžepagićev roman ima nešto neobično: potisnuti se nisu pobunili, ali u njihovo ime je to učinio netko iz privilegiranog sloja – u ovom slučaju beg Tahir Kadunić, a uzrok dvije stvari: ne prihvaća izrabljivanje seljaka i nehumano postupanje od njih, on tvrdi da zemlja pripada onima koji su je obrađivali više od 30 godina, pa on svoju zemlju dijeli seljacima – i drugo: klan Aghas potpuno je zatvorio svoju krvnu lozu, vjenčavaju se u porodici i naravno suočavaju se degeneracije, jer ne žele postati rođaci sa seljacima kako bi zadržali beneficije u istom društvenom krugu. Sas krajnjim odobrenjem starog paše, oni radije grade nove zatvore za mentalno oboljele, nego da se miješaju sa seljacima, i to je zakon koji se ne smije kršiti.

Iako Redžepagić ne razgraničava vrijeme djelovanja pobunjenika, očito se događa pad Osmanskog carstva, kao što vidimo Tahirov ujak – vezir Idriz vodi tursku vojsku protiv Perzijanaca koji postaju sve jači na granici i teško im je suočavanje sa, a takođe i činjenica da buntovna ideja sazrijeva u Tahiru, dovoljni su znaci tog vremena. Razlozi za Tahirovu pobunu zaista su ogromni, ali svi su oni odbačeni zbog njegove spoznaje da „pobuna dolazi od mene, a ne od grada ili zatvora“, govoreći da je inteligentan pojedinac preslab pred stvarnim svijetom i njegovim hijerarhijski raspored, gdje se niko ne obazire ni na jednu pojedinačnu misao. Ipak, postoje ljudi koji nisu u stanju dokučiti i prihvatiti svijet s kojim se suočavaju, s njegovom krutom strukturom koju sami nikada ne bi stvorili, sa zakonima koji donose samo anarhiju. Ljudi poput Tahir-bega Kadunića ne mogu takav svijet prihvatiti. Pobuna u njima jedini je način života. Ako neko iz klana Agha ubije seljaka – neće odgovoriti za to, osim ako ne ubije nekoga privilegovanog – onda se za ubistvo smatra odgovornim. Ti standardi zbunjuju pravednog bega, kasnije pašu, Tahira Kadunića i on se nastavlja protiviti, ali – ono što ga zgrozi i čini njegove napore apsurdnim – ne prima podršku ni od onih na vlasti, pa čak ni od seljaka za koje se zalaže ! Svjestan je zla u svijetu, ali ne i njegove snage i vlastite slabosti. U tome je čitav nesporazum između Tahira Kadunića i svijeta oko njega. Trenutak kada je na vrhuncu moći, njegova inauguracija kao Paša u domovini, nužno povlači brojna odstupanja kojima se odbija, sjećajući se sebe kao bivšeg pobunjenika.

Krug je zatvoren, slijepa ulica je predodređena. Nada da će promjena u svijetu postati iluzija, snažni mladić Kadunić bio je, vidimo sada kako je odveden u propast i propast, živio od uspomena, sam i izoliran od svijeta, sa fatalnim nalazima.

Roman Bajrama Redžepagića ima nekoliko planova koji se međusobno povezuju, dopunjuju i objašnjavaju – što ga, između ostalog, svrstava u moderan roman i komad koji sadrži temeljna obilježja savremene proze. U prisustvu razdvojenih basni, ovaj roman ima naznake romantičnosti, avanturističkih osobina glavnog junaka i njegovih bliskih ljudi (Hajrudin-efendija, Merjema), mnogo je peripeteja, složenih scena (boravak u Turskoj, ratovi s Perzijancima, sudbina vezira Idriz, Merjemaina bolest, itd.), Prekinuta i kasnije nastavljena kazivanja – i dalje je sve ovo očaravajuće, šarmantno, s mirisom egzotične priče bogate bojama i sjajem, to su zapravo poetske slike, ukrasi, detalji kojima autor ukrašava Kadunićeve opterećujuća misao, njegov ozbiljan postupak, njegov iscrpljujući i dugi prkos. Za manje nadarenog autora od Redžepagića to bi prouzročilo otpad i vjerojatno ne bi služilo namjeri da napiše moderni roman složene građevine, ali u slučaju Redžepagića dodaje samo više privlačnosti, slične istočnoj, kojoj se divila Isidora Sekulić Andrićeva djela.

Iz dijelova poput ovih prisjećamo se ratnih događaja koje je Tahir prošao u sukobu s Perzijancima, njegovih čarobnih putovanja u inozemstvo, kafića i priča koje su se samo čule u njima, bijega iz zatvora, Redžepagićevih pejzaža koji obogaćuju i oživljavaju tekst, ali ipak postojiautorov vrlo specifičan jezik, čista prethodnica onoga što se govori, jezik za koji se Redžepagić očito posebno pobrinuo, posebno da bi sačuvao svoju arhaičnost i neponovljivu ljepotu.

„Pripremali smo se za serralne dane, zvao me ujak nekoliko puta, pokazujući mi tamu koja je pala u dolini jezera, očistili smo pogled špijunkom i zadrhtali od velike perzijske vojske utaborene, pa smo držali stražu do kasno u noć razmišljajući kako zarobiti njihovu prethodnicu, koja se kretala prema nama poput opake zmije … “

Ovako nevjerovatno oštre i plastične slike posvuda su razbacane po „Pobunjeniku“, slično onim dijelovima u kojima zatvoreni Kadunić vidi prirodne promjene kroz otvaranje u ćeliji. Kratka poezija u prozi zaustavlja normalno brzo djelovanje romana, ali ga također čini umjetnički sugestivnim, prijemčivim, odijeva glavnu autorovu ideju u poetsku odjeću, s mnogo ukrasa, kojom Redžepagić oživljava slijed uzbudljive povijesti o Tahir-begu Kaduniću .

Tematski okvir Redžepagićevog romana nije bez određenih ograničenja ili prepoznavanja. Naizgled, u osnovnoj autorovoj ideji pobune, koja dolazi od nekoga kome vlasti najmanje očekuju, od njegovog člana, bega Kadunića, može se povući paralela sa Selimovićevim romanom „Smrt i Derviš“, a neke su i dileme koje love Tahir-bega. blizak onima koji su mučili Selimovićevog junaka Ahmeda Nurudina.

Naime, da biste se oduprli sili, trebali biste postati silom, a kada to učinite – kako ćete se razlikovati od onih protiv kojih ste nedavno stajali – vaša pobuna samo će produžiti zlo i produbiti jaz između onih koji imaju moć i onih koji nemaju ‘ t, jer čovjek od moći i čovjek bez nje nisu isto. Sama činjenica da postaje paša, postavlja pitanje Tahir-begu: „Čemu služi pašaluk, ako od mene iznudi neodređeni mir, sposobnost da omekša, splasne, da se rastopi među agama, postane poslušan i odan poretku i religija … “Ali, Nurudin i Tahir značajno se razlikuju u svojim krajnjim spoznajama: Tahir-paša nastavlja svoju akciju oslobađanja seljaka i time okončava preostali i nestabilan feudalni sistem, dok Selimovićev junak pada u zlo zbog kojeg se pobunio. Tahir-paša je takođe poražen čovjek, ali na drugi način, a motivi su mu uvijek bili i ostali plemeniti: ne vodi ga mržnja ili osveta – rođen je i beznadan ljubitelj pravde, ne može preživjeti u svijet „dizajniran“ da za neke bude raj, a za druge pakao, još uvijek je duboko zabrinut za sudbinu svoje rodbine, nesavladive degeneracije koju vidi i svjedoči, dok je drugi, zavarani sebičnim interesima, namjerno ignorišu.

Užasan je Kadunićev nalaz da čak ni paša ne može napraviti promjenu, jer dominacija pripada begovima i agama, tako da u ovom slučaju sav njegov prethodni trud ide uzalud. Takvo je drugo otkriće da nedavni pobunjenik gubi povjerenje onih koje bi spasio, istog trenutka kad je stupio na vlast, jer su s tog mjesta doživjeli svakojako zlo – nikad dobro – pa izbjegavaju svaku suradnju i bliskost s Kadunićem …

Ton svjedočenja Redžepagićeve priče kombinira se s objektivnom prezentacijom radnje (neki dijelovi romana pripovijedaju u trećem licu), što ga čini još živahnijim i zadivljujućim. „Buntovnik“ je poput istočne legende, čiji temelj leži u ozbiljnom i

trajna ljudska drama, odnos snaga i pojedinaca, a osim toga, kao i u drugim dobrim romanima, postoji puno života svake vrste, od Merjemine i Tahirove ljubavne zablude do društvenih prekida u vrijeme Tahirove prve, kratke i neuspješne pobune .

Misaoni potencijal koji ovaj roman nesumnjivo prožima kroz čitavu radnju radnje, kao i kratke, sveobuhvatne dijaloge, sužen na suštinu koja prikazuje određenu situaciju, ali je i komentira na narativni uspješan način. Pored autorove vještine da demonstrira psihološku slojevitost iz različitih uglova, postoji i poseban, a književno nerazrađen svijet autorove domovine, opisan u romanu plastičnim i autentičnim jezikom regije, pa će roman Bajrama Redžepagića „Pobunjenik“ budite srdačno prihvaćeni u širokim čitateljskim krugovima, baš kao što će vrhunski stručnjaci za književnost u tome naći zadovoljstvo.

Pisac, kritičar, Nenad Radanović

Roman – metafizički solilokvij

Bajram Redžepagić, romantičar koji je stvorio opsežan i značajan književni opus, također je pripovjedač koji u potrazi za savršenom stilskom formom nikada ne zanemaruje jedan temeljni književni princip – da je književnost mjesto na kojem se ideje pokazuju.

Za Redžepagića je ovaj postulat norma narativnog ponašanja, stoga je njegova literatura bogata velikim idejama i epohalnim mislima povrh svega.

Roman „Bujice“, prvi put objavljen 1974. godine, ključna je knjiga njegovog stvaranja, koja ga – iako je još relativno mlad i nepoznat – predstavlja kao autora širokog talenta i velikih mogućnosti jezičkog izražavanja. Oslanjajući se na tri decenije dugu tradiciju rodoljubive i partizanske književnosti, Redžepagić donosi sasvim novu dimenziju u već zastarjeloj romaničkoj književnoj formi, pokazujući kako se zastarjelo može transformirati u estetski izazovno umjetničko djelo.

U „Bujicama“ Redžepagić maestralno izvodi dekonstrukciju narativa koji prethodno nije otkriven, a koji se temelji na iskorištavanju srodnih narativnih obrazaca sa zadatkom da probudi određene emocije u svijesti čitatelja; dok je cijela romanička konstrukcija semantički jaka zbog svoje shematizirane melodramatičnosti.

U naracijama poput ovih, junaci su bili jednoliko i uobičajeno stereotipno prikazani, dok je najjednostavniji semantički kontrast između dobrog i lošeg s podjednako podijeljenim ulogama učinio narativ uvjerljivim. S jedne strane bili su partizani sa svojim saveznicima kao isključivim utjelovljenjem moralnih vrijednosti, a s druge strane strani agresori sa svojim saveznicima koji su oduvijek utjelovljivali zlo.

Redžepagić nikada ne remeti tu matricu u potpunosti i nikada ne iznosi epistemiološku dihotomiju između dobra i zla o kojem je riječ, ali ulazeći u um protagonista ilustrira napuštene dijelove partizanskih priča. Priča „Bujica“ ima zbunjeni red fabularnih elemenata, a njeni protagonisti su psihološki složene ličnosti koje intenzivno prolaze kroz ekstremna stanja.

Njegovi heroji-partizani nisu bolesni od perfekcionizma, oni su plastične i složene ličnosti koje savladavaju prepreke ne samo koristeći razum i logiku, već često i osjećaje, strast i karakterne mane koje se pojavljuju kao istinske moralne vrline u situacijama života i smrti.

Posebna dimenzija Redžepagićevog romana je u njegovoj dualnoj naraciji – čitatelj može jasno razlikovati dva narativna plana, odvojena u vremenu i prostoru. Oba narativna plana povezuje herojski skrojeni aktant, partizan Murat, koji spaja svijet zatvorskih mučenja u austrijskim i njemačkim nacističkim logorima s epskom partizansko-komunističkom bitkom u Jugoslaviji.

Murat kao središnja figura ima nezamjenjivu dužnost povezati razdvojene narativne nizove u jednu romaničku priču, a njegove su avanture motivi scena iz basne.

Za razliku od ličnosti u jednostavnijim narativnim oblicima, Murat je višeslojna i komplicirana ličnost, neprestano prisiljena donositi odluke i pronaći rješenja za nevjerovatno zahtjevne situacije; ipak se dubina njegove karakterizacije vidi u neprestanoj autorovoj potrebi da psihologizira svoje mjesto u basni.

Iz njegovih razmišljanja saznajemo da se Murat bori sa čitavim nizom sumnji, jer bi njegovi izbori trebali imati pozitivan utjecaj na svoju ili sudbinu zajednice kojom upravlja.

Poseban po svojim moralnim vrijednostima i etičkim odlukama, uvijek se odluči da bude uzor svojim sljedbenicima, kao partizanski komandant i nacionalni vođa. Iako je socijalno realan i herojskiproza ​​je svoje protagoniste predstavila kao isključivo i tipično savršene, čineći ih manje ljudima – protagonist Redžepagićevog romana ustaje kao druga vrsta heroja.

Njegove gotovo karamazovijske dileme iz kojih proizilaze njegovi postupci jedini su mogući način da Murat objedini sve segmente svoje ličnosti u onaj koji razumije metafiziku vremena, prihvaća vlastitu žrtvu i odustaje od revolucije, intuitivno shvaćajući da je partizanska bitka jedini okvir za ispoljavanje dobra bez kompromisa.

Međutim, bilo bi pogrešno tretirati „Bujice“ kao roman potpuno stranačke tematike, jer ispričana ljubavna priča spada među najljepše te vrste u jugoslovenskoj književnosti.

Ljubavni zaplet, bogat melodramatičnim elementima, kako se razvija priča o nevoljama partizanskih vojnika i postepeno se transformiše u ljubavnu tragediju s nesretnim krajem.

Zaljubljen u Sofiju, mladu i izvanrednu partizansku kolegicu, Murat nosi ljubav protiv tradicionalne baštine i konvencija planinara. Oni su napredan, predan i magnetičan par, ali sudbina njihove razdvojenosti i nesretne Sofijine smrti prikazuju ljubav koja je prethodno bila zlosretna. Energičan i proaktivan Murat voli ženu pogođenu rakom i od koje će biti odvojen u njenim posljednjim trenucima života. Dok se Sofija bori za život pod medicinskom njegom, Murat živi kao zarobljenik, besmislom postojanja i svakodnevnom oskudicom natjeran da postane sanjar i gotovo psihijatrijski slučaj, ali njegove životne maštarije sa Sofijom predstavljaju najljepšu ljubavnu idilu naše književnost.

Gotovo na samrti, ali još uvijek imajući um živ, pragmatično fleksibilan i usredotočen na bijeg i oslobođenje, Murat ne može odoljeti izljevima teške melanholije u kojoj zamišlja bukoličan život sa Sofijom i odbija misli o njoj i vlastitoj stvarnosti. Povremena melanholija čini ga živim bićem više od ostalih sličnih tradicionalnih heroja, koji uvijek teže postizanju revolucionarnih ciljeva, što se ponekad čini umjetnim i fiktivnim. Suprotno njima, Murat je pažljiv i sentimentalan čovjek, koji u pauzi svoje povratničke borbe jasno prepoznaje razloge i svrhu te najvažnije žrtve.

U njegovim očima to je svijet bez socijalnih razlika, svijet u kojem su dvoje mladih ljudi neopterećeni moralnim imperativima anahrone zajednice mogli odabrati da budu supružnici u ljubavi i životu. Murat se bori za partizansku revoluciju, doživljavajući je kao mehanizam za postizanje individualnih sloboda, što spaja njegove lične ciljeve i ciljeve zajednice.

U svojim kasnijim romanima Redžepagić demonstrira da borba neposlušnog pojedinca ostaje njegova vječna književna i filozofska opsesija, te da ono što u „Bujicama“ samo signalizira početak titanske, herojske i tragične književne sudbine, u „Pustinjaku“, a posebno u „Buntovnik“ postaje jedna cjelina, kristalno jasna književna ideja.

Posebnu pažnju u ispravnom razumijevanju Redžepagićevih književnih ideja treba posvetiti njegovom tretiranju vremena, prepoznatog kao povijesnu vremenitost, a ne kao puki vremenski tok.

Tako u „Bujicama“ pratimo dve generacije porodice Timotijević u potpunosti posvećene revolucionarnoj ideji svrgavanja; ono što starog osuđenika i njegovog sina – partizanskog doktora čini rijetkom, ali postojećom porodicom intelektualaca koja izdržava epohu zabluda i neznanja, zahvaljujući njihovom avangardnom naporu.Bojenje da njihova žrtva nije uzaludna i da katarza proizlazi iz svake fizičke patnje, znak je nepokolebljive vjere u budućnost, koja ne samo da pripisuje porodicu Timotijević, već i sve druge nove likove.

Redžepagićeva jedinstvenost među svim bivšim jugoslavenskim autorima vidi se u daljnjoj teorijskoj i povijesnoj analizi njegove književnosti – to je njegova narativna i humanistička potreba da rasvijetli strahote koncentracijskih logora i zaroni u planirano i sistematsko procesuiranje Jevreja. Njegov opis događaja iz koncentracionih logora ispred je jugoslovenskih tekstova na istu temu; stoga su samo direktno nadahnuti autori memoarske i dokumentarne proze mogli iznijeti tako uvjerljivu sliku.

Prikazujući sudbine logoraša, Redžepagić je specifičan po insistiranju na njihovoj dosljednoj humanosti i nikad izgubljenom dostojanstvu; dok u loncu različitih nacionalnosti zatvorenika vrlo emocionalno i plastično opisuje jugoslavenske zatvorenike, naglašavajući kako njihova patnja ima višu svrhu zbog snažnog partizanskog otpora nacizmu u domovini.

Stari Timotijević je bio bez ikakve sumnje uvjeren da će nacizam biti poražen i prema tome imun na mentalne torture – a Murat, spreman da organizuje bijeg iz logora, međusobno se dopunjuju. Jedan od njih je personifikacija istorije suprotstavljene fašističkim namjerama, a drugi je proizvodna snaga, koja crpi snagu upravo iz nepokolebljivog uvjerenja prvog.

BajramRedžepagić je pisac koji ima osebujan, zanimljiv i uglavnom komunikativan pristup, ima snažan smisao da dramatizira situacije u pričama i na najneočekivaniji način obogati basnu lirskim promišljanjima. Njegova narativna dinamika je izuzetno intenzivnog, pa se neki odlomci romana „Bujice“ čine filmskim scenarijem, što bi trebalo shvatiti kao kompliment njegovoj književnoj vještini, nimalo kao manu. „Filmskost“ njegove proze poboljšava književne vizualnosti i mjesta na kojima se stilski razilazi od istaknute lirike u naraciji, precizno „plene“ čitaoca u događajima priče.

„Bujice“, moramo reći, stoje na početku jednog pažljivo osmišljenog i izgrađenog književnog opusa, u kojem se filozofija autorove namjere savršeno mjeri u obliku romana koji je više nego „rimski na ovome“, često koju su dodijelili književni kritičari.

Redžepagićeva proza ​​nigdje nije preplavljena nepotrebnim i neumjerenim esejima, ali tendencija ka ontologizaciji radnje nedvosmisleno se nalazi kao profinjena suština naracije. U „Bujicama“ ta suština izražena je u esejističkim monologima glavnog protagonista, čiji svjetonazor pruža okvir za tumačenje svih fabularnih događaja.

Jasmin Agić

Vladeta vuković „Traganja o čovjeku i vlasti“

Bajram Redžepagić, Pobunjenik, roman, Svjetlost Sarajevo 1978.

Roman Redžepagića je ispričan u prvom licu pa i kada narator ustupa mjesto sebi kao slušaocu, fabula se odvija prirodno sa sočnim koloritnim narodnim jezikom. Glavni lik je Tahirbeg Kadunić, pobunjenik iz Plava, koji ustaje protiv zala aginskih i azginskih prelazeći na stranu seljaka čipčija. Age i be­govi tvore mnoge spletke od kojih je jedna od najpodlijih daje silovao kćerku Rizvan-bega. Najprije ga zatvaraju osuđujući ga na doživotnu robiju, a zatim ga seljaci oslobađaju. On učestvuje u buni protiv veleposjednika, ali buna je odmah ugušena. Kadunića proglase ludim i ponovo zatvore. Tahirbeg bježi iz ropstva u Istanbul, nalazi svog ujaka vezira Idriza, a poslije ratničkih pobje­da sultan ga postavlja za plavskog pašu.

Age i begovi su neprestano protiv pašinih čovjekoljubivih reformi. Podmi­ćuju seljake da ga likvidiraju, neprestano ga napadaju, i on u samoodbrani ubija Rizvanbega zbog čega je ponovo u tamnici. Kroz njegove doživljaje na neki način povezuju se otomanska imperija, sultan, veleposjednici, seljaci i Plav, a sve to prekriva laki veo fantastičnog, nestvarnog. Tragika života Kadunićeve Mejreme ispričana je u trećem licu, kao još nekih drugih likova. Zanimljiva je čitava povorka likova: kadija Rustembeg, efendija Hajrudin, Avdaga, Suljaga, Besim, Umihana i dr.

Iako ne precizira vrijeme događaja, u romanu Redžepagić ostvaruje neke vanvremenske situacije koje se odnose uopšteno na čovjekov život. U spletu uvjerljivog slikanja opadanja begovske vlasti i dominacije, koje je posljedica njihovog životnog i materijalnog pada, pisac ponire u psihologiju i mentalitet pojedinaca koji se deformišu pod uticajem vlasti. Iako Tahir gaji nadu da će se na vlasti ponašati kao i u ranijem svom periodu (bez vlasti), vara se kao i drugi.

Redžepagićev svjež i sočan jezik nastao je dijelom i asocijativnim spletom, a leksičkom igrom postiže fleksibilnost i raznovrsnost jezičke strukture.

I kao da mi to davno vrijeme navire na oči okrupnjava nas u nejasnim slikama, pa mi kroz maglu odbjeglo vrijeme podrhtava i negdje u daljini se valjam za koju go­dinu dalje, kada sam sa mojim jaranom Mahmutom šenlučio i ašikovao, bez sra­ma i straha, navikao već na djevojačko podvriskivanje, što mi ličilo na bijeg di- vokoza, a poslije toga, kraj iste ove vode gdje bijahu nekad katuni, zaputile bi se ispred nas kao kuje, znaju i mogu više, zavode nas u bespuće, u valovlje vode i kao se okliznule, a mi ih bezglavo jurimo, dižemo ih mokre i iznašamo na čistinu među orošeni bršljen…” (127).

Redžepagić u pretposljednjem poglavlju romana Pobunjujem se ja objaš­njava Kadunićeve dileme i nemoć:

Počinio sam težak uzločin, a ne sude mi! Kažu mi da nisam kriv, a ne ispituju tu stvar! Vlast ne odgovara nikome, a ja sam paša!

I pitam se, presvijetli Allahu, šta bi bilo da sam ubio agu? Bezbeli, vele oni, vlast ne odgovara za ubistvo, pogotovu paše, za jednog čipčiju, ubogog siromaha. I kao da se opet udaram po čelu, hoću da saznam što bi bilo sa mnom da ubih Rizvan-bega Pašića ili Arslan-agu ili Rustem-agu. Kadija mi nije rekao da vlast ne odgovara ako se ubije neko od ljudi viđenijih…

Zar ubistva nisu ista, ako su počinjena bez razloga i s pobudom da se čovjek uništi, da ga nestane? Zar ja, paša Tahir, mogu da budem miran, da vodim kasa­bu i dalje, da sazivam skupove i da se borim za red u kasabi, a sam sam počinio zločin! (str. 165).

Iako pisana u tradicionalnom maniru, Redžepagićeva neuobičajena pro­za, opora i gusta, ponikla iz elementarnih gladi ljudske prirode za slobodom, pravdom, životom, razrješava sugestivno izvjesne čovjekove dileme i proti- vurječnosti. Arhaika izraza i leksike u dijalozima i u narativnim tokovima daju posebnu aromu ovom romanu, uz kog su data objašnjenja za manje poz­nate riječi, onako kako se izgovaraju u području Plava i Gusinja.

Pripovijedanje u Pobunjeniku je prirodno i nadovezuje se na bogatu pri­povjedačku tradiciju Andrića i Selimovića, a još više na narodnu tradiciju. Sem dva-tri manje više konvencionalna pasaža, roman znatno odskače od njegovog prvijenca Bujice, što je na neki način garancija da se od Redžepagića mogu očekivati nova i vrijedna romaneskna ostvarenja. Zgusnuti smislovi pobunjeništva obznanjuju značenjske odrednice humanizma i poimanja svi­jeta i života. Opis Kadunićevih psiholoških dilema podrazumijeva eksplika- tivnost, ovdje sveden na elementarnu jezgru, naizgled škrt, ali bogato sadr­žajan, mezgra unutrašnjim sokovima razmišljanja i bunta. Dramu čovjeka, ostrašćenog životom, a ogorčenog nepravdama, nosi u unutrašnjim slojevima Redžepagićev roman, izvjesne sastojke arhetipskog, arheologijske svijesti u prenesenom značenju riječi, koja otjelotvoruju zlo i rušilačko u čovjeku i, s druge strane, pobunu u ime čovjekovih prava.

Redžepagićev jezik vrca inovacijama, svježinom i neposustalom energijom neimarenja, novog leksičkog gradilištva, što daje njegovom romanu životnost i jedrinu. Otuda živo rekonstruisan događaj, sa mnogo boja i arome u pripo- vjedanju, mjestimično i na magistralan način. Značenjski raspon Redžepagi- ćevog jezika je širok, a to je i dokaz prisutnog izvornog i pripovjedačkog potencijala i ne svodljivost na konvencionalno. Pobunjenik Redžepagićev je strasnik života i prava čovjekovog na slobodu, istinu, pravdu, protkan je jasnim osjećajnim nabojima i reskim slikama žive opservacije društvene sredine Plava. Vodopad zanimljivih riječi bruji nesvakidašnjim ljepotama u jarko naglašenim dramskim prizorima čovjeka – pobunjenika i njegove psihološke drame, u kojoj su određene društvene implikacije refelktovane. Folklorni elementi su funkcionalno užljebljeni u romaneskno tkivo i zato su etnopsiho- loški životvorni i mjestimično impresivni. Dokumentarna građa je, dakle, umjetnički svježe “progovorila”, transponovana i rječito govori o psihološko- -socijalnim promjenama. U Redžepagićevom socijalno-psihološkom romanu nema tragova modernih rješenja, unutrašnjih monologa i tokova svijesti, ali je zauzvrat predmet obrade sondirao uglavnom uspješno i prodro u niz psi­holoških tajni, iako ih nije ni pokušao sve da osvijetli. Izvjesne fabulativne ekskurzije mjestimično odvode čitaoce od glavnog narativnog toka. Violent- nosti temperamenta pojedinih dinarskih likova nedostaje na momente izra- zitija plastičnost i reljefnost u uvjerljivo minucionalnoj psihološkoj obradi. Sa dobrom pretspremom i pripremom u opisivanju ovog područja, Redžepagić dobro uočava i transponuje istorijske i nacionalne veze sa njegovim rodnim tlom, nigdje neopterećen hiperbolizacijom mitskog i legendarnog. S neistro- šenim srcem u riječima koje pulsira ritmom neuobičajenosti, leksička fleksi­bilnost je očita skoro u cijelom romanu, naročito u dramski slojevitijim ro­manesknim dijelovima ovremenjenim autentičnim životom.

0stvaranje, Titograd, XXXIV/1979, br. 5, str. 900-901.

Bajam Redžepagić – Šemsudin Gegić: PRIČE I MAGIJE MEĐU NAMA

Šemsudin Gegić: BAJRAM TREĆI, priča

Samo što je ledničko Plavsko jezero progledalo svojim gorskim okom kako bi najavilo dan, otac Mahmut se uputio prema gradu. Bolje stići ranije nego po dolasku na cilj tamo ne zateći nikoga, bila je njegova uzrečica koja mu je vazda određivala vrijeme polaska na put.

Bila je kasna jesen topla u crnogorskim morskim nizinama a hladnjikava u njihovoj plavskoj visoravni na samoj postratnoj polovini dvadesetog vijeka. Dok je krupnim koracima makadamskim putem grabio prema školskoj zgradi, svojim je raskopčanim kaputom raspuhivao s dubokih cipela tek po koji, za ovaj kraj, rano opali požutjeli list. Na njegovo vedro raspoloženje uticala je plima koja je jutros na nebo navukla plavetnilo mora što se sinoć dolje u uvali povuklo u svoju oseku.

Otac Mahmut je bio imućan čovjek, već od nasljedstva. Dugi kaput prekrojen od vojničkog šinjela kojeg bi oblačio kada god bi krenuo prema državnim vratima i šalterima nije bio njegov kostim kojim bi pred siromašnim narodom zamaskirao svoj veliki imetak, on je bio, tokom čuvene Galipoljske bitke u Prvom Svjetskom ratu neprijateljskim metkom probušena, a u NOB-i i bici vođenoj u Drugom Svjetskom ratu, njegova promrzla koža. Na zakopčanim epoletama bez činova su kao nevidljivi čičci landarale sve njegove pobjede i svi njegovi porazi iz kojih je sticao nauk o životu.

Tokom ratnih vremena, dok je kaput bio šinjel, u jednom bi njegovom dubokom džepu stezao ručnu bombu za ne daj Bože, a u drugom grijao promrzle prste i vojnički dvopek sitnio u komadiće da mu ratničke hrane ostane i za sutra.

Ovoga jutra, otac Mahmut je u hodu jednom rukom stezao ručicu omalenog dječaka, a drugom u džepu prstima milovao rodni list sina prvijenca što je po datumu rođenja već poodavno bio za školu prispio.

Naoko, nikako upareni, jer po stasu, dječak je visinom jedva dosezao do džepova očevog kaputa, a po tradicijskom značaju prvorođenog muškog djeteta bio je izđikao do pod sami let sokola što kruži iznad planinskog masiva Prokletije uzdignutog povrh izvora rijeke Lim.

Iza njihovih leđa u odlasku niz put, kao da su se u dva lješnjika pretvorile, tamo gore pred njihovom kućom, nepomično su stajale supruga mu Đula i kćer Vasva koja je po rodnom listu bila mlađa a po stasu skoro za glavu viša od prve «muške glave» u Mahmuta i Đule kojeg je otac poveo da, sa četrnaest mu po rodnom listu a pet-šest godina po uzrastu, upiše u osnovnu školu.

Dječaku-prvorođenom sinu koji je u hodu na putu prema školi sustižući ga trošio tri svoja za jedan očev korak, otac Mahmut je nadjenuo ime Bajram jer je njegovo rođenje stvorilo veliko porodično slavlje i veselje što na perzijskom jeziku i znači Bajram. A i rodio se na Bajram.

Od tog plavskog jutra pedesetih godina prošlog vijeka u kojemu je Bajram zaronio u maticu svog životnog krvotoka i samostalno krenuo bitku sa životom koja je, po svojoj surovosti, ličila na očevu Galipoljsku bitku o kojoj mu je u djetinjstvu morao pričati više puta.

Ono u čemu je njegova bitka nadmašila očevu ogledalo se u tome da je, za razliku od njegovog životnog stožera plećatog kao crnogorski vrlet, Bajram bio više puta i teže ranjavan jer su ga gađali u dušu. A ona, Bajramova duša, rodila se sedefasto svijetla i velika kao dunjalučka školjka.

Kompleks niskog rasta koji nije pratio broj životnih godina ubrzo je Bajram nadomjestio njegovim bistrim umom kojim je, kao što vodenički kamen žito, mljeo formule i pojmove, nastavne predmete i ispite, strane jezike i teoreme, sumnje nastavnika, profesora i komandira da on-Bajram, ne samo da nije uzrastao za svoje životne godine, već i da je tih deset izglednih godina stvarno mlađi od svog rodnog lista.

Kada su mu, dok je studirao na Medicinskom fakultetu u Skoplju na kojemu je diplomirao 1970. godine, tokom testiranja inteligencije koje nastaje dijeljenjem njegove mentalne dobi s njenom hronološkom dobi izraženom u godinama i pomnoženom količnikom 100 dobili nevjerovatni IQ 242, shvatili su da je Bajram, sin Đule i Mahmuta iz Plava, po svemu jedna neobična i posebna ličnost.

Nakon toga, Bajram je magistrirao na Vojno medicinskoj akademiji u Beogradu, a internu medicinu je specijalizirao na Univerzitetsko kliničkom centru u Sarajevu. Doktorsku disertaciju je odbranio na sarajevskom Univerzitetu nakon čega je prestao da se mjeri uvisinu i broji godine tokom kojih se sve vrijeme predano i uspješno bavio i naučno-istraživačkim radom.

Od tada više niko nije upoređivao njegov fizički izgled i mentalni status dovodeći u pitanje ispravnost podataka upisanih u njegovom rodnom listu iako je brojnim provjerama u plavskom Matičnom uredu ustanovljeno da je Bajram, kao prvo dijete u oca Mahmuta i majke Đule, stvarno rođen 23. novembra 1939. godine.

S kraja sedamdesetih na osamdesete godine, u vrijeme dok je pisao i objavljivao svoje čuvene romane «Pobunjenik», «Pustinjak», «Bujice» i «Brod», za koje će kasnije u svom dobrovoljnom izbjeglištvu dobiti prestižnu Književnu nagradu Commonwealth of Australia, sedam puta je hapšen i zatvaran zbog toga što je pisao i o genocidima koji su počinjeni nad svim narodima, pa i jugoslavenskim muslimanima.

Kada više nikome nije bilo važno zašto Bajram izgleda deset godina mlađi od rodnog lista, postalo je njemu samom. Desilo se to kada je oženio vršnjakinju Remziju s kojom će u braku izroditi sina i tri kćeri koji će, kao i Bajram, svi do jednog postati doktori medicine. Uprkos tome što su se neizmjerno voljeli, razumjevali i poštovali, nehtijući, Bajram bi se često znao ponašati kao da je najmanje deset godina mlađi od svoje supruge.

Mjesec dana nakon što je njegova Remzija preselila na bolji Svijet, Bajram se zaputio u rodni Plav. Dok je, sad uz put, hodio prema roditeljskoj kući, kao da je više puta čuo ono isto šuštanje papirnog rodnog lista u džepu kaputa oca Mahmuta kada ga je onomad ovim istim putem vodio na upis u školu. I stisak očeve ruke je Bajram osjećao, i blagi dodir njegovog kaputa u hodu, i dragost neku od sjećanja na priču o šinjelu. Išao je Bajram uz put, a hodio niz prošlost.

Bila je kasna jesen topla u crnogorskim morskim nizinama a hladnjikava u njihovoj plavskoj visoravni na samom početku dvadesetprvog vijeka. Na Bajramovo sumorno raspoloženje uticala je plima koja je od jutra na nebo navukla tamne mrlje mora što se sinoć dolje u uvali povuklo u svoju duboku oseku.

Stigavši novoj roditeljskoj kući, čučno je Bajram uz nišane na očevom i majčinom mezaru, podigao ruke u molitvu, proučio fatihu i zaiskao od Allaha lijepi džennet majci Đuli i ocu Mahmutu.

Potom se pridigao i dugo odšutio tugu.

Kada se okrenuo u namjeri da izađe iz porodičnog groblja, nedaleko od roditeljskih mezarova, ugledao je dva, jedan do drugog pobodena, bašluka. Na jednom drvenom nadgrobnom spomeniku je pisalo:Bajram Prvi 1939-1939.., a na drugom Bajram Drugi 1942-1942.

Najednom se Bajram stvarno osjetio mlađim deset godina.

Sada, kada su umrli otac Mahmut i tradicija po kojoj prvorođeno dijete u crnogorskoj porodici treba biti sin, Bajramu Trećem nije smetao rodni list prvorođenog Bajrama koji je umro iste godine. Čak se i smješkao na pomisao da je i drugorođeni Bajram za svoga kraktog života imao rodni list Bajrama Prvog. I nije ocu zahatario zbog tog njegovog postupka. Naprotiv, bilo mu je drago jer je uz svoj živio i živote koji nisu bili suđeni njegovoj braći.

Samo što je ledničko Plavsko jezero progledalo svojim gorskim okom kako bi najavilo dan, Bajram Treći se uputio prema autobuskoj stanici. Naučio je od oca:bolje stići ranije nego da, kad stigneš tamo gdje si se zaputio, ne zatekneš nikoga.

(Posvećeno književniku Bajramu Redžepagiću)

Bajram Redžepagić: Osvrt na priču “Bajram Treći” Šemsudina Gegića

BAJRAM TREĆI – POPUT ISTOČNJAČKE MAGIJE

Tvoja priča “Bajram Treći” je slivena kao nebesko tkanje ove naše svakodnevne stvarnosti, one koja se vidi i još više lice i naličje nevidljivog svijeta… U poruci je satkan književni vez i dubina odslikanih trostrukih lica Bajrama u jednoj ličnosti Bajrama Trećeg.

Filozofski i psihološki to je lice i naličje prividne stvarnosti i lice i naličje stvarnosti koja se skriva od javnosti života onako kao u Pandorinoj kutiji, temi koju sam ja pod tim naslovom objavljivao u mojim romanima posebno u “Pustinjaku” u dijelu romana pod naslovom Pandora-Pandorina kutija. O tome da veliki i moćni odredjuju sudbine svojim tajnim dogovorima, onako kako interesne sfere velikih diktiraju i istina se skriva od javnosti…

Sudbina Bajrama Trećeg ispričana prelijepim bosanskim jezikom odslikava čarobni vez istine skrivene kao u Pandorinoj kutiji… A duša Treceg Bajrama i odsijava dušu čarobnog dječaka koji bitiše na razmedji onih koji vjeruju u istinu i Boga i onih koji vjeruju u materijalni svijet i fizičke zakone zemaljske i koji od ličnih interesa ne vide svijeta od sebe…

Ta bitka egzoterizma i endoterizma odigrava se u razumu, a onda u srcu i duši slaže se refleksija koju ni sam taj dječak ne sagledava drukčije nego kao sopstvenu borbu za istinu.

Brojne su tjelesne i duhovne traume koje titraju kao plamičak sjenki i svijeta u duši dječaka.

I tuga i nostalgija koje ga vraćaju iz daljine.

Od oca i zavičaja ostaju sjenke bola i otsjaji trnovitog puta da se ode u svijet što dalje, ali tek u daljinama dječak Bajram shvata da od pamtivijeka moćnici ratuju i osvajaju tudje da bi gospodarili nad porobljenim narodima.

Pošten čovjek je vrijedna pčelica, a trutova će uvijek biti, jer svi moćnici svijeta ponavljaju silu svoju kao bogom danu istinu u kojoj jači kroje sudbinu a slabiji slušaju jače.

Filozofi se nažalost zadnjih sto godina bave ispraznim temama, a ne temom šta je istina a šta privid ili laž. E to je zanimalo dječaka Bajrama Trećeg.

Šemsudin Gegić je na Mopasanski način odslikao stvarnost i ujedno privid i suprotstavio istinu i laž kroz karakter dječaka Bajrama Trećeg.

Način na koji je to i pripovijedao je izmedju Mopasana i Tolstoja. Pisac je dušu dječaka i karakter mu raslojavao u detalje na način na koji je maestro Dostojevski slikao duše junaka iz nižih slojeva društva.

Priča Bajram Treći Šemsudina Gegića sadrži i skrivene tajne elemente čudesnih dešavanja u porodici i kao u izvrnutoj slici u ogledalu liči na istočnjacke priče magije iz Šeherzadinih priča iz “Hiljadu i jedne noći” gdje čudesno i nestvarno nadmašuje svakodnevno i stvarnosno i gdje su oba ta elementa stvarnog i imaginarnog isprepletena pa se stvarno doima kao imaginarno i čudesno, a nestvarno doima kao moguće i svakodnevna realnost života da bi se opstalo.

Nije li u priči dominantno u sudbini dešavanja dječaka i docnije mladića snaga božanskog u vidu magičnog i dunjalučka stvarnost pomjerena iz ravni stvarnog u prostore imaginarnog.

U tom pogledu priča o dječaku podsjeća na Andersonove priče, ali kako priča ide dalje opisujući mladića vizije se kristališu u svijesti dječaka i mladića kroz unutrašnji konflikt ličnosti gdje se kroz prizmu trostruke ličnosti odslikava prirodno snažna ličnost dječaka koji nosi traumu enigme.

Ko je i šta je on, priča Bajram Treći kroz mutne vode stvarnosti sve dotakne i dosegne nebesko parče magijske istine. Zato sve ovo liči prije na san, ali i na javu..

Bravo Šemsudine Gegiću, ovo je priča koja zaslužuje biti uvrštena ne samo u bosanskim antologijama i udžbenicima za djecu i mlade već i u svim južnoslavenskim pa i svjetskim antologijama književnosti.

Bajram Redžepagić Sidnej 21/07/2018. ‘Writen by Bajram Redzepagic Sydney 21/07/2018.

KRATKI OSVRT NA LIK I DJELO BAJRAMA REĐEPAGIĆA

AUTOR ZDENKO ČURKOVIĆ

Kada je riječ o akademiku, prof. dr. Bajramu Ređepagiću, zasigurno svi smo ponosni, jer je On – među mnogobrojnim našim sjajnim zvjezdama, najsjajniji Naš književnik i filozof – bard svjetske književnosti i utemeljitelj filozofske lirike, a istovremeno i jedan od najvećih Velikana duhovnosti našega doba. O njegovoj veličini govori i sama činjenica dvostruke nominacije za Nobelovu nagradu.

Iz Ređepagićivih djela upoznajemo i Njegovu osobnost, koja je istovremeno jednostavna, jedinstvena i kompleksna.

Jednostavna – jer su genijalni ljudi jednostavni.

 Jedinstvena – jer su ljudi kao On malobrojni.

 Kompleksna – jer su u Njemu sadržane sve moguće ljudske vrijednosti (intelektualac “par excellence”, moralna vertikala, humanista, doktor, književnik, filozof, …). Nije slučajno što je Ređepagić doktor, jer se već u samom početku svoga putešestvija odredio za poštovanje i zahvalnost, kako prema roditeljima i učiteljima, tako i općenito prema čovjeku, obvezao da svoj život podredi u korist bolesnika (čovjeka) te na čist i pobožan život.

Hipokratova zakletva u mnogome je zaslužna za formiranje Ređepagićeve osobnosti: kao čovjeka visokih moralnih standarda s odlikama humanosti, koji od rođenja u sebi nosi božji blagoslov; kao vrhunskoga intelektualca, doktora, književnika i filozofa.

Ređepagićeva osobnost određuje i meritum Njegovih djela, koji se sastoji u filozofskom i psihološkom pristupu, pomoću kojih On traži odgovore na vječita pitanja o istini i laži, pravdi i nepravdi, pokornosti i nepokornosti, slobodi i tiraniji …, a inspiraciju nalazi u Stvoritelju Neba i Zemlje.

Za razliku od mnogih drugih, On i pronalazi odgovore. Njegova djela nabijena su snažnim emocijama, koja proizlaze iz božjega blagoslova, jer On – Ređepagić, usudio bih se reći – s Bogom korespondira kao medij, koji prenosi božansku energiju i ljubav, kako u svoja djela, tako i na ljude, bez obzira na daljinu.

Šibenik, 28.07.2021.

A BRIEF REVIEW OF THE CHARACTER AND WORK OF BAJRAM REĐEPAGIĆ

 When we talk abaut   academics, prof. dr. Bajram Redjepagic, we are certainly all proud, because he is – among many of our great stars, the greatest of our writers and philosophers – the bard of world literature and the founder of philosophical poetry, and at the same time one of the greatest greats of spirituality of our time.

The fact that he was nominated for the Nobel Prize speaks volumes about his greatness. From Ređepagić’s works we get to know his personality, which is at the same time simple, unique and complex.

Simple – because ingenious people are simple.

 Unique – because people like Him are few.

 Complex – because it contains all possible human values ​​(intellectual „par excellence“, moral vertical, humanist, doctor, writer, philosopher,…). It is no coincidence that Ređepagić is a doctor, because at the very beginning of his journey he decided to respect and be grateful, both to parents and teachers, and to man in general, to subordinate his life to the benefit of the sick (man) and to a pure and pious life. . The Hippocratic oath is largely responsible for the formation of Ređepagić’s personality: as a man of high moral standards with the qualities of humanity, who from birth carries the blessing of God; as a top intellectual, doctor, writer, and philosopher. Ređepagić’s personality determines the merits of his works, which consists in a philosophical and psychological approach, by which He seeks answers to eternal questions about truth and lies, justice and injustice, obedience and disobedience, freedom and tyranny…, and finds inspiration in the Creator of Heaven and Countries.

 Unlike many others, he finds the answers.

His deeds are charged with strong emotions, which flow from God’s blessing, because He – Redjepagic, I would dare say – corresponds with God as a medium, which transmits divine energy and love, both in his deeds and to people, regardless of distance. .

Šibenik, July 28, 2021 All rights reserved © Zdenko Ćurković

Zdenka Mlinar

 Čestitam uvaženoj poetesi Zaynab Milicevic – Nevenki na, kako i sam kaže, naš uvaženi Bajram, da je to „najbolja čarobna pjesma ikad napisana o bilo kojem umjetničkom djelu, i najbolja o The Rebellu.“ Akademik, prof. dr. Bajram Redžepagić, je bez dvojbe, najveći naš čovjek, božji čovjek, humanista, duhovni guru, književnik, filozof, znanstvenik, …, a zasigurno i jedan od najvećih mislilaca našega doba uopće. Osim domaćih i svjetskih nagrada, naš Bajram apsolutno zaslužuje Nobelovu nagradu. U toj ideji podržavam sve kolegice i kolege od pera, kao i sve druge osviještene intelektualce. Citirati ću uvaženu kolegicu Zaynab Milicevic – Nevenku …“ prebrzo se danas živi … previše se odjednom hoće … pa se tako i zaboravlja … ali samo poneki su tu da nas opominju … kao naš Bajram Redžepagić … da se zaustavimo … podignemo pogled ka nebu …zahvalimo se na onim pojedinim … među nama … i osjetimo ono što je vječno u velikanima poput Bajrama….“ Svakako da je našemu Bajramu potrebna naša podrška. Hajdemo se organizirati, uključimo se svi u kampanju, pokrenimo sve medije, animirajmo našega Bajrama, jer on to i zaslužuje. Bajram je naš ponos. Pozivam sve intelektualce, književnike, …, i općenito ljude, koji su prepoznali Redžepagića kao Velikana Nove Svjetske Duhovnosti – da nam se pridruže!

NAGRADA ZA IZVRSNOST / PREMIUL de EKSCELENTA – SVJETSKA UDRUGA PJESNIKA-AKADEMIJA SVJETSKE KNJIŽEVNOSTI / WORLD POETS ASSOCIATION-WORLD LITERATURE ACADEMY – 2020.

Autorica

– ČOVJEK KOJI

SE BORI PROTIV NEČOVJEKA

Esejistički osvrt na citat filozofsko lirske poeme iz ciklusa “Nemoguće je moguće“ – Tema romana “Pustinjak” – “ČOVJEK i / ili NEČOVJEK“, autora Bajrama Redzepagica

„Bajram Redžepagić vrlo često filozofski promišlja o stvarnosti svijeta i vrlo često podsjeća na Kanta i njegovu Kritiku čistoga uma….“, citat je akademika i prof. emeritusa Tvrtka Kulenovića s kojim ću započeti svoj osvrt na ovaj Redžepagićev citat iz romana “Pustinjak”. A to stoga jer je vrijedan ponavljanja i jer sama povlačim paralelu između ova dva djela, iako pisana u vremenskom rasponu više od 2 stoljeća. Jer se i jedno i drugo djelo ubrajaju u filozofske klasike, jer su i jedan i drugi filozof smatrali da put do (sa)znanja ide prvenstveno kroz razum te da je iskustvo osnovni izvor spoznaje. A tu su i obostrana objašnjenja načina na koji je naš um struktuiran, te gdje su granice naših saznanja i po kojim kategorijama sortiramo naše iskustvo…

Laž, / Mito, / Prijevara, / Moć, / Položaj, / Ucjena…

Čovječe, da li će ove pošasti ikada nestati? Ima li protuotrov ovim otrovima koji više uništavaju svijet od bilo kojih prirodnih nepogoda, od bilo koje štete što ju životinjski svijet može načiniti? Ima li lijeka ovim bolestima, koje se šire poput kuge odnoseći i starost i mladost, bez kojih nema budućnosti…?

Pita se u nevjerici autor citiranih stihova, pita se Pustinjak u svojoj (ne)moći da nešto promijeni. Pita se jer još uvijek ima vjere, jer u njemu još uvijek tinja plamičak nade kojeg želi rasplamsati u buktinju spasa čovječanstva i života na Zemlji. U buktinju mira i blagostanja, pravednosti i jednakosti; u buktinju svijesti o ljudskoj prolaznosti i posudbi zemaljskoga raja na korištenje s određenim rokom, te predaju istoga generacijama koje dolaze. Pita se Pustinjak i ne odustaje!

Isčuđuje se i uzvikuje:

Za novac / Prodaješ moral, / Vjeru , / Jezik, / Sebe.

Ili će te kupiti / I nema te. / Rob si. / Živ, a mrtav!

Živ, a mrtav, reče! Ima li gore? Može li gore od toga? Da jesi, a nisi. Ima te, a nema. Jer to nisi ti. To je tjelesna ljuštura bez duše i srca, bez osjećaja za postojanje. Bez ljudskih potreba, bez emocija koje su početak i kraj, i ono između njih, što život se zove. Život je to bez života jer mrtav čovjek nema ništa. Jer mrtav čovjek je prah. On ne diše, ne osjeća, ne ljubi, ne raduje se, ne žali. On je pustinja bez vrela života, tek s po kojom kapljom rose koja ga krijepi i zove natrag; koja mu nudi onu posljednju zraku svjetla za mogućnost pronalaska oaze spasa. A takvim postade jer za sitniš, za šaku Judinih škuda, proda moral, vjeru, jezik; proda SEBE. I nema se više. Ima ga sotona, šejtan. Ima ga crnilo zla kojem će staviti na raspolaganje nesvjesnost svojega bivstva i svojih bijednih postupaka. Svoju olako izgubljenu čovječnost, diveći se lakovjerno i pohlepno spodobama s licima anđela i vukovima s janjećom kožom na tijelu vrijednu ognja paklenog.

Ali Pustinjak se opet, noseći u srcu ono malo svjetla i nade, obraća ONOME MALO što je od Čovjeka ostalo:

Čovječe, / Pakao nudiš. / Uništenje, / Mrak. / Sleđuje se dah, / Zamire misao.

I upozorava ga:

Bezbožnici / Nemaju strah… / Licemjeri, / Lažnom molitvom, / Ne mogu prevariti Boga.

Ovim zadnjim stihovima ga čak i tješi jer Boga se ne može prevariti. Jer Bog je iznad svakoga dobra i zla. Jer Njegova je zadnja. I milostiv je. Oprostit će, i (ne)čovjeku ponuditi novu priliku. A nove prilike su samo za one što u njima osta bar malo od onoga iskonskog, božanskog.

…

Neće te zakopati / U zemlju / Ni ljude / Ni istinu.

Izađe istina kad tad. / Zemlja je izbaci / I ona prima čisto.

Ne može se zastrašiti svijet / Zauvijek…

O, koliko je vjere i nade u ovim stihovima! Prepoznaješ li ih čitaoče? Prepoznaješ li ih (ne)čovječe!? Trebaš li se zabrinuti, ako je tvoj odgovor NE?

Priupitaj se i odgovore potraži, a to moraš sam učiniti. Jer, ako Pustinjaka ne razumiješ, njegov pjev, plač i molitvu ako ne razumiješ, ne čuješ i ne vidiš, kako ćeš onda mene i meni slične vidjeti, čuti, razumjeti. Nas koji Pustinjaku ni do gležnja nismo.

O, koliko li je istine u tome da ni zmlja neće prljavo, da ga ispovraća jer, ma koliko svemoćna bila, nema ona želudac za ono od čega hava smrdi. Za ono što se ispljuvak sotone može zvati. Nije to ni za njene oči ni za njen želudac. Nije to za Majčinu velikost kojom je obdari ruka Božja, na dobrobit djece Njene, kojoj raj u njedrima Njenim podari.

O, koliko li je utjehe u tome da se svijet ne može zastrašiti zauvijek. Jer istina UVIJEK pobjeđuje.

…

Prazne si duše, / Zlo je u tebi, / Zanesen si sobom.

Pakao čeka monstrume.

Ne bojiš se / Samrtnog

hropca / Ni plača djeteta / Ni ženskog leleka / Ni krvave vode / Ni sudnjeg dana.

Poniženja / Božjeg roba / Mraka na zemlji.

Čovjekovu čuđenju nad nečovjekom nema kraja. Ni upornosti mu ne nedostaje pa ne posustaje u činu opominjanja nečovjeka govoreći mu ne čini to, duše si prazne, zlo je u tebi, zanesen si sobom. Znam, ne vidiš se, ali ja ću ti reći: Monstrum si, nemaš ništa ljudsko u sebi, a takve pakao čeka. Bratski ga pita i zar je moguće da se ne boji ni smrtnoga hropca, ni plača anđeoskog djeteta, ni majčina plača nad tek rođenim čovjekom. Zar se ne boji ni krvave vode, koja ne može utažiti žeđ jer je slana i jer peče do boli neizdržive. Zar se ne boji sudnjega dana, u kojem mu je račune za svoja (ne)djela polagati. Zar se ne boji poniženja i robovanja u mraku na zemlji, kojima će ga na radost sotoni, kojoj je to uobičajeno boravište, ruka Božja kazniti. Jer i Bog svemogući zna dići ruke od onoga kome pomoći nema.

…

Vlast, / Oružje, / Moć, / Bogatstvo…

Sve to kada imaš, (ne)čovječe, opet besmrtan nisi. Hladan grob te čeka. I zaboravljen ćeš biti…

Nastavlja Pustinjak, nošen snagom dobre volje koja ga još napustila nije, upozorava izgubljena čovjeka te ga, i opet, moli da pronađe onu svoju zraku svjetla, koja sigurno negdje postoji. Da bude dostojan hoda po zemlji koja mu sve daje i sve uzima. Da bude dostojan sunca koje ga grije, vode koju pije, a kada usni, mjesečine koja ga zvjezdanim sjajem mije…

Da se ostavi vina i osmijeha zlurada, licemjerja i otimačine jer će sam sebe u tome zlu utopiti i kao sapunica u vodi nestati. Kukavički je silom na slabijega, (ne)čovječe, ravna si protivnika nađi. Siliom na silu idi i tu se dokaži. Od nečovjeka, čovjek postani. Čovječnost i dobročinstvo, misija tvoga postojanja na zemlji neka bude.

…

Slomljenog duha, / Utrnutog tijela / Ne možeš ništa.

Uporan je Pustinjak u nakani nečovjekova obraćenja… Jer i sam će se osjećati krivim, pa sudionikom činjenja zla biti, ako ne bude dao sve od sebe da nešto promijeni. Ako ne spriječi nasilno prekidanje ljubavi, prekidanje života, koje trebamo čuvati kao svetinje; kao vodu i zrak; kao srca i duše udah i izdah. Da se sutra, kada bude PREkasno (a kasno je već i sada), ne pita: Tko napravi svo ovo zlo na zemlji? Ali, kako da se pita, kada zna da to nečovjek napravi, a ON mu u tome sudionikom postade. Bî mu poput asistenta kojemu je nečovjek, puste li sramote, mentorom bio.

Ne želi se Pustinjak ni u snu zapitati da li je isti kao nečovjek. Siguran u sebe, želi SAMO čovjekom biti. Ne želi pustoš pored veličanstvenog, čarobnog i prelijepog svijeta kojeg Bog stvori.

Želi čovjeka, koji će moći reći:

Nemam se čega stidjeti. / Nosim u sebi / Sreću djetinju, / Srce prostrano, / Božji dar ljubavi!

I nasljednike na zemlji čovjek želi.

Misli i osjećanja, / Nebesku muziku, / Vodu, / Vrijeme, / Život.

A ne dvije ptice usamljene, / Koje žalosno cvrkuću / I traže odbjeglo jato.

I što li mu sada ostaje, već PONOVITI:

SAMO ČOVJEK budi…

O, (ne)čovječe,

ZATO SI STVOREN!

…

Nažalost, nakon svakog iščitavanja Redžepagićeva Pobunjenika i Pustinjaka, koji su dva dijela jednoga romana, dva tijela iste duše, ostaje mi tek za zaključiti da ovaj svijet kojim hodimo, u kojem jesmo jer drugog nemamo, nije niti za mrvicu bolji od onoga kada su nastajala ova molitvena književna djela. Kada je i ondašnji i današnji književni mag Redžepagić, stvarajući ih, maštao o svjetlijoj i pravednijoj budućnosti koju, kako danas u 21. st. stvari stoje, neće dočekati ni on ni njegov Tahirbeg Kadunić. Neće, unatoč činjenici da se Redžepagićeva djela tiskaju u zavidnim nakladama i da u svojoj galopirajućoj misiji izvršavaju namijenjenu im zadaću. Neće, jer naznaka za ostvarenje konačnoga cilja nema. Nema naznaka povratku iskonskoj ljepoti života, nema naznaka (ne)čovjekovu kajanju za sva zla koja učini nad svom ljepotom ovozemaljskom; nad njenom nevinošću, božanskom bjelinom obavijenom i Njegovom rukom obgrljenom.

Plaču danas, više no ikada, i nebo i zemlja, plaču milijuni očajnika u dugim imigrantskim kolonama jer ne mogu naći svoje utočište, utoku i more svoje, u kojima bi odmorili umorna tijela i duše na odlasku, u kojima bi utažili oceansku žeđ, makar i skončali od “te ljepote”…

Stoga je i moje povlačenje paralele između Kantove “Kritike čistoga uma” i Redžepagićeva ”Pustinjaka” samo bojazan da se ideologija mržnje nije niti smanjila više od dva stoljeća, a kamoli istrijebila, uništila (satrla). Puno je činjenica koje rečenom idu u prilog, a nama koji, poput vječnog borca za pravedniji i bolji svijet, maestra od pera Redžepagića, biramo njegov put, ostaje tek živjeti tu sramotu ljudskoga roda. Ostaje nam o njoj pisati i pisati, govoriti i govoriti, iako svjesni da će taj naš trud doći do nekolicine istomišljenika i entuzijasta koji čvrsto vjeruju da će TO BOLJE doći na ovaj svijet. Da će se naše pronađene zrake svjetlosti jednoga dana ipak rasplamsati u buktinju ljubavi i moralnosti koja će biti uspješno transplantirana u tkivo Majke Zemlje i da ju ona neće odbaciti kao strano tijelo, već prihvatiti srcem kakvo samo majke imaju i nastaviti ljubiti.

Obasjana tom nadom, za kraj želim citirati i bosanskohercegovačkog i europskog filozofa Rasima Muminovića, koji je s pravom rekao da: Tahir Kadunić uzrasta do vjesnika novog doba, dijalektičkog negatora vlasti i tako postaje pustolovni heroj koji otvara novi povijesni proces (…), uzrasta do NIČEANSKOG “NATČOVJEKA”.

AUTOR: Zineta Cehovic-Sahovic

Kriticki esej na romane „Pobunjenik“ i „Pustinjak“ kao i Filozofsko lirsku poeziju „Nemoguce je moguce („Impossible is Possible“) Akademika Bajram Redzepagic

Prava snaga djelovanja pisane rijeci na citaoca, proizilazi iz emocije koju je autor u nju utkao, bez obzira sta je posluzilo kao motiv za njegovu pricu.

Brojni filozofi, kriticari i pisci tvrde da Redzepagic posjeduje genijalnost originalnog duha i uma, kojeg je izrazio u svojim romanima, Filozofskoj lirici „Nemoguce je moguce“ („Impossible is Possible“) te ga nazivaju – Bajram Redzepagic Balkanski Dostojevski i Tolstoj i porede njegove originalne ideje sa najvecim filozofima; Sokrat, Platon, Kant i Nitche.

Akademik i pisac Camil Sijaric kaze komentarisuci roman „Pustinjak“ ;

„Ovo je Redzepagiceva posebna vrsta inovacije poetike modernog romana, gdje se umjetnicka slika i slika istorijske istine poklapaju, ostvarivsi nenadmasno djelo“

Takodje pisac i akademik Tvrtko Kulenovic

smatra da se Redzepagic pocesto filozofski

osvrce na stvarnost i podsjeca na

Kanta i njegovu „Kritiku cistog uma“

Semsudin Gegic, pisac, dramaturg i filmski reziser je autor veoma zanimljive price pod naslovom „Bajram Treći“ koja je objavljena u Londonu 2018.g.

Ovo poredjenje samo govori o kvalitetu pisane rijeci B.Redzepagica. Jer sposobnost kvalitetnog pisanja nudi citaocu, pa makar privremeno, „boravak“ u jednoj drugoj dimenziji u koju nas autor snagom i vjestinom svoje naracije vodi. Postize da se identifikujemo sa vremenom, prostorom i nosiocem ideje i zbivanja.

Procitano je kao dozivljeno, a autentičnost Redzepagicevog pripovjedanja i likovima iz njegovih romana su bili povod da tragam i pronadjem sve sto je ovaj vrsni autor napisao.

Tako kroz njegova djela upoznajemo i licnost autora.

Veliki borac, za pravdu i istinu, slobodu, ljudsko dostojanstvo, veliki humanista, uvijek u odbrani ljudskog dostojanstva…pa sve ove osobine prepoznajemo i u glavnim likovima.

Koliko je zelja za istinom i pravdom prisutna u Redzepagicevom biću, svjedoci cinjenica da je vise puta pritvaran od strane svih rezima, pocev od komunistickog pa nadalje, jer je istrazivao zlocinacka djelovanja svih naroda na Balkanu.

Kroz sve ove borbe provejava veliko razocarenje u covjeka kao misaono bice, obuzetog pohlepom, lukavstvom, egoizmom…patnja covjekova postaje ujedno i Redzepagiceva patnja.

On opominje na covjekovo neophodno „vracanje“ sebi u cjelokupnoj ovozemaljskoj otudjenosti od svega ljudskog…preispitivanja prije svega samoga sebe i sopstvene savjesti. Pozivanje drugih i sebe na ispit humanosti. Opominje i ukazuje na „zalutalost“, gramzivu nezasitost, surovost moci i mocnika.

I u tom opstem sivilu, ipak vjeruje u jedan bolji svijet.

U ciklusu Filozofsko-lirske poezije

dolazi do izrazaja dubokoumna filozofska misao.

Njegova lirika osvaja citaoca do „zarazenosti“ jer autor prenosi na nas onu energiju koja kroz njega samoga protice.

Tiha a duboka, filozofska misao koja ostavlja svoj pecat na putu ka nezaboravu.

Ponekad ostavlja prostor citaocu da sam naslucuje…sve obavije lijepom, tananom slutnjom, najljepsih ljudskih osjecanja, koje mogu da se izlegu samo u jednoj cistoj i plemenitoj dusi.

Takvi su stihovi iz ciklusa „Nemoguce je moguce“ koje ne mogu a da ovdje ne citiram;

„Slusam te…“

„Gledam te ocima milosti,

ne ljutnjom…“

I tako nam autor nudi pregrst lijepih, kratkih, misaonih recenica koje kazu malo – a nagovjestavaju sve.

Redzepagiceva lirska poezija koja je nekada tako suptilna, stvarna, ovozemaljska…

A iz svega izvire, ma koliko bio prikriven, onaj Bozanski osjecaj zvani – Univerzalna Ljubav.

Kvalitet napisanog bi trebalo da odredi ono sto ostaje da odzvanja u nama dugo nakon citanja… sto nas tjera na razmisljanje,

zaokuplja nam misli.

Redzepagicevo pero ostavlja prepoznatljivo lijep trag.

Studirao je na Filozofskom i Medicinskom fakultetu, specijalista interne medicine, doktor je medicinskih nauka (autor dvije strucne medicinske knjige) napisao preko 60 naucnih radova kao prvi autor i preko 110 timskih projekata.

Ali njegova velika ljubav ostaje pisanje. O njegovim djelima su napisani mnogi eseji i kriticki osvrti.

Pisanje oplemenjuje, rece jednom autor.

Nadam se da cemo od Vas gospodine B.Redzepagicu imati prilike jos dosta toga da procitamo.

Friedrichshafen 30.05.3021.

Autor: Stjepan Zelenika,

Kreševo, 20.august 2020

 Kritički esej na filozofsko lirsku poemu  “NEMOGUĆE  JE  MOGUĆE”

 Poema iz ciklusa  METAFIZIKA LJUBAVI , AUTOR  Bajram Redžepagić

…
Na krilima ljubavi  NEMOGUĆE JE MOGUĆE.

Stihom predan ljubavi gospodin Redžepagic otvara sve svoje senzore kako bi prizvao ljubav, ljubav svemira, ljubav voljene koju ne vidi ali je osjeća u venama.

 Zaranja u dubinu duše i kao lovac na bisere nudi nam najtananije iz vlastite nutrine. Pa kao da se sam čudi svojoj duši, svom umu, njihovoj otvorenosti metafizičkoj ljubavi koja mu teče kroz vene. Žena koja postoji samo u njegovoj opsesiji, a radi koje poziva Boga da mu uzme bol od ljubavi jer je toliko jaka da sebe zapravo i ne osjeća. Kao da se astralno prostire kroz svemir željan ljubavi (ne erotske) i nikada dovoljno da je ima.

…

“Oh, ženo nestvarna,

Nema mene…

Ali ljubav postoji…

 Nosim te u snovima,

Tražim te..

A ti nisi tu…
Postoji samo Stvoritelj svega, …

…
I iz rečenog se da osjetiti dubina misli i snaga želje u kojoj iako mu svaki nerv titra od požude, iako nema voljene žene, on toliko jako gotovo kao Viktor Hugo svojim platnima, vapi Boga i pita tko ih je stvorio obojicu pa da mu, on, taj drugi Stvoritelj, da ljubav i utoli žeđ za ženom koju samo sluti, i samo kroz slutnju osjeća njezinu blizinu i čini mu sa, ponekad tako blizu a opet daleko, nestvarna i strahuje da ne ostane nedosanjana. A tako bi volio da mu život u paru teče.

..

“Dragi Bože, tko je stvorio i tebe i mene…
Kao što je stvorio Adama i Evu i život u paru da teče i postoji”…

I  onda čini mu se da je vidi pa putuje k njoj, otvara srce Gospodu, iako osjeti da je izgubio i snagu, što se događa kod prejake želje, i kao da mu ona opet nestaje u daljini svemira ljubavi pa se vrača i mami nove „jecaje“ pa on gubi razlog, slutnja slabi.

….

“O ženo jesi li ti mit ili stvarnost  …?

 Nema više mene, postoji ljubav “..

I lomeći se stalno između sumnje i stvarnog, počinje, po tko zna koji put sumnjati, sumnja u druge je vlastita nesigurnost, ali on to opravdava gubeći sebe da bi samo ljubav opstala. I kao da je ljubav tu samo da mu stihove mami, ponovno je osjeća u venama kako mu krvlju teče, pa se zahvaljuje, kao da mantra, onako ponizno, ljudski.

…
Letiš mojim venama a samo si ti…
Ti unosiš božansko ti u sebi…
O dragi Bože,
Oh, ljubavi
Oh, metafizika uma srca,
Oh, čudo od pameti,
Oh, čudo od srca,
Oh, čudo od ljubavi,
O, dušu si mi uzeo…
Oh, čudo od pameti,
Oh, metafizika ljubavi,
Oh, čudo od ljubavi,

..
Onda, šta slijedi?, on putuje voljenoj, predaje se i postaje svjestan da se svaka sumnja gubi jer :
“i osjećam slatki drhtaj sreće u grudima.”
NEMOGUĆE JE MOGUĆE

…
Draž ove pjesme i jeste u ritmu i stilu gospodina Redžepagica igrajući se sumnjom i odlukom kao da se igraju sjenke svjetla i tame na zidu života i stvaraju ćipku prepličući želju i osjećanja, sumnju i odluku, gdje prestaje odluka nastaje nemir, ali ga nadjačava ljubav, požuda iskazan kroz stih koji je samo velikom Čovjeku i velikom autoru kao što je gospodin Bajram Redžepagić svojstven.
Stjepan Zelenika , Kresevo, 20.08.2020.

Bajram Redzepagic,nedvosmisleno, vrhunski autor, tananog, osebujnog pripovjedačkog stila…

 Njegovo djelo je poput unikatnog pletiva, izatkanog vještinom  majstora riječi, kazivanja… Ali kazivanja koje treperi od emocija i vodi istinom. Sve što on piše kao da je duboko proživljenjo stradanje i široko obasuta ljubav…Svakome i svemu bez izuzetka,… Rukopisi nevjerovatne energije riječi koje pažljivo odabira, snažne i upečatljive simbolike stradanja i patnje.
Ideja i aktuelnost romana i filozofskih pjesama, kao i eseja plijeni pažnjom. Radi se o mudrosti cjelovitog  pogleda na čovjeka i njegovu svekoliku sudbinu, istorijsku, socijalnu, egzistencijanu i uopšte ljudsku. Djela uvaženog Bajrama dotiču ono najljudskije u nama i zapitkuju o istini, slobodi, sreći, pravdi, vjerovanju, naivnosti i licemjerju,odgovornosti…
Duboka Intencija stvaralačkog opusa ovog autora raskrinkava laž, obmanu i traži put ka slobodnoj svijesti i povratku savjesti. I na nivou individue, ali i kolektiviteta. Bajramovo stvaranje vapi za povratkom onog najboljeg u nama, zasnovanog na časti, dostojanstvu i samosvijesti.

Autor  Slaven Trebovac

Kontinuitet istinoljubivosti u stvaralaštvu Bajrama Redžepagića- filozofska lirika u Poetici “ Nemoguće je Moguće“

Balkanski Don Kihot i vitez vjere – Slaven Trebovac

Velika čast i posebno zadovoljstvo mi je da govorim o piscu svjetskih razmjera kakav je Bajram Redžepagić. Mnoga značajna imena iz sfere književnosti o njemu su pisali, izdvajajući ga kao autentičnu stvaralačku pojavu na književnom nebu.

Ovaj vrsni pripovjedač u njegovom cjelokupnom umjetničkom opusu traga za istinom balkanskog čovjeka, naroda i prostora,gradeći duhovno bogat svjetonazor.

Redžepagić je jedan od onih rijetkih Mohikanaca koji su se usudili da u svakom vremenu budu apologeti istine, slobode i pravde.

 Kako je nekada govorio Fridrih Niče, da „filozof propovijeda vlastitim primjerom“, tako je i sam Bajram Redžepagić platio cijenu dosljedne istinoljubivosti. Bio je čak sedam puta zatvaran u različitim vremenima i tokom različitih političkih režima. Takav put svojstven je samo najvećima.

Likovi u djelima ovog književnog stvaraoca i mislioca nose u sebi načelo savjesti kao sudbinsku nužnost. Tahir Kadunić, glavni lik iz djela „Pustinjak“ i „Pobunjenik“ kao da je apostol Kantovog kategoričkog imperativa za opštim važenjem moralnog zakona. Imajući u vidu ulogu načela razuma i nužnost postupanja u skladu s tim, profesor Tvrtko Kulenović zaključuje:

„Bajram Redžepagić se počesto osvrće filozofski na stvarnost i počesto podsjeća na Kanta i njegovu Kritiku čistog uma. “ (Akademik Tvrtko Kulenović o Redžepagićevom djelu „Pobunjenik“ ).

Vođen intencijom istine i pravde, Kadunić postupa kao neumorni poslanik ispravnosti,poštenja i objektivnosti. Redžepagić ga postavlja kao kontrapunkt nemilosrdnoj logici laži i obmane.

On diše, misli, govori i čini kao da će vlastitim dobročinstvom uticati na sveopšte stanje stvari… Kao da će natčovječanski prenijeti ideal dobrog djela u praksi na sva ljudska bića. Nezadržive buntovne energije i stamenog karaktera, pak, Redžepagićev lik Tahir Kadunić aludira na paradigmu Ničeove ideje o natčovjeku.

Uostalom, profesor Rasim Muminović o njemu kaže:

„Kadunić uzrasta do vijesnika npbog doba, dijalektičkog negatora vlasti, i tako postaje pustolovni heroj koji otvara novi povijesni proces, (…) uzrasta do ničeanskog natčovjeka.“ (Muminović, Rasim, „Odiseja Tahira Kadunića. Redžepagićev junak romana“).

Upravo na krilima ideja iz djela „Pustinjak“ i „Pobunjenik“, Bajram Redžepagić gradi literarni opus uopšte. Zahtjev potrage za istinom proširuje na domen poetskog, gdje se dobija utisak da refleksija teme, radnje, psihologija likova, sada nanovo bivaju u funkciji

bojenja stihovima. Medij je novi, ali toliko književno snažan dubokim mislima i metaforama, da ozbiljni analitičari u poetskom izrazu Redžpagića vide jedan novi žanr. Naime, filozofija u okviru pjesničkog svjetonazora kao da zasniva žanr filozofske lirike.

Istina u sveukupnosti kockica mozaika, težnja je sistemskih mislilaca… Ali kod Redžepagića ona izgleda neminovno priziva i pjesnika-mislioca, kako bi se djelovalo cjelovito… A pustolovina istine i povlači težnju za cjelinom. Tako, u poeziji Redžepagića uviđamo misaonost i dubinu, preispitivanje vrijednosti, snažan damar metodske sumnje i jaku egzistencijalističku dilemu koju stvara dijalektička pozicija. Poetski zanos pomenute filozofske elemente obogaćuje talasom osjećanja, praveći čudesan(osjećajno-intelektualni) spoj. Nedvojbeno, radi se o filozofiji lirike.

U ovakvom sklopu promišljanja i osjećanja, Redžepagić zida svojevrsni toranj… Toranj samosvijesti koji odašilje talase pripovijedanja dalje i od modernog romana.

O tome i pisac Nenad Radanović kaže:

„Nije to samo namjera da se piše moderni roman, kod Redžepagića je to samosvjesnost i draž više,i to od onih istočnjačkih, onih kakvim se kod Andrća divila Isidora Sekulić.“

Dakle, mogli bismo reći da ovaj stvaralac ne samo suštinski, misaono nego i te kako i formom nastoji dati cjelovitu sliku svijeta. Uzevši u obzir sve dosad rečeno, fokusiraću se na poetiku“ Nemoguće je Moguće“ kod Bajrama Redžepagića. Pokušaću da analizom njegovog pjesničkog poduhvata predstavim kontinuitet težnje za istinom oličenu u romanima…

Svijet u kojem obitavamo sve više nam postaje stran i neobjašnjiv. Tok nečeg čovječanskog i bivanja u kojem spoznajemo smisao u čovječnost prema drugima, postaje često, samo fraza.

Pristigli duh vremena djeluje zbilja kao teren gdje nečastivi umače svoje prste. U stalnoj trci za dosezanjem nametnutih vrijednosti, posjedovanja materijalnog, nadnormalnog ispoljavanja snage ega i poništavanja ljubavi, današnji čovjek izgleda da u većini, postaje svoja suprotnost.

Služeći se svim onim što mu može obezbijediti lično, neduhovno zadovoljenje, ljudsko biće postaje uveliko izgubljeno, grešno. Na putu ka utoljenju žedne sujete i postignuću sopstvenog cilja čovjek zaboravlja da u njegovom prisustvu postoji drugost- tubivstvovanje života, drugo ljudsko biće.

Nemilosrdna stvarnost, već po decenijama utemeljenoj navici, podsjeća na utakmicu svakog protiv svih. Čovjek čovjeku umnogome više nije čovjek. U govoru, trač se pruža u domen javnog, ophođenje prema ostalim ljudima često je obojeno drskošću i nepoštovanjem ličnosti , a činjenje zlodjela pokazuje stravičnu lepezu oblika.

Stvaralac Bajram Redžepagić, u ovakvom svijetu prepoznaje uistinu znake apokaliptičnog doba. I ne samo da prepoznaje nego je tom planetarnom nevoljom duboko pogođena njegova empatična duša.

Kao da vjetar čupa drveće, nosi krovove, šumi strapnim hukom, nevrijeme, sve se ruši, lomi i prevrće u svijetu..

a ja besano bdijem vjerujući drugačijem svijetu.“

Osjećajući dubinski potres temelja moralnosti i zdravog razuma, stvaralac je otuđen… Ogorčen. On samuje… Poput Jova,on traži objašnjenja od Boga i unutar bića proživljava patnju … Ne nalazeći logiku i smisao, on trpi terete i kao da ima potrebu za hajdegerovskim „pjesničkim stanovanjem“…Udaljavanjem. Preispitivanjem sveukupnih pogleda na svijet… U težnji da sintetizuje saznanja.

U njemu se rađa svojevrsni monolog razočarenja i na način sličan solilokviju u drami, pjesnik otpočinje pitanja o smislu… Neminovno, ta pitanja imaju za sagovornika tvorca… Tvorca koji ćuti i pušta umjetnika da posveti svaki mogući atom pobune u borbi za bolji svijet… I zaista, iz velikog bola o sudbini svijeta, pušta vapaj buntovni duh… Ali duh koji ima značenje vojevanja sa nemogućnostima. U maniru velikih mislilaca, Bajram Redžepagić otkriva mistični, bistri izvor otpora svijetu apsurda i nemogućnosti.

Pjesnik bira da bude neposredni sudionik u surovoj dijalektici racionalnog, moralnog, normalnog i iracionalnog, nagonskog, neljudskog… U njemu se lome koplja besmisla, kao da je razapet između onoga što jeste i može i onoga što je njegova potpuna negacija, jednog velikog ništa, oličenog u odsustvu mogućnosti spasa…

Biće ljudskog zgroženo je porazom čovječnosti… Ništavnost bezumlja zavladala je i čovjekovim osjećanjima – dušom, i tajanstvenim svijetom bajkovitog i boljeg -snom, kradeći čak čovjeku i iskonski doživljaj patnje- bol.

„U zemlji nekoj gdje vlada nasilje, oduzeše dušu, san i bol.“

Nad provalijom Nemogućnosti pjesnik ipak kao da joj se opire, božanski. Stojeći na vjetrometini apsurda, stvaralac bira teži put.

Put ratnika svjetlosti. Put otvorenog sukoba sa zloglasnim vjetrenjačama novog doba. On vjeruje u ostvarenje dobra i domet mogućeg upravo favorizujući onu tajanstvenu snagu naizgled nemogućeg, natčovječanskog, skriveno božanskog u čovjeku. Uzavrela osjećajnost umjetnika nalazi saveznika u svjesnoj, nadljudskoj borbi. Sa mačem od božanskog daha iskovanom u mašti o boljem svijetu, ratnik jaše prema udaljenom suncu slobode.

Redžepagić, zapravo, kao da izrasta u novog, ali balkanskog Don Kihota… Viteza, bolne slovenske duše u zemanu najgorih zbivanja koji potresaju čovječanstvo. Ovaj novii tip Don Kihota vrvi od osjećajnosti. To nije samo pobunjenik pokrenut maštom i dobročinstvom, hladan u boju i avanturi, nego humani pobunjenik najjačih osjećanja za ljudsku patnju. Svjestan sveobuhvatnosti tragedije ljudskog roda, trpeći udar biča u sopstvenoj duši, on i dalje juriša na većini nesavladivu, tamu.

„Otpor je vječno božanstvo, hod slobodi, trnovit put… Bol se raspaljuje, širi se i sliva kao bijeka pustinja…

O moj sine!

O moj narode! “

Muka ljudskog roda nije samo odsustvo svijesti i savjesti. Iza djelovanja izopačenog uma prisutna je apsurdnost bivanja svakog onog ko je čestit, čistog srca i široke duše, svakog

onog ko voli i pokušava razmjeti… Jer kako razumjeti nešto što poništava smisao proizvodeći besmisao.

U toj nemogućnosti da racionalan i svijetao duh pojmi ludilo svijeta, rađa se situacija apsurda. Protivrječnost puna nemogućnosti. Poraz poduhvata da se shvati neshvatljivo.

Pak, da li je lirika Bajrama Redžepagića tek maštovita avantura viteza iz Manče?

Ne samo to.

Nije ovdje riječ samo o viteštvu protiv onoga što je silnije i nadmoćnije. Ovaj vitez svjetlosti je vitez vjere… I pored svekolikog apsurda stvarnosti, on gaji vjeru upravo u božansku svjetlost koja mu je darovana da stalnim prisustvom obesmisli bit mraka….

Nešto neodgonetljivo, kao prusustvo doživljaja demijurga u čovjekovom biću upućuje zov za nadilaženje etičkog pogleda na problematiku stradanja. Jedan dio pjesničke ličnosti figurira poput biblijskog Avrama, u starom zavjetu, vjerujući u pravednost božije mudrosti. Drugi dio njegove ličnosti još uvijek se pita da li dolazi do prosvetljenja. U toj dilemi nastaje jedna nova dijalektika, ne samo Redžepagića kao stvaraoca nego i kao čovjeka… Željnog pobjede nad opačinom:

„Ljudi će se snagom vode i slutnjom pobuda oduprijeti nesreći…

Svjetlo – nur božansko svjetlo;

Kad će jednom prosvijetliti srce i um?

Kada ćemo pobijediti samog sebe? “

Odgovor na dilemu, koja je veliko breme, ubrzo će dati Kjerkegorov “ Vitez vjere“, božanski duh oživljen u biću čovjeka… On čini skok iz estetskog, tjelesnog i prosto osjećajnog u ono moralno opravdano… Ali uviđajući antinomije svijeta, njegovu apsurdnost, besmisao, u odricanju i žrtvovanju (kao kad Avram shvata da po nalogu Gospoda mora žrtvovati vlastitog sina) , umjetnik ponovo iskače, ovaj put u vjerovanju u mudru odluku samog savršenstva kao bratskog saučesnika u drami ljudske sudbine…

Da, potrebno je učiniti izdizanje ne samo iznad površnosti, prosječnosti (Don Kihot) nego i iznad patnje izazvane povredom etičkih načela (Vitez vjere). To bi značilo da bi zdravorazumno i osjećajno biće današnjeg vremena trebalo da nadiđe logiku samo moralnog tumačenja, i pretjerano povjerenje u svoj razum… Da bi se popelo na stepenicu potpunog povjerenja u misiju božanske svjetlosti… I njen plan da i nama nerješivo, razriješi i probudi radost.

Takav iskorak težak je i djeluje nevjerovatno.

Prije svega zato što je njegova cijena nerijetko i patnja. Ovdje i sad snažno odjekuje ona misao Dostojevskog da je patnja jedini pravi izvor saznanja. Umjetnost kao požrtvovanje čini se pohodom u službi tog iskoraka. Umjetnik,u ovom slučaju pjesnik, uzdrhtalih je osjećanja i umnog, nadasve etičkog pogleda na stvarnost. On nema drugog izbora, nego da nadiđe i etički stepen spoznaje o svijetu… I vjeruje u mogućnost djelovanja nemogućeg vrhovnoh dobra u praksi ovozemaljskog života.

Paradoksalno, zar ne?

Duh svetog Redžepagić nalazi u opomeni koju nam daju mrtvi… Ingeniozno koristeći metaforu „bijeli nišani“ i hiperbolično najavljujući radost blagostanja u pobuni, pjesmi

duha i snu radi kojeg naše postojanje i ima smisla. Dok nastojimo da mijenjamo svijet ličnim pobunjeništvom i sve dok sanjamo,sreća ima svrhu.

„Bijeli nišani pričaju, svaki na svoj način svoju priču o životu,… Uvjeren sam da je sreća u promjeni, pobunjenu duhu, pjesmi, lijepom snu.“

I zaista ta vjera u nemoguće, ispostavlja se, biće ključni potez spoznaje razočarenog ljudskog bića…

I dok aristotelovska logika svijeta na kojeg smo navikli, ono što je moguće čini vjerovatnim, današnjem čovjeku preostaje da vjeruje da benevolentno nemoguće postaje moguće.. Da Bog sam, aktiviran ljudskom vjerom, a ne ljudi, iznalazi put mira i ljubav, konačno put izbavljenja…Dakle, da je stvaraocu života nužno vjerovanje u spas posvećenog svjesnog

ljudskog bića… I njegovo djelovanje u skladu s vjerovanjem u ostvarenje naizgled nemogućeg.

Da skok vjerom iz logičke nemogućnosti u uzdanje u nedosegnutu milost tvorca, znači jedinu, univerzalnu pobjedu nad zlom…Jer kao što reče balkanski Don Kihot i Kjerkegorov vitez vjere, Redžepagić:

„Zaluđeni ljudi ne vide ništa… Ni boj,ni poj,ni san.“

(„Kontinuitet istinoljubivosti u stvaralaštvu Bajrama Redžepagića- filozofska lirika u poetici“ Nemoguće je Moguće“

Balkanski Don Kihot i vitez vjere“ – autor Slaven Trebovac, diplomirani filozof i master drame i medija, essej, 2021 o B. Redzepagicu, published on 2020

Autor: GORDANA SARIĆ, profesor

GRNA GORA.

U želji da istaknem i promovišem vrhunske književne stvaraoce , moje drage prijatelje, čijoj se umjetnosti i umu divim, danas imam čast da predstavim vrhunskog književnika , koga nazivaju balkanskim Tolstojem i Dostojevskim, koji je po ocjeni svjetske knjizevne elite najoriginalniji stvaralac, mislioc i filozof i najsnazniji pisac danasnjice u čijem djelu trijumfuje poezija u prozi , akademika prof. doktora medicinskih nauka, internistu kardiologa Bajram Redzepagic , iz Sidneja koji je od strane knjizevnika iz Švedske, Austrije i Bosne po drugu put imenovan za NOBELOVU NAGRADU.

Velikan,kako riječ gordo zvuči i kao najljepša muzika uzvisuje i ka nebu nosi.

Velikan BAJRAM REDJEPAGIĆ, akademik, profesor ,doktor medicinskih nauka,internista,naučnik i književnik, prošlogodišnji kandidat za Nobelovu nagradu,u čiji je uži krug ušao, najoriginalniji i jedan od najsnažnijih pisaca kako balkanske, tako i svjetske književnosti, jedan od najvećih živih filozofa, čovjek je genijalne duhovnosti. Ovaj dostojanstveni i uvaženi bard lijepe riječi,pisac najprestižnijih romana „POBUNJENIK“, „PUSTINJAK“, „BUJICE“, „BROD“ i jedinstvene trilogije „HOD SUDBINE“ je i sjajni pjesnik i humanista, čovjek u čijem je umu trezor sa najvećim blagom, o čijem je blistavom i dragocjenom djelu sa najvećim i najdubljim poštovanjem i divljenjem govorilo preko hiljadu pisaca,književnika i filozofa,, originalni mislioc, inovator filozofske lirike”Moguće je nemoguće” koji je čitan i prevodjen na mnoge jezike, ime je dostojno najvećeg i najdubljeg poštovanja i divljenja.

………………….

Ovom velikanu, nadahnuta njegovim veličanstvenim djelom, POSVETILA SAM OVU PJESMU DIVEĆI SE SNAZI NJEGOVE RIJEČI

RIJEČ

Bajram,ime bogom blagosloveno.

Iz srca njegovog poniknu riječ

ko nebo visoka i more duboka,

kao dijamant blistava.

Poniknu riječ gorostasna,jaka

iz dubina briljantnoga uma iznjedrena,

mudrušću napajana,

snagom razuma odnjihana,

znanjem zapisana.

Riječ biserjem posuta

zlatom izatkana,

riječ plemenita i uzvišena

ljubavlju ozvjezdana,

riječ u boje duge odjevena

proljećem okupana.

Poniknu riječ

i postade ptica moćnih krila

što ljepotu i uzvišenost pronosi,

mir i ljubav u srca svija

i do duša željnih istinskih vrijednosti

sa lahorima doseže.

Poniknu riječ

i posta blago nad svim blagom,

dragocjenost koju

srca ljepote željna

hoće kao vazduh da upijaju.

Poniknu riječ veličanstvena

i na tronu vječnosti

osta da kao sunce sja.

Autor:

GORDANA SARIĆ, profesor i pjesnik

NIKŠIĆ

CRNA GORA

Dragi prijatelji pročitajte ove divne FILOZOFSKE RIJEČI iz ciklusa „NEMOGUĆE JE MOGUĆE“

uvaženog akademika prof.dr. BAJRAMA REDJEPAGIĆA

Jedan od najvecih umova i filozofskih pisaca današnjice, originalni pisac genijalne duhovnosti, predložen za Nobelovu nagradu akademik prof.dr. Bajram Redzepagic napisao je ove filozofske milozvučne riječi, koje su najuzvišenija lirika duše, istine i iskrenosti .Prodro je u samu suštinu života i ljudskih osjećanja i uzniio ljepotu koja dušu miluje i blagošću ovija. Ove su riječi melem , toplina i plemenitost čisti izraz ogromnog i neprocjenjivog talenta.

Autor: BAJRAM REDJEPAGIĆ

..

ALI SVIJET JE ČUDO

Nista se u njemu ne desava tako olahko.

U cemu je nesreca?

U cemu je moja briga i slabost ?

Ili pak lazni ugled i sjaj koji me stiti kao oklop

od tegoba i pokusaja da mi se zatvore vrata

patnji.

Zelim da slabost preskocim…

Da ugasim strah u sebi kao dogorjeli

plamicak cija nas iskra u pepelu vara

pa da u meni i oko mene nestanu svi prazni i

varljivi snovi.

Sada ne mogu da odem a da me ne zaboli

nesreca bliznjih

pa i ako je dalje od moje kuce.

Tek tada me skrti razum, ogoljen ovim

imenom i sjajom uzdize nad sobom…

U vedrinu neba i mir…

U ono sto jesam.

Cinim li to iz straha pred

Vjecnim?

Kad tad covjek se vraca sebi.

Sa cim smo dosli na ovaj svijet?

Sa cim se vracamo?

Probudite se o oci zaspale !

Nema zivota kad zamre dusa.

I kad sve stvoreno nestane…

Milost ostaje.

Sydney, 28/8/2020

Author: GORDANA SARIĆ, professor and poet-

INSERT / CRITICAL REVIEW OF THE POEM BAJRAM REDŽEPAGIĆ

THE POEM „BUT THE WORLD IS A MIRACLE“

NIKŠIĆ

MONTENEGRO

Dear friends, read these wonderful PHILOSOPHICAL WORDS from the cycle „IMPOSSIBLE IS POSSIBLE“

respected academician prof.dr. BAJRAM REDJEPAGIĆ

One of the greatest minds and philosophical writers of today, the original writer of ingenious spirituality, nominated for the Nobel Prize by academician prof.dr. Bajram Redzepagic wrote these philosophical melodious words, which are the most sublime lyric of the soul, truth and sincerity. He penetrated into the very essence of life and human feelings and raised the beauty that caresses the soul and envelops it with gentleness. These words are balm, warmth and nobility a pure expression of immense and invaluable talent.

Author: BAJRAM REDJEPAGIĆ

..

BUT THE WORLD IS A MIRACLE

Mika Vlacović Vladisavljević

Roman „Pobunjenik“ Bajrama Redžepagića i romani Fjodora M. Dostojevskog,

točeno je poput sjemena i jabuka.

 Siguran sam da je moj prijatelj Bajram svojim djelima izbjegao riječi Dostojevskog, hvala Bajrame. Dostojevski je rekao: „U stvari nema ništa neugodnije od bogaćenja, na primjer, od boljeg obitelj, lijepe vanjštine, prilično obrazovan, inteligentan, čak dobar i istodobno nema talent, ništa originalno, čak ni čudno, nema svoje ideje, već da bude potpuno ‘poput svih ostalih’. „(Idiot )

Esej , Autor ,

Mika Vlacević Vladisavljević

….Koraci ne znaju za naum , za put, za hranu – niti ih išta od toga zanima, oni su navikli da pokorno služe svima i svemu, pa i olujama, beskrovištu, nevremenu i prevrnutom svetu; svemu nemogućem i svemu mogućem. Kada koraci , po naredbi naših osećanja i nauma, nas izvedu iz jedne tame ili svetla onda dolazimo do spoznaje, na koju nam ukazuje bard svetske književnosti i, filozofske lirike, čiji je on utemeljivač, da smo u svojim bdenjima verovali u smisao svega hodeći kroz jedan drugačiji svet; on ne govori o drugom već o drugačijem svetu u kojem će i sam biti drugačiji nego što jeste, pa kaže:

A ja besano bdijem,

vjerujući drugačijem svijetu…

Odbacih misao kojom hoću da se odbranim od sopstvene osude.

Zbog nespokoja u sebi i izvan sebe, nemoći da pobedi zlosilne i, straha da neće umeti da pruži sebi odgovore za kojima mu vapi duša, Redžepagić se samoosudom , pokajanjem, obraća, kao iskreni vernik, tvorcu svega vidljivog i nevidljivog, svemilosnom i sveznajućem Tvorcu rečima nežnosti, pitanjem:

O Boze dragi, sta je istina a sta laz?

I kao svaki uman, bogobojažlji čovek on ište utehu načinom koji u sebi sadrži milozvučne tonove obasjane svetlošću. Redžepagićeva snaga filozofske lirike i jeste u njegovoj pravdoljubivosti, pokornosti i odanosti višim ciljevima. Njegova snaga ne obećava ona odlučno vodi ka pomirljivosti.

– Ponudi mi odgovor, makar mi otkrio prevaru,

drugo lice ili nalicje blize razumu,

dalje osjecanju i istini…-

Redžepagić se kao iskusan stvaralac, veliki mislilac i erudita u jednom trenutku oslanja na sećanja i utiske, ni o kome drugom, već o sebi; on navodi i nas da osvežavamo sećanja, ne da im slepo verujemo jer utiscima i sećanjima veruju samo ljudi kojima nedostaje racionalnost i kojima je budućnost u magli i pomrčini. Poetski subjekat ne prikriva svoje slabosti, ne veliča svoju visokoumnost jer zna da čoveka ne može omadjijati ono što već poseduje na visinama koje su nastanjene duhom, iz tih razloga i sa tom spoznajom on kaže:

Bio sam usamljeno dijete,

zalutali plač u gluhoj noći, umorni putnik što

stiže u ponoć, bez novca, s nadom da negdje se prisloni i zaspe do zore…

****

AUTOR , Mika Vlacević Vladisavljević

Proučavanje višeg znanja i dublje istine o životu.

…

Rekao sam da ološ je potreban svakom pobedničkom barjaku, a da kultura baš i ne liči na pobednika, ali sam imao sreće da upoznam i bezvredne, pri tome ne mislim na delo, jer svako delo ima svoju vrednost i mesto, koji nisu mutili bistrinu moje misli, a vidjam, družim se, i danas uživam u delima svetske kniževne veličine, kojega je, kao plodnog pisca i rasadnik umnosti, prepoznao i Ivo Andrić, Bajrama Redžepagić čija filozofija i um su božansko delo i radostan sam, što mogu uz njegovu podršku i umnost da se prihvatim rada na sebi, svestan da Redžepagića treba čitati i učiti od njega .

….

Susret sa likom i delom Bajrama Redžepagića pokazali su mi kroz njegovo nebesko tkanje put istinskog književnog veza, koji vodi bitke i dobija ih kroz razum, koji je bogom dan Redžepagiću . Vodilja su mi bili Aristotel ,Aurelije ,ruski i francuski klasici,istočnjački i srpski pisci…, a onda se u moje vidjenje svega slila Redžepagićeva filozofija koja se bavi onim što je istina, a ne onim što je privid i, na koncu svega, on razodeva laž božanskim trijumfom, sukobljavajući sopstvenu ličnost sa samom sobom i na taj način dotiče sve nebesko i dobija komad istinske magije , spoznavši ljubav i dobrotu, koju nesebično daruje svojim čitaocima, pomoću koje dotiče sve nebesko uzimajući komad magijske istine i odmah je nesebično daruje .Redžepagićeva dela jesu izvan prostornovremenske stvarnosti jer pripadaju bogu,potpunoj slobodi volje i besmrtnosti duše .Uplivom u njegovu filozofiju i psihološku obradu likova oslobodio sam misli od stege srca i uma konačno prestajući da drhtim tihom jezom od same pomisli da je sve uzaludnost,iako sam mišljenja da sam jedini krivac što sam se usudio polomiti stare zavete ljubavi i strpljenja i, na koncu svega se prepustio da me ponesu vetrovi života, dok gazim bespućima, osećajući sopstvenu zatravljenost nadahnuća .

…

Mika Vlacović Vladisavljević

Mika Vlacović Vladisavljević

Poglavlje

Put u svetlost,

izvod iz zbirke kritika i eseja o Bajramu Redžepagić

Sve do susreta sa Redžepagićevim delima bio sam nesiguran u sebe , osećao sam nemir često se pitajući gde su nestali mirni dani, spokojne noći, odakle mi toliki osećaj vezanosti i bespomoćnosti ; tuga mi je slamala ono malo volje, svetli i topli dani su mi bivali sve kraći, a podmukla, mrtva jesen mojih godina pokopavala je najsitnije čestice duha u meni. Užasavao sam se zbog nemogućnosti da dobijem odgovor na pitanje, koje sam sam sebi postavljao u dugim mrklim noćima u sobi koja je mirisala na plač mrkline ,teški vazduh i beznadežnog mene: kako se desilo da sam toliko grešan i da me je postidela i moja duša. A onda se, gotovo sudbinski, približavam liku i delu Bajrama Redžepagić, i to probližavanje mi kroz njegovo nebesko tkanje, filozofsku liriku; Redžepagić je trvorac tog novog književnog pravca, se prikazuje kroz jedini isprava put istinskog književnog veza, koji vodi bitke i dobija ih kroz razum, koji je bogom dan Redžepagiću. Vodilja su mi bili Aristotel, Aurelije, Sokrat, ruski i francuski klasici,istočnjački i srpski pisci…, a onda se u moje vidjenje svega slila Redžepagićeva filozofija koja se bavi onim što je istina, a ne onim što je privid i, na koncu svega, on razodeva laž božanskim trijumfom, sukobljavajući sopstvenu ličnost sa samom sobom – na taj način dotiče sve nebesko, i dobija komad istinske magije, kroz spoznaju ljubavi i dobrote, koje nesebično daruje svojim čitaocima, pomoću kojih dotiče sve nebeske istine i odmah ih nesebično daruje. Zbog svoje pravičnosti, umnosti i nadarenosti on biva žrtva svih režima na prostirima bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije , koju je srušio versko – gradjanski rat; Reždepagić je isledjivan i zatvaran sedam puta zbog svoje slobodne misli i reči kojima je tvrdio da je za svo urušavanje kulture i humanosti na Balkanu jedini krivac Osmanlijsko carstvo.

Redžepagićeva dela jesu izvan prostornovremenske stvarnosti jer pripadaju bogu,potpunoj slobodi volje i besmrtnosti duše . Uplivom u njegovu filozofiju i psihološku obradu likova oslobodio sam misli o stegama oko srca i uma, konačno prestajući da drhtim tihom jezom od same pomisli da je sve uzaludnost, iako sam mišljenja da sam jedini krivac što sam se usudio polomiti stare zavete ljubavi i strpljenja i, na koncu svega se prepustio da me ponesu vetrovi života, dok gazim bespućima, osećajući sopstvenu zatravljenost nadahnuća. Ali sudbina je svima nama podarila učitelja kojega samo trebamo saslušati, čitati i naučiti sve o esenciji naših života. Upravo ove moje poslednje reči su me navele da se obratim, u svoje lično i ime stotine hiljada čitalaca da njegova umnost i delo budu nagradjeni najprestižnijom nagradom, jer svi koji su čitali dela akademika Bajrama Redžepagič, podigli važnosti svog postojanja za nekoliko stepenika unapred.

Meni dostupna , po mom mišljenju, jedinstvena dela, akademika Bajrama Redžepagić su:

Snaga snova, poezija1, 2.izdanje Studentski Zbor, Skopje, 1969/70.

Metafizika zivota, ljubavi i smrti, 1971, privatno izdanje,

Grijeh, (the Sin),

Pismo, ljubav i mrznja, price,

Romani: Bujice,1973/1974.(Torments)

Pobunjenik1978(Rebel)

Pustinjak( Hermit)

Brod

Rane Tjeskobe- Let Idrja ( Praizvor Hoda Sudbine) serijsko izdanje, publisher in Oslobodjenje, Sarajevo, August-Octiber 1990.

HOD SUDBINE, TRILOGIJA, romani TJESKOBE, Filozofski Kamen, Veliko svjetlo Pubkished, serijalna izdanja u novinama AustralBosnia magazine, 2003,2004, 2005, i u electron .magazinu Ogledalo. Miror 2004. Trilogy The Walk on Destiny author Redzepagic extendediy with new novels Thepower of Nature and Mind, The power of Heart and soul The power of Love.

Mika Vlacović Vladisavljević, pisac.

Autor, Bajram Redzepagic

„Mala Misaona Metafora“

..

Ah, kako vatre, nebeske gore i plamte u meni, i u vama, mile vjecne bezvremenske duse. Univerzalne i imaginarne duse ljubavi, od Adama i Eve, do u nedogled.

I, kad se u meni i vama,

zore nebeske, radjaju,

dan zamirise Bozanskim ljepotama Dobrocinstva i Ljubavi, – I nov zivot se opet radja…“, Sydney, 24/02/2021.

AUTOR   – GORDANA OPALIĆ / ESEJ  “REDŽEPAGIĆ-KOLOS 21 STOLJECA, O BOGU I ČOVJEKU”

“ Mala misaona metafora“,

Bajram Redžepagić

Bajram Redzepagic, vri od bujica filozofskih misli, u piscu i podstaknutim čitaocima, koji vole da promišljaju o sebi i čovečanstvu od postanka sveta, do savremenosti.U tom spoznavanju “ plamte “ “ vječne bezvremenske duše“.Univerzalna i imaginarna Ljubav! Ljubav prema Tvorcu i čovečanstvu!

Izuzetna poezija koja pleni ne samo misaonošću, već lepotom kazivanja!

“ I, kad se u meni i vama,

Zore nebeske, radjaju,

Dan zamiriše Božanskim ljepotama

Dobročinstva i Ljubavi,

I nov život se radja…“

Fascinantan je piščev altruizam, nikad ne govori ja, uvek je MI! Zaista je retko u lituraturi sresti pisca i filozofa koji kroz svoje stihove i filozofske misli a u okvirima Božanke lepote, pruza obe ruke za spas čovečanstva, boreci se za njegovu slobodu od Boga mu datu…i, iz te i takve „goreće kupine“ život novi se rađa! Nada! Ĺepota Božanske prirode je u beskonačnoj ljubavi prema čoveku.

Kakve li poruke nama ljudima šalju samo par rečenica, dr Redzepagića!

Čitam zadivljena, do nemosti, pred tolikom ljubavlju pisca prema Bogu i čoveku.

Pred nama je Kolos 21.veka.

Osvrt na pesmu “ NOVA ANA „

ONO ŠTO VREME NE PORRAVLJA, POPRAVI LJUBAV

Pesma iz “ Filozofije lirike „,

Gdje NEMOGUCE POSTAJE MOGUCE.

U svetu zla i uzaludnosti, jedino uporište je ljubav. Ona je istinska

Odbrana smisla života.

Analizirajuci poemu NOVA ANA

etimološki posmatrano, i pokusavajuci da otkrijemo mentalnu akciju reči, jureci za fazama misli , udaramo u esencijalizam u samom toku stihova, koji na sasvim nov način pristupaju tajni života, ljubavi i smrti.

Mozemo reci ODA LJUBAVI ili uzvišena pesma o ljubavi, svejedno, pesma taj oplemenjuci osecaj, prenet iz kosmičkih daljina, opstaje od postanja sveta do danas.

“ O, bože dragi, čovjek je

Kvarno bice i grješan

I grješan, a i ja sam

Čovjek .“

Pesnik ispoveda svoju nutrinu, tajno

Skrivenu emociju…

“ O, metafiziko ljubavi,

Taj osmjeh očarava i

Ubija…

A tvoja svijetlost

Osvaja…

Ja vise nisam ja

Sve što je bilo nemoguce postaje moguce. „

I obratno. Metafizika tka u umu Pesnika

“ Čudo razuma, čudo srca, čudo

Ljubavi, koja nemoguce pretvara u moguce!

Dubok naklon, ovoj Bajram Redzepagic PESMI NAD PESMAMA!

Gordana Stanic Opalic

 U  Pjesmi nad Pjesmama

“ NOVA ANA”  Bajrama, Redzepagica

O,NOVA ANA

O, nova Ana, ja više ne postojim

Postojiš ti, samo ti i ti…

Ja sam ostao bez pameti bez daha bez razuma

Postojiš ti, samo ti i ti…

O, bože dragi, čovek je kvarno biċe i grešan, grešan i grešan, a i ja sam čovjek.

Postojiš samo ti, o dragi Bože veličanstveni, osmeh čudesni…

Dah mi zastaje pamet me napušta

O, nova Ana,

O, metafiziko ljubavi,

Tvoj me osmeh očarava i ubija, o Azijo.

Noċ se spušta

A tvoja me svjetlost osvaja…

Ja više nisam ja

Sve što je bilo nemoguċe postaje moguċe,

A moguċe postaje nemoguċe

Ti letiš u mojim venama i postojiš samo Ti, Ti i. ti

Ti donosiš božansko Ti u sebi

O, Bože dragi, o nova Azijo,

O, nova Ana,

O, metafiziko uma, srca,

O, čudo razuma,

O, čudo srca, čudo ljubavi

O, Azijo,

Dušu si mi uzela…

O, čudo razuma, o, metafiziko ljubavi, o, čud

o ljubavi

(Zar nije nemoguċe moguċe)

Autor Bajram Redzepagic

Autorica Zdenka Mlinar:

BAJRAM REDŽEPAGIĆ

– NAJORIGINALNIJI ŽIVUĆI MISLILAC U KNJIŽEVNOSTI I UMJETNOSTI

Čitajući filozofsko lirske dijelove romana „Brod“ (i dijelove drugih Redžepagićevih djela), uočavam eksploziju originalnih novih svježih ideja s vulkanskom erupcijom osjećanja – i to je slika genijalnosti Redžepagićeva duha, po čemu ga filozofi i kritičari smatraju najoriginalnijim živućim misliocem u književnosti i umjetnosti.

No ja ću ovdje, za svoje kratko uranjanje u temu, izdvojiti samo par crtica iz navedenog citata uvaženog književnika Bajrama Redžepagića, za čija djela kritičari također kažu i da „vrcaju“ od TRIJUMFA poezije u prozi…

Koga da pitam ?

Ni’ko ne progovara..

Kako su ljudi laki!

Trčao sam…

—————————

O, da. Koga da pitam?

Koga, kada imamo samo one slične sebi koji bi također pitali, ali nemaju koga, i one koji te ne čuju i ne vide. One, za koje ne postojiš jer za njih postoje samo ONI i sami sebi su dovoljni. Oni, s mislima i nabildanom ili naSAljenom tjelesnom masom, koji svojom rječju i djelima gaze sve pred sobom. Oni, bezdušnih tjelesa duboko uronjenih u crnilo zla.

A trećih nema!

I nitko ne progovara.

Ne progovara, doista. Zanijemili ljudi i uzalud je pitati, jer i tu imamo samo dva soja govornika. One, koji ne znaju ili ne smiju govoriti i one, koji i kada progovore bolje da nisu, jer iz svojih proždrljivih čeljusti isijavaju samo plamene jezike zla i mržnje. One, koji te svojom prljavom igrom slatkorječivosti strmoglave u dublju tamu od one iz koje vapiš za slamkom spasa.

A trećeg soja nema!

I kako su ljudi laki!

Laki su do te mjere da, poput najsitnijih čestica, sami ulijeću u razjapljena usta zla, sretni da mu makar na tren mogu biti hrana, voda, zrak. Laki su toliko da ih se kupuje mrvicama koje ljudsko zlo ostavlja iza svojih krvoločnih blagovanja, čiji sadržaj nikada ne ispovraćaju jer nema toga što njihovi želuci ne mogu probaviti. Laki su poput umiljate janjadi u naručju svoga krvnika, koja bez opiranja odlazi pod oštricu noža.

A milosti nema!

Onda sam trčao.

Da, trčao sam, izvukavši posljednje atome snage iz svoje prazne tjelesne ljušture i skoro poremećena uma. Trčao sam nadnaravnom snagom i k’o u snu, u kojem mi je sve bilo na dohvat ruke, ali moja ruka ništa ne taknu, jer sve se ispred mutnog pogleda izmicalo i nestajalo. Potom ostadoh još prazniji i nađoh se na cesti koja me vodi sigurnom nestajanju.

A druge ceste ne bi!

Ali, kroz procjep neba, vidjeh put i sebe.

Vidio sam ih…

…

I nebo ne bijaše prazno;

Po njemu plovljaše samo jedan oblak, nalik na brod.

Golemi brod na nebu sinjemu…

….

I proključalo je u meni…

Pomjerilo me,

Promjenilo…

©

BAJRAMU REDŽEPAGIĆU-Posveta
Edin Š. Krupljanin

Šta napisati,
a ne pogriješiti?
Šta opisati,
a ne zaboraviti?
Mnogi ga uprediše
sa velikim Dostojevskim,
a akademik Redžepagić
je tu blizu
u podnebljima našim.
Nađoše se mnogi u dilemi,
da li u pjesmi
ili u poemi
opisati književnog velikana
i zabilježiti ga
za sva vremena?

CITAT , Prof dr. Habib Mandžić

POEMA , Autor  Zaynab Milicevic – Nevenka

NA ČAST velikom misliocu izvornih ideja i stila … i njegovom … Trijumfu poezije u prozi …

Bajram Redžepagić … i njegov roman POBUNA … ⭐⭐⭐⭐⭐ ..teško je pronaći dovoljno sjajnih riječi … za velikog umjetnika … majstora misli i riječi … jer … on govori … ali mnogi drugi govore o njemu … Jedan od njih je rekao:

„Redžepagić je jedini živi književnik čija djela mnogi filozofi i književni kritičari uspoređuju s djelima Dostojevskog i Tolstoja …

Djela Redžepagića trebaju čitati … čitati … i čitati … i … učiti … učiti … i učiti iz toga … „

Prof dr. Habib Mandžić

AKO nije

… to nije jato ptica …

… na večernjem nebu tebe …

… koja širi svoja krila …

… niti je biser iz …

… blistava ogrlica …

… ni ljetna noć …

… načičkana zvijezdama …

… to nije izlog …

… neonskog grada …

… gdje se trguje …

… gdje se prodaje …

… gdje se gazi …

…vladati…

… da ugrabim slavu …

… popeti se prema njemu …

… gazi, ne pita …

… ovo je topli zagrljaj …

… moje duše …

… ako nije dovoljno velik …

…Oprosti…

Autor  Zaynab Milicevic – Nevenka

Zaynab Milicevic – Nevenka

(Nevenka Arsenović)

Posveta prijatelju Bajram Redžepagić

.malo u velikom…postaje veliko…veliko u malom ostaje veliko…moje male reči…poklanjam…velikom književniku…sa puno radosti…

…JA SAM KAO LIVADA…

…hiljadu travki…

…toliko i varki…

…hiljadu cvetova…

…toliko svetova…

…jedna mi nada…

…sada i svagda…

…samo me nemoj…

…u buket vezati…

…pokosi me..

…poori me…

…samo me nemoj…

…u buket vezati…

…ugazi, pogazi…

…utabaj, počupaj…

…samo me nemoj…

…u buket vezati…

…ljubi me…

…samo ću…

…tebi cvetati…

…ljubi me…

…samo ću…

…na tvom vetru…

…za te igrati…

…samo me nemoj…

…u buket vezati…

…ja sam ko livada…

…široka…

Zaynab Milicevic – Nevenka

(Nevenka Arsenović)

POEMA TEBI NA DAR 

* Nova duhovnost Ruki Kočan 

Dr. Bajram Redžepagić,  

Genijalnom stvaraocu, umjetniku 

Ljudi moji 

Moj dragi Bože 

Umjetnici svemirski 

Majstori riječi 

Svjetlo moje  

Oči nebeske 

Galaksijo tajnovita 

Uzvišena kolijevko ljepote 

Ti moćna Akademijo našega Kosmosa 

Tražim tragam i tumaram 

Hoću da nađem zemaljske bisere 

Hoću Laureate da nađem 

Najljepše na svijetu 

Ja sad’ lomim prste 

Moje malehne 

I promišljam noćima i danima 

Jer ne umijem 

Ja ne znam  

Da nađem riječi pohvale 

Za čovjeka Tvoga 

Genijalnog knjizevnika 

I One riječi Čarobne i mile 

Pjesmu vrh Pjesama svih 

Skrušenim glasom molitve 

Makar Pjesmu kosmičku 

Da Ti darujem 

I ovozemaljsku nagradu 

Da poklonim Tebi Pjesniče 

U znak zahvalnosti 

Čarobnjaku duhovne magije 

Da ja okitim  

Majstora 

Nad majstorima svim 

Darom iz srca i duše moje 

Darom vječne mladosti 

Svjetlom svjetlosti 

Oprosti mi Bože 

Oprosti mi Čovječe mili 

Prijatelju moj 

Ako nisam našao zlatni glas nutrine 

Ako nisam uspio da ti kažem 

Koliko sam srećan 

Koliko te poštujem 

I da kažem ljudski hvala Ti 

Za Uzvišene misli i ideje 

Za Tvoju slobodarsku borbu 

Protiv sijača straha 

Protiv duhovne bijede 

Jadne mržnje i svakog zla 

Za Tvoj Brod u prozi 

Za Bujice 

Za Pobunjenika 

Za Pustinjaka 

Za Remek Trilogiju 

Za filozofiju Crtica 

Za Tvoju humanost 

I naučnu emancipaciju znanja 

Za kulturu hrabrosti sjećanja 

I za Tvoj sjajni društveni angažman 

Za Tvoju svekoliku mudrost i hrabrost 

Za dostojanstvo ljudske Ljubavi 

Za tu darežljivost srca velikog 

Za svjetlost otvorenog uma 

Za umijeće filozofije života 

I bajkovitu ljepotu istine 

Koju si nam dao veliki učitelju 

Za sve ove godine stvaranja 

Tvojeg dobročinstva  

Večno da ti se divim 

Hvala Ti za tvoje riječi  

I dušu Tvoje panacee 

Hvala Ti od srca moga 

Za Uzvišenu poeziju 

Toplog Srca i duse 

I još puno puno toga 

Akademiče evo ti na Dar 

Moja pjesma svjetlosna 

ČAROLIJA GENIJALNOG PERA

BAJRAMA REĐŽEPAGIĆ

Ruki Kočan

Veliki, veliki i čudesno moćni, svjetski pisac BAJRAM Redžepagić

 , i njegov stvaralački opus i životni put, – je nadasve jedna unikatna tvorevina i ljudska veličina. Veleljepna energetska mašina. Njegov duh je kao bezvremena Tvrđava iz koje izrastaju sjajne kosmičke ideje, i Uzvišena mašta i kreacija, kojim kraja nema. U kontinuitetu vibriraju kao svjetlost jarka. Kao neka Čarolija u večnosti trajanja.

To je ona moćna beskrajna energija ljudskog bića, i čovjeka, – čija darovitost i istinski Uzvišena duhovnost, nadvisuje vrhove, i izdvaja se od mnogih onovremehih prvaka.

I današnjice.

Iskreno i dobrodušno esencijalnom filozofijom prirodnog jestva i sasvim čistog Nauma, svojim djelima je majstorski uspio da odbrani obraz i dostojanstvo poštenog čovjeka. U vremenu sadašnjem, da odbrani univerzalnu ljepotu od propadanja, i da uzdigne i inspiriše smisao sveopšteg življenja. I progresivnu evoluciju duboke ljudske svijesti.

Univerzalnu ljubav, empatiju i solidarnost kod pojedinca i kod najširih narodnih masa.

Svojim mehlem riječima, svojim tananim i zlatnim romanesnknim vezom, kao i filozofskom lirikom nutarnjeg bića, – onim milim glasom, velikog ljudskog srca, on se dosta usamljen – pobunio protiv emotivne tuposti i bolesne ravnodušnosti.

Protiv destruktivnih sila mraka i drugih patoloskih obrisa ništavila. Protiv mnogih klišea u nauci, kulturi i u umjetnosti.

Bajram je, nesebično, Prometejskom snagom na krilima bezuslovne ljubavi, znao i umio da ugrije i razledi santé leda, u mnogim ljudskim dušama, širom Planete.

U socio kulturoškom viziji društva unio je jednu novu boju osebujne evolucije kritičke svijesti na Balkanu.

Kako one individualne tako i nivou kolektivne svijesti.

On je, daleko hrabriji od svih da stane u odbranu slabijeg od sebe. Da vrisne i da krikne pred nepravdom i pred poniženjem, ljudskog roda. Da se pobuni protiv svake oholosti i bahatostti. I primitivizma.

Protiv Neprebola i nepismene smrti.

Bez straha, – da se snagom kosmičkog morala bori protiv neljudsva, poganluka i kukavičluka. Protiv istorijskog korova i laži, apsurda, univerzalnih uzaluda, – i pustoši duha. Protiv planetarnog zla i vjekovnih težnji haosa i zlodjela.

Protiv svake vrste Nečovjeka.

Neustrašiv pred moćnicima, i nepokolebljiv na putu činjenja dobrih i lijepih i plemenitih djela. Originalan i osebujan čovjek, i genijalan umjetnik i intelektualac, filozof i mislilac izrazito otvorenog i briljantnom uma… I danas, kao i u onom Vremenu, bio je i ostao svjetionik Dobra, Istine i Pravde.

Izvor i rijeka bezuslovne ljubavi.

Slobodouman insan, punog i velikog srca i duše, čija ljubav i borba za boljeg, i osviješćenog čovjeka nikada nije prestala da traje. On je čovjek, i naučnik i elitnim duhovnik iz naroda, sasvim prirodan i jednostavan, u matrici svog bića – onaj čisti kosmički patriota. Sjajan i moralan učitelj i perjanica TESLIANSKOG duha.

Usuđujem se reći, da je on briljantan, neodoljivi poeta iz Plava. Akademik i humanista, dr. Bajram Redžepagić – je jedan od najvećih – živih genijalnih – svjetskih književnika, i umova današnjice – neprikosnoveni poznavaoc ljudske duše. Majstor pisane riječi.

Jedan po jedan, – naš Svjetlosni zidar – bolje kosmičke budućnosti.

Sjajan dragulj, i vrhunski – umjetnik mecena.

Ukratko, on je naše grandiozno ljudsko, umjetničko – naučno i duhovno bogatstvo civilizacije.

Prvi od svih.

Akobogda i naš Nobelovac budući.

ODLOMAK IZ ESEJA

ČAROLIJA GENIJALNOG PERA

BAJRAMA REĐŽEPAGIĆA

  · 

Kratki kritički osvrt

Autor : RUKI KOČAN

UNIVERZALNOST

I VANVREMENOST BEZUSLOVNE LJUBAVI

U djelima književnika, briljantnog stvaraoca…, humaniste, akademika, dr. Bajram Redzepagic

Sjeti se i nikada ne zaboravi. LJUBAV – BEZ USLOVA – što u životu srcem i dušom daš, tu istu takvu energiju, povratno dobijaš. Ovozemaljski – uzročno posljedičnom vertikalom duha. Nekim čudesnim tišinama i šapatima. Aurom. Trajno, iskreno i bez predrasuda, zanavijek – ti si to što daš. Istina je tu.

I shvatiš – da je to taj tvoj životni istinski imetak, – vječna snaga i bogatstvo. Beskraj ljepote daha.

Jer, – Svi Svi smo mi – samo ljudi.

I Svevišnji to dobro zna, i nikad ne zaboravlja…

Zna to itekako, briljantni um i Zlatno pero umjetnika, pjesnika majstora i barda, pisca Bajrama Rdžepagića.

O, o – dobri čovječe, to je to čudesno stanje duha, i stvaralački zov smisla života, nošen i tvoren vibracijama svjetlosti iz čiste Oaze ljubavi. Duhovnim vidom datost i interakcija.

U našem beskrajnom Sadašnjem vremenu, – intuitivno i vječno filozofsko poimanje života i kontinuirano

prožimanje, onog – čulno iskustvenog – sa čudesnim astralnim energijama. Akademik, dr. Bajram Redžepagic – je zaista naš i veliki Svjetski humanista današnjice, i genijalno daroviti Svjetski književnik, praktičar i mislilac, filozof i vizionar… Naš savremenik, danas jedan od najboljih živih poznavalaca ljudske Nutrine – nevjerovatno moćni majstor – pisane riječi, i duše – kao vječne tajne. Njegova djela su, kako romaneskni dragulji, tako i poetsko filozofski biseri Univerzalne ljepote – govor njegove istinske Kosmičke Ljubavi. Govor zdravog razuma, i hrabrog inovatora. Onaj čudesni, Uzvišeni DAR svjetlosti – nebeskih visina,… Ovozemaljsko, naše neprocjenjivo blago, – onaj istorijski hod i zapis, balkanski stub i paradigma – duboke svjesnosti – univerzalnog progresa civilizacijske evolucije svijesti. Njegove ideje će uvijek Svemirski da rade i da stvaraju, plemenito da uzdižu i podučavaju nove naraštaje.

Ljudski nadahnuto, saobrazno sa genijalnom Prirodom i njenim skladom. Snagom morala, pravde i uzvišenog dobra, – onim vibracijama svjetlosti Teslianskog patriotizama, – u paradigmi nove duhovnisti.

One će vječno da griju, da bude i da opominju, – i da traže ono najbolje i najljepše u nama. To su sjajna, naučna i umjetnički multidisciplinarna djela – i uzorit planetarni ljudski put, i vrlo transparentan najsvjetliji primjer harmonizirane Spoznaje, savršenstva nauke i duhovnosti… Riječ je, o duboko osviješćenoj etici i estetici, i o – njegovom briljantnom, genijalnom umijeću i vještini uma, – o Istini grandioznog Znanja koji Galaksijama zrače, mirom i slobodom bića. O čistoj Bezuslovnoj ljubavi – za svakog čovjeka, za sve što je živo i što to nije…

Kao o čudesnoj Iskri Vječnosti – što jarko blista našim paralelnim svjetovima i dušama.

I što – tiho, ljudski miluje sav Svijet, iscjeliteljskim zracima života.

Zato i zato – treba Njegova djela čitati i čitati, i s takvom ljubavlju, kao elitno naučno, duhovno i literarno štivo širom Svijeta,

s poštovanjem i znatiželjno izučavati. Ipak sada, – treba da se kaže, – da se zapiše i da se uvijek to zna… Sa Nobelovom nagradom, ili i bez nje, – kao dobar i skroman čovjek, – i legendarno slavni pisac, vrhunski umjetnik i naučnik – Bajram Redžepagić će, zanavijek ostati upisan Velikim slovima, u najplemenitije pamćenje naše civilizacije.

Kratki kritičkim osvrt,

28. 07. 2021. Autor : Ruki Kočan

Autor. Zlatan Demirović

FREQUENCY OF LANGUAGES, Issue No 20.

Academician, Prof. Dr. BAJRAM REDŽEPAGIĆ

Montenegro-Australia

BALKAN-DOSTOEVSKY

DOUBLE NOBEL PRICE NOMINATION

(DVOSTRUKA NOMINACIJA ZA NOBELOVU NAGRADU, 2020, 2021)!

Translation:

BOSNIAN-ENGLISH

Prevod:

BOSANSKI-ENGLESKI

©® Translated by Zlatan Demirović-USA

Bajram Redžepagić

Filozofska lirika iz ciklusa “Nemoguće je moguće”

NEMOGUĆE JE MOGUĆE

Ako pobjegnem od svega sto čuh i vidjeh-kriv sam još više, briga će me uništiti;

Hoću da ne gledam muke sinovljeve, da sam dalje od zla i patnje i nesreće!

Mogu li tako pobjeći?

Kako da nadjaćam brigu, kako da je smirim i postanem razuman i hladan…?

Da li se to slabost javlja kao magluština, gurajući me u procijep između onoga što hoću i onoga što mogu…

Nije moguće da ti taj sneni svijet pokloni bilo ko;

Otac bi ga sinu stvarao, zar ne?

…Sada sam ono što sam, i što sam bio, a sve ostalo nije moje nikada ni bilo.

…I u zabludi je lakše tražiti drugačiji put no biti uvjeren da drugih puteva nema sem onih na koje ti ukazuju.

©® Bajram Redžepagić

IMPOSSIBLE IS POSSIBLE

If I run away from everything I’ve heard and seen-I’ll feel guilty even more and that worry will destroy me;

I do not want to see all my son’s torments, to be away from evil, suffering and misfortune!

Can I escape just like that?

How can I overcome worry, how can I cool it down and become reasonable and calm…?

Does this weakness appear as a fog, pushing me into the gap between what I want and what I can…

It is not possible for anyone to give you that world of dreams;

A father would create it for his son, wouldn’t he?

…Now I am what I am, and what I was, and everything else has never been mine.

…Even in delusion it’s easier to look for a different path than to be convinced about no other paths except those pointed out to you…

BAJRAM REDŽEPAGIĆ, (1939/ Plav, Montenegro, former Yugoslavia)

academician, prof. Dr. among the world’s greatest contemporary poets and the world’s greatest writers, with more than 20 books of novels, poetry, philosophies, critiques and essays.

He studied at the Faculty of Philosophy, and also at the Faculty of Medicine in Skopje, Macedonia. Master’s degree in Belgrade, Serbia. He defended his doctoral dissertation in Sarajevo, Bosnia and Herzegovina.

He is the author of famous novels such as:

“Rebel” (1977), “Hermit” (1981), “Torrents” (1974) and “ Magic Ship” (1986).

-New Hermit / expanded edition / 2010

-Roman „Obsession“ serialized „Oslobodjenje“ Sarajevo, 1990

-Common Stories, edition „Grace“ Brussels- 2010

– published several stories in leading literary magazines, including“Father and son“,“Sin and repentance“,“Love and Hate.”

He has won a large number of prestigious literary awards in the former Yugoslavia and around the world.

In Australia, the Commonwealth of Australia Award, Concill for the Arts, is a major, literary achievement, “Steps of destiny „as a Trilogy, Containing Novels:

l. „Obsession“

2. Philosophy stone

3. Great light

In the last ten years he has expanded the trilogy to pentalogy, with 2 new novels:

a) A miracle of nature,

A miracle of reason

b) The miracle of the heart

A miracle of love.

Other international awards:

– Spanish-American Miguel Cervantes Award, 2021. For literature and peace

-Award of the World Academy of Literature (for the poem Man or Non-Man/philosophical lyrics IMPOSSIBLE IS POSSIBLE “ author Bajram Redzepagic (essay on Redzepagic poem written by Z. Mlinar).

Podgorica, Montenegro, 2020

Redzepagic was nominated for the NOBLE PRIZE by official cultural institutions and eminent literary representatives from Bosnia and Herzegovina2020 / 2021

He works as writer and lives in Sidney/Australia.

U svom komentaru (2020 Književni Klub “GILGAMEŠ”) ZANA COVEN je napisala

Veliko književno pero Balkana!

….

Veliko književno pero Balkana!

Autor ZANA COVEN

Profesor Bajram Redzepagic je rijedak primjer klasične knjizevnosti na našim prostorima. On vlada znanjem jezika i velikim poznavanjem ljudske psihe. On odvažno govori i smjelo iznosi sav sjaj i tamu čovjeka vodeći ga kroz različite životne situacije. Način pripovijedanja prof. Redzepagica je dinamičan i jezični izraz elastičan.

Radnja romana se dogadja u nekim za ove prostore teškim vremenima gdje glavni junak smjelo pokušava da se odupre sili i moći.svojevrsna je psiholoska analiza pobunjenika i njegovo oživljavanje stvarnosti. Izuzetne emotivne i vizualne slike se stvaraju u masti citaoca i on kao da biva prebačen u ta vremena i poistovjećuje se sa glavnim junakom. Prihvata ili odbija ono što se dogadja oko njega. Ostaje pod dojmom trenutka i duševnih stanja.

Osobno smatram da je izuzetan velikan koji može stati uz rame Andrića i Krleže i biti svijetla strana književnosti sa naših Balkanskih prostora. Pročitala sam roman Pobunjenik i ostala duboko dignuta i oduševljena. Dojmio me je toliko da sam ponovo čitala i obilježila odredjene citate meni za duße. Sa pr. Redzepagica dobili smo našeg Dostojevskog koji može uzdignute glave stajati na svjetskoj sceni  klasično moderne literature. Knjige prof Bajrama Redzepagica mogu se kupiti u knjižari na Baš Carsiji u Sarajevu i najljepši su suvenir i dar koji možete imati za sebe ili pokloniti. Djela koja se čitaju više puta i uvijek daju nešto novo, obogaćuju nas i oplemenjuju.

Zana Coven

Zana Coven

/ KRITIČKI OSVRT /DJELO BAJRAM  REDŽEPAGIĆ

.. je jedinstvena ličnost na svom Balkanskom podrućju koja je u stanju napisati toliko remek djela književnosti na nivou klasičnih književnika iz vremena iza nas.

 Nevjerojatno je njegovo poznavanje ljudske psihe, strahova, dvojbi, ogromno poznavanje povijesti i nevjerojatan i živahan stil pisanja koji drži citaoca u velikoj znatiželji od prve do zadnje stranice da sam čitalac zaželi što je roman završio. Čitaoci kroz čitanje i sam počinje da kopa po dubokim meandrima vlastite svijesti i savjesti dok se poistovjećuje sa likovima i dogadjanjima.

ZANA COVEN

– Bajram Redžepagić

Sjajni književniče da bi se znalo koliko netko vrijedi treba poznavati njegovo djelo. Onda se mogu vidjeti sve nijanse dubokih osjećanja koje posjeduje a to je najveće bogatstvo! Mnogi će trčati u nadi da dotakne djelić njegove visine ali samo stvarni će znati suštinu biti u tome.

Recenzija autorke Zane Coven: o metodologiji i poetskom radu

(Kritički osvrt autora, ZANA COVEN

: O poetici originalnosti djela Bajrama Redzepagic)

Ne postoje riječi kojima bi se opisala ličnost i književno djelo prof. Bajram Redzepagić. To je velikan napisane i misaone riječi sa Balkana kojoj nitko ne može parirati. Živimo u zlokobno doba gdje vlasti ne ulažu u kulturu. U svemu tome, život i djelo omiljenog pisca vodi i svijetli u mraku. Književna javnost treba i ima moralnu obavezu da zadrži svoje ime!

Autorica Elmedina Halilović Topalbečirović

POETIKA Bajram Redzepagica

“Strah od ljudi koji se ne boje Boga”

„Ljudskost ostaje trag prošlosti, element sadašnjosti i iščekivanja budućnosti, pa umjetnost otkriva svoje krajnje posljedice postajući njezin medij u svakom vremenskom periodu“.

REDŽEPAGIĆ, Bajram ( Plav, 1939), književnik I ljekar.

Studirao je na Filozofskom fakultetu u Skoplju, a poslije na Medicinskom fakultetu u Skoplju, gdje je i diplomirao 1970. godine. Magistrirao je na Vojno medicinskoj akedemiji u Beogradu 1976. godine .

Doktorsku disertaciju je odbranio u Sarajevu 1981 .

U književnosti se javio 1956. kada dobiva svoju prvu novčanu nagradu I biva objavljen u velikom broju časopisa diljem bivše Jugoslavije.

U Skoplju,( Studentski Zbir ,1969) publikovao je pjesme, pod naslovom „SNAGA SNOVA“, i nastavlja objavljivati od 1970 – 1990 stotinjak priča i u raznim književnim časopisima, prvo pod nazivom „Otac i Sin“, a poslije pod nazivom „Ljubav i Mržnja“.

Autor je čuvenih romana kao što su: “Pobunjenik” (1977.), “Pustinjak” (1981.), “Bujice” (1974.) i “Brod” (1986.). Dugi niz godina radio je na svom najvećem projektu – bez sumnje njegovom životnom djelu – na trilogiji serije romana: “Hod sudbine.

Bajram Redžepagić I njegov književni projekat Hod Sudbine , nagrađen je prestižnom književnom nagradom od Commonwealth of Australia(Councill for art,literature Board) za najuspješniji književni projekatu kategoriji vrhunskih stvaralaca s neengleskog govornog podrućja.

To su historijske, filozofske I psihološke observacije likova. Njegove romane porede sa literaturom ruskih književnika kao što su Tolstojev Rat I mir, Braća Karamazovi Dostojevskog I Tihi Don Šolohova, ili francuskih književnika kao što su Victor Hugo ili Honore de Balzac.

U književnost uvodi novi pravac “FILOZOFSKA LIRIKA” kao rezultat dubokog promišljanja , inovator u filozofiji, duhovnosti,književnosti , umjetnosti . U talentu, darovitosti jednog autora, stvaraoca, umjetnika, ima puno božanskog, iz čega je proizasla zbirka filozofsko lrskih pjesama –ciklus (“Nemoguće je Moguće”2020

Posebnu životnu stranicu pisca BAJRAM REĐEPAGIĆ, započinjem sa intervjuom, objavljenim u dnevnom listu “OSLOBOĐENJE”petak, 13.12.1991.god. pod naslovom “NEĆU NA FRONT” .

…Za pisca Bajrama Ređepagića mnogi kazu da je njegov hod po mukama poćeo mnogo ranije. ..prije deset godina kada je izašao roman “PUSTINJAK” iz razloga što je progovorio o genocidu, čak je I fizički napadan. Po struci ljekar , internista , po opredjeljenju književnik I humanista , za sobom je ostavio bogat spisateljski opus, 70 naučnih I stručnih radova,šest romana, brojne eseje I pripovjedke. Ali u njegovoj biografiji u novije vrijeme se pridružuje I jedna nova životna stranica .. pisac diže glas protiv rata I bezumlja, za mir I život dostojan čovjeka.Ređepagić kaže:”Ne prihvatam da kao ljekar , svoju dužnost obavljam tamo gdje krvare bratoubilačke rane.Duboko sam razočaran kao čovjek I kao humanista ,sve je bačeno pod noge, znanost, razum I moralnost.Shvatio sam da naša Armija nije više narodna I da je izgubila svoj revolucionarni smisao.”

Ovo navodim iz razloga da poentiram činjenicu da je pisac Bajram Ređepagić zatvaran sedam puta od strane svih režima bivše Jugoslavije I Bosne I Hercegovine. zbog istrazivanja istine o balkanskim narodima .

Redzepagic je istraživao politiku Otomanske imperije, odaklese razvijaju nacionalni I vjerski sukobi i mržnje, /Srbi, Hrvati, Bošnjaci)

Otomanska imperija je sa sobom donijela islam, po mom mišljenju jedan od razloga  sukoba sa ostalim religijama . Sukobi I netolerancija traju do dana današnjeg. .Svi ratovi sobom  povlaće genocide, nevine žrtve, raseljavanja,zločine protiv čovječnosti, ljudskog dostojanstva I božijeg zakona.

 Iza svega se kriju močnici, želja za vlašću I moći, sve pod plaštom religije I lažnih ideologija.

 ( International Pen centar, London poublished book“Imprisoned writers in 1995

Historija se piše , tako da je publikovan u izdanju “PISCI U ZATVORU” od strane PEN LONDON I čuva od zaborava za buduće generacije.

Pisao je na temelju istinitih historiskih cinjenica .U romanima prica o proslosti balkanskih naroda,pobuni protiv Turske, drami naroda nakon Turskog povlacenja ,I Svjetski rat, sve do perioda ll svjetskog rata, Jasenovac , planski progon Srba , Jevreja.Muslimana I Roma.

Redzepagica romani u konacnici imaju potencijal relevantnih cinjenica i izvan vlastitog historijskog konteksta, zakljucije univerzitetski prof. Sanjin Kodric kad kaže: “Tahir beg Kadunic podsjeca na samog pisca Bajram Redzepagic koji u svom privatnom zivotu ratuje sa svim vladama.”

U svom komentaru (2020 Književni Klub “GILGAMEŠ”) ZANA COVEN je napisala

Veliko književno pero Balkana!

Profesor Bajram Redzepagic je rijedak primjer klasične knjizevnosti na našim prostorima. On vlada znanjem jezika i velikim poznavanjem ljudske psihe. On odvažno govori i smjelo iznosi sav sjaj i tamu čovjeka vodeći ga kroz različite životne situacije. Način pripovijedanja prof. Redzepagica je dinamičan i jezični izraz elastičan.

Radnja romana se dogadja u nekim za ove prostore teškim vremenima gdje glavni junak smjelo pokušava da se odupre sili i moći.Svojevrsna je psiholoska analiza pobunjenika i njegovo oživljavanje stvarnosti. Izuzetne emotivne i vizualne slike se stvaraju u masti citaoca i on kao da biva prebačen u ta vremena i poistovjećuje se sa glavnim junakom. Prihvata ili odbija ono što se dogadja oko njega. Ostaje pod dojmom trenutka i duševnih stanja.

Osobno smatram da je izuzetan velikan koji može stati uz rame Andrića i Krleže i biti svijetla strana književnosti sa naših Balkanskih prostora. Pročitala sam roman Pobunjenik i ostala duboko dignuta i oduševljena. Dojmio me je toliko da sam ponovo čitala i obilježila odredjene citate meni za duße. Sa pr. Redzepagica dobili smo našeg Dostojevskog koji može uzdignute glave stajati na svjetskoj sceni klasično moderne literature.

….

.. Jer više od bilo čega , njegova je književnost bogata velikim idejama I epohalnim mislima”(Roman, metafizički solilokvij- prof. JASMIN AGIĆ—2017)

Filozof, dvostruki doctor nauka MILE BABIĆ, pisac I kritičar, je napiso: On zeli voditi “bitku za drustvo vjernika- koji ce pozeljeti covjekovu slobodu duha” Covjek je veliki kad postane svjestan svojih grijeha. Priznanje grijeha pruza covjeku priliku da se obrati,da krene drugim putem. Nasuprot tome , nosioci vlasti su uvijek nepogrjesivi i nikad ne priznaju svoje grijehe. Svi ljudi, narodi i religije trebaju se suociti s istinom o

sebi, istinom o svojoj proslosti, i tako se odloboditi od svog vlastitog zla i prestati svoje zlocince proglasavati heroima. Redzepagic nudi alternativu svijetu nasilja. Ljubav prema istini i drugima vode covjeka u puni zivot a negacija ga razara” Interesantno je zapazanje univerzitetski prof. dr. Sanjina Kodrica .. Naglasak fabule u vremenu “kad se carstva smjenjuju” zapravo prica o tragici bosnjacko muslimanske zajednice u Bosni i uopce na Balkanu sto zapocinje povlacenjem Osmanskog carstva s ovih prostora, a kad cijeli jedan svijet do tad stoljecima vezan za orijentalnu islamsku kulturu u novim prilikama pocinje

propadati pod udarima radikalnih povijesnih mijena, Sve to i na nacin kad u pitanje dolazi njihovo daljnje povijesno postojanje. Pustinjak postaje roman izrazito negativnog iskustva povijesti, zabluda i iznevjerenih povjesnih ocekivanja ali i roman znanja i slike proslosti.

Presuceni zlocin nasilnog pokrstavanja sandjacko /crnogorske/bosnjacke zajednice. Pustinjak nastavlja pricu Pobunjenika, na nacin price o vjecitoj borbi dobra i zla, ustrojstva svijeta na sili i moci. Redzepagica romani u konacnici imaju potencijal relevantnih cinjenica i izvan vlastitog historijskog konteksta, Pisceva prica romanu Brod “ svojevremeni je ratni triler, moralna iskusenja u ratnim uslovima , te pouka covjecnosti , naglasava Risto Trifkovic. Roman Buice predstavlja pripovjedacku snagu zasnovanu na izvorima kojima pisac poklanja najvise paznje , prije samog umjetnickog oblikovanja. Strahote koncentracionih logora , plansko sistematski progon Jevreja , nadilazi sve sto je o toj temi pisano u literaturi bivse Jugoslavije : Pise dr.Jasmin Agic .. Nadalje, Poznata recenica filozofa i profesora Rasima Muminovica gdje poredi i kaze”Redzepagicev orfejski junak Tahirbeg Kadunic uzrasta do Nitcheanskog Nadcovjeka”.. Zatim Tvrtko Kulenovic “Redzepagic se filozofski osvrce na stvarnost i podsjeca na Kanta i njegovu Kritiku cistog uma.” Slicnog misljenja je i prof Nihad Agic, bosnjacki knjizevnik ,teoreticar i prevoditelj u svom eseju “Drama identiteta u romanima Bajrama Redzroagics upucuje na glavnog junaka koji je u stalnom konfliktu izmedju svijeta zelja i svijeta obaveza, stalno se lomi ,

preispituje, maskira. Ipak glavni lik Tahir beg Kadunic nece izdati vjeru, narod , jezik, sebe, simbolizira radjanje novog svijeta. Sve u znaku dileme, sumnje, cudjenja. Svjet dozivljava u umnom bunilu, Prometejski buntovnik , kriza svijesti, sve aludira i stavlja u red vrhunskih knjizevnih i filozofskih djela. Osvrt Nenada Radanovica, knjizevnika i esejista.. “Kod Redzepagica je to samo svjesnost i draz vise, i to od onih istocnjackih kakvim se kod Andrica divila Isidora Sekulic. .. “Svijet postoji da bi se pisale knjige”

.. da “Zivot pise romane”.. Knjizevnost jeste za pamcenje , a ako to nije , nema svrhe . Bajram Redzepagica knjizevnost upravo je to aktivno piše preko 50 godina i trag povijesti je vidljiv. Kosmopolitska dusa knjizevnika Bajram Redzepagic nema kartu ni mapu Bosne, Evrope, Svijeta. Njegove teme su velike ,Ideje duhovne i genijalne, lirika I poetsko ruho kojim ozivljava svaki prostor i svako vrijeme. Ideja da u konacnici oprastanje jednih prema drugima jedini spas protiv ljudskog zla za buducnost dolazecih vremena. Tako Redzepagica ziva slika zasluzuje da budu uzdignuta visoko na pijedestal posebnosti i originalnosti gdje se nalaze samo najbolji ,rajska ptica,koja prenosi istinuI cuva od zaborava za buduce generacije.

O svemu tome promišlja pisac Bajram Redzepagić ..filozofsko lirskom poetikom ..

“ I to bi u nekoj budučoj ideji pobune, u odsutnom času ,poslušao svoj unutrašnji glas, I isao bi na duhovni I moralni preobražaj čovjeka . Nije li to suština, da covjek željan boljeg, pravednijeg života ne ostaje samo na žudnji, dobiti bitku prvo sa samim sobom, na što bi trebao satrijeti čitav svoj život, za sljedeću generaciju.Savladati vlastiti ego , pobjediti sebe I svoje porive.

Očevidci na čijim je rukama Kadunić preminuo tvrde da su zadnje Kadunićeve rijeći u osmjehu sleđenog lica , u tišini snjegovitih gora, kao umivenog bujicama snjegovito pjenšavih voda , bile:

Borite se za božanski svijet istine, pravde,duhovni I moralni preobražajsvakog pojedinca I za svijet sloboda i jednakih prava. Samo nas takav pogled na svijet I život vode miru , sreći I blagostanju. I ne plašite se vjere I razlika u molitvi Bogu , plašite se ljudi koji se ne boje Boga!!

RAŠIDA MUHIĆ, pjesnikinja

Danas u 21.stoljeću čime se svijet može pohvaliti? Naravno dostignućima u svim oblastima, ali i potpunim otuđenjem čovjeka od čovjeka. A svi smo u jednom ritmu ne sluteći koliko je sve povezano i isprepleteno Božanskim nitima koje zasvjetlucaju posebnim sjajem u velikim umovima koji su spoznali istinsku veličinu Stvaraoca. Jedan od takvih umova je akademik, prof.doktor, velikan književne riječi, filozof, borac za istinu, Bajram Redzepagic. Autor je čuvenih romana: Bujice, Pobunjenik, Pustinjak, Brod i kapitalno životno djelo trilogija serije romana, Hod sudbine. Njegova djela su obojena posebnom energijom koja svjedoči da je književnik Bajram pronašao čisti Izvor u sebi i konektovao se s Božanskim ljepotama koje srce tek sluti. Zadovoljstvo i čast je živjeti u vrijeme ovog književnog stvaraoca, biti njegov savremenik i osjećati taj Božanski nur u svakoj rečenici. A to mogu samo istinske veličine, oni koji su počašćeni spoznajom, oni koji se napajaju sa čistog Izvora.

Svako dobro vam želim poštovani prijatelju, neka vas prati zdravlje i to Božansko nadahnuće i u vremenu koje je pred vama jer vaše srce pleše u ritmu svemira. Duša zna…

Slavica  Pejović-Bajram Redžepagić

Postovani Bajrame…

BROD Vaš kroz OLUJE kao POBUNJENIK PUSTINJAK traga za pustinjskom ružom ili mirisom jasmina u ružičnjaku lepote, trnovitim stazama životnim, ali ispunjen mudršċu i dobrotom, nemirima duse, promišljanjem i iskrenom ljubavlju prema svemu što nosi oznaku čovecnosti. . Impresivne su Vaše reči koje mudrošcu šire poglede na ljudske moci i nemoċi,

naravno onima koji žele da „progledaju“ , a ne samo verbalno slože , a Vi do njih došli proroĉkim darom i iskustvenim dodirom ISTINE…

Impresije koje nosim, samo čitajuci odlomke iz Vaseg romana BROD a koji su mi se duboko dojmili, biċe upotpunjene onog trena kada mi ta knjiga bude dostupna. Do tada je mogu samo sa nestpljenjrm očekivati .

A Poezija u vasoj prozi koju sam osetila, samo u ovim odlomcima, ima univerzalne vrednosti, bez nje ona u stvari i ne moze postojati..Ni Vi …ni ja …ni istinski putnici u vremenu kroz vreme…NA STAZAMA KOJE NISU UVEK POSUTE RUZAMA NITI RAZUMEVANJEM SAPUTNIKA…

Cestitam Vam na delu i drago mi je da sam se srela sa vašom REČJU!

SLAVICA PEJOVIĆ

PREDSTAVLJAM Akademika, Prof dr Bajram Redzepagic dobitnika ZLATNE PLAKETE za UZVIS univerzalne ljubavi i vere u snagu poezije i ISTINE

Možda za dopunu jos reći : za genijalnost duha koja ga krasi i u najnovijim poetskim iskazima , za originalnost ideja i kome su najčesće kao i Nikoli Tesli prekrivali cak i krali talenat i ideje. I bez procesuiranja jedini je knjizevnik sa Balkanskih prostora a i šire , koji je vise puta zatvaran od razlicitih vlasti, zbog istrazivanja i pisanja o genocidu nad narodima – Srbima, Muslimanima, Romima, Jevrejima.. . Evo izranja sokratovskom mudrošću, teskobom savremenika i duhom vere i nade u ljubavi i u bolje sutra,

O delu Bajrama Redzepagića:

Autorica Zdenka Mlinar: BAJRAM REDŽEPAGIĆ – BALKANSKI DOSTOJEVSKI I TOLSTOJ

Već sam komentirala sažetak eseja filozofa i profesora Rasima Muminovića „Vlast i pobuna u romanima Pobunjenik i Pustinjak cijenjenog svjetskog književnika Bajrama Bajram Redzepagic“, objavljenog u sarajevskom časopisu ODJEK još 1985. godine, ali ću i za ovu analizu spomenutog eseja uvažene književnice Slavice Pejovic, reći da je doista ušla u idejna promišljanja svijesti i savjesti te patnju glavnoga lika Tahirbega Kadunića koji kao Sofokleovi ili još više kao Danteovi junaci ima dušu Dostojevskog. Dušu koja prometejskom snagom želi spasiti čovječanstvo od (nažalost, vazda prisutnih) tiranije i bogohuljenja. Zbog čega je i prof. dr. Bajrama Redžepagić, po ocjeni brojnih ovovremenih filozofa, kritičara i pisaca, balkanski Dostojevski i Tolstoj…

Svaka čast Slavici i još jednom neka je sva sreća g. Redžepagiću u daljnjim borbama za bolje i pravednije čovječanstvo. U spisateljskim borbama, nad kojima sijevaju sve oluje ove naše male Zemlje i velikog svemira.

Autorica: Zdenka Mlinar

Zagreb, 19.8.2020.

CRTICA O KNJIZEVNIKU BAJRAMU REDZEPAGICU

Po mome dubokom uvjerenju, Bajram Redzepagic je najoriginalniji mislilac u knjizevnosti i ujedno jedan od najsnaznijih pisaca pjesnicke rijeci, kako balkanske, tako i svjetske knjizevnosti. Njegovi romani su trijumf poezije u prozi.

Redzepagic je jedini zivi pisac, cija djela mnogi filozofi i knjizevni kriticari porede sa djelima Dostojevskog i Tolstoja.

. Redzepagica treba citati, citati i citati i uciti, uciti i uciti od njega.

Prof. Habib Mandzic

SLAVICA PEJOVIĆ

U najnovijem broju Casopisa za knjizevnost, kulturu i nauku, MAJDAN, objavljena je pesma akademika Bajrama Redzepagica, „O NOVA ANA“, ((The New Ana“.

Za ukupno delo i podsebno za ljubavnu poeziju i ovu pesmu, , uvaženom profesoru je dodeljena specijalna , zlatna Plaketa, na Medjunariodnom pesničkom festivalu „ORFEJ NA DUNAVU 2020“.

BIBA MURATOVIĆ SARAČEVIĆ

 Prijedlog za Nobel Prize.

Kritički esej na književna djela i ličnost uvaženog Akademika, Najoriginalnijeg i ujedno Najvećeg živog pisca, naš, i Svjetski pisac. Bajram Redzepagic

POETIKA Bajram Redzepagica – balkanskog Dostejevskog i Tolstoja

Bajram Redžepagić je rođen 1939. godine u Plavu u Crnoj Gori. Studirao je prvo na Filozofskom fakultetu u Skoplju, a poslije i Medicinu na Medicinskom fakultetu u Skoplju, gdje je i diplomirao 1970. godine. Magistrirao je na Vojno medicinskoj akedemiji u Beogradu 1976. godine , a doktorsku disertaciju je odbranio u Sarajevu pet godina kasnije. U Skoplju publikovao je pjesme, pod naslovom „SNAGA SNOVA“,l i 2.) (Studentski Zbir, 1969, Skoplje, a kasnije objavljivao od 1969 – 1990 stotinjak priča i u raznim književnim časopisima, prvo pod nazivom „Otac i Sin“, a poslije pod nazivom „Ljubav i Mržnja“.

U književnosti se javio 1956. kada dobiva svoju prvu novčanu nagradu za priču. Objavljivao je u velikom broju časopisa diljem bivše Jugoslavije.

Bajram Redžepagić je bio zbog istine i borbe za slobodu duha proganjan i zatvaran sedam puta od svih režima, pet puta od komunističkih vlasti, ali i od postkomunističkih režima, jer je istraživao i pisao da su svi balkanski narodi pet stoljeća bili pod Turskom okupacijom i da su svi balkanski narodi genocidni…

U ciklusu Filozofsko-lirske poezije „Nemoguće je moguće“ („Impossible is Possible“) dokazuje svoju širinu filozofsko – lirske ustreptalosti…

Autor je čuvenih romana kao što su: “Pobunjenik” (1977.), “Pustinjak” (1981.), “Bujice” (1974.) i “Brod” (1986.). Dugi niz godina radio je na svom najvećem projektu – bez sumnje njegovom životnom djelu – na trilogiji serije romana: “Hod sudbine/ The steps of Destiny”.

Mnoga su elitna književna imena, pisali… eseje i kritičke osvrte o Akademiku, misliocu, filozofu, Prof. književniku Bajram Redzepagicu: „Akademik Vladeta Vukovic. Akademik, prof. Enes Duraković, Prof. Miloš I.Bandić, Prof. Draško Redžep, Prof. Tode Colak, književnik i kritičar Nenad Radanović, Filozof, prof. Rasim Muminović, Akademik Prof. Radomir Ivanović, pjesnikinja esejist

Slavica Pejović, pjesnik, romansijer, kritičar i esejist Mika Vlacović Vladisavljević , Profesor pisac i kritičar Habib Mandžić, pjesnikinja i kritičarka Zaynab Miličević, Nevenka pjesnikinja, kritičar i esejist Gordana Saric, filozof profesor filozofije Refik Martinović, Profesor, dupli prof. dr science Filozof, duol i doktor filozofije i teologije, katolički teolog Mile Babić, kritičarka i esejista Elmedina Dina Halilović, Zdenka Mlinar, Seadeta Bela Jurić, profesor književnosti, pjesnikinja i kritičarka, Zineta Cehovic-Sahovic, pjesnikinja i kritičarka, Književnik, kritičar i pjesnik Stjepan Zelenika, pjesnik, kritičar, esejist Slaven Trebovac, pjesnikinja Mirjana Pero Kostić, Pjesnikinja Munira Baksic, pjesnikinja, umjetnica i kritičarka Munira Jahić, pjesnikinja i kritičarka Maja Herman Sekulić(New York), pjesnik, kritičar Ruki Kočan, pjesnikinja, esejist i kritičar Anisija Creovic, profesor Sanjin Kordić, profesor Nihad Agić, profesor filozof Mile Babić,prof. Habib Mandzić, i dr.

Ja nemam adekvatna znanja iz datih oblasti svih njegovih djela i naučnih radova. Osoba sam koja se bavi pisanom i lijepom riječi, te ponuknuta izuzetnim i stručnim njegovim djelima, napisah ovaj kritički osvrt za našeg uvaženog akademika Bajram Redžepagića Najoriginalnijeg i ujedno Najvećeg živog pisca, naš, i Svjetski pisac. Osoba sam, koja osjeća čovjeka, njegovu dušu i ljubav, pa se sa tim argumentima usudih napisati ovaj kritički osvrt.

Sloboda pri stvaranju i inerpretaciji njegovih djela je neograničena,sva djela su mu znanstvena, a ja smatram znanstvenim djelom, ono koje je nastalo kao rezultat istraživanja, koje je on originalno prikazao. Na užoj naučnoj oblasti – književnosti, on je poetiziro mnoge lične doživljaje, i u najtežim momentima ih kroz ljubav opisiv’o. Svako njegovo djelo je pozitivno usmjeravao prema čovjeku. Mišljenja sam, da svi njegovi radovi su izuzetno bogati naučnim i akademskim radom. Indefinitivnost kao osobina žanra neprestano proizvodi poteškoće, ali i izazove njegovih književnih djela. Uspio je sve opisivati kroz različite situacije i scene, a postizao je spregog figurativne sa emotivnom spoznajnom funkcijom. Svaku filozofsku misao je predstavljao doživljajima unutarnjih duševnih stanja, te upotrebom unutarnjih monologa – njemu karakterističnim. Svako njegovo djelo je univerzalno i originalno… Za Trilogiju, koja je nagrađena svjetskim nagradama Tvrtko Kulenović je napisao recenziju za prve dvije knjige: „Tjeskobe i Filozofski Kamen“.. awarding grantom in Germany and Comonwealth award, Concil for arts an literature..

Zaboravih spomenuti jos i profesora Nihada Agića i Nikolu Kovaca, te Australijske velike pisce i kritičare, kandidate također za Nobel Prize, Tom Kenealy, David Maliuf i Nicolas Jose.. Iako nisam imala priliku da njegova djela pročitam, nailazila sam na objave njegovih djela kod zajedničkih nam prijatelja/ica koji su i svojim izuzetnim kritičkim osvrtima obogatili njegovu ličnost, nauku i djela: Zdenka Mlinar, Slavica Pejović, Sadžida Jerlagić, Mika Vlaćović Vladisavljević, profesor Habib Mandžić, Edin B. Sarcevic, Abdallah Gasmi i dr., te sam tako izvukla sve ovo što sam u stanju napisati. Citiram Zanu Covrn koja kaže: „Redzepagic je najsnažniji i najveći pisac Balkana i Evrope, njegovo djelo je rame uz rame sa Andrićem, i Krležom, s Pobunjenik( Pustinjak i Brod, i Trilogija Hod Sudbine, sa serijom romana, Nenadmašna djela“… Spoznala sam, da mnogi znanstvenici su procjenili kroz biografiju Dr. Bajrama Redžepagića da ga slobodno mogu porediti sa naučnicima Dostojevskim, Tolstojem, Sokratom.

Ali, Dr. Bajram Redžepagić je uv’jek bio sam svoj istraživač, tj. samostalan u znanstvenom području i polju za koja je dobio prestižne nagrade i dobiće aBd. najprestižniju, što mu ja od srca želim. Redžepagić se je istaknuo najiscrpnijim materijalom s raznih područja znanja i specifičnog karaktera. Njegova bibliografija je – znanstveno stručna djelatnost, koja sabire, evaulira, odabire, sadržajno analizira i opisuje pisane i na drugi način umnožene i svim ljudima

namjenjene. Akademik Bajram Redžepagić je čovjek koji nam je i kroz Filozofsku liriku interpretir’o sve svoje spoznaje, koje se mogu iskoristiti i učiti – učiti, jer on svjesno nama ostavlja sva svoja djela na koja možemo kolektivno biti ponosni. Ova moja objektivna prosudba je vrijednovanje tih djela, te na osnovu tih elemenata meritorno svojim utvrđivanjem iskažem, da sva znanstvena, stručna, književna , odgojno – obrazovana i ideološka, zaslužuju najprestižniju nagradu – NOBELOVU NAGRADU!

Smatram da je najviše zaslužila eksponencijalnost razvoja nauke…

U ljudskoj gromadi čovječnosti Dr.Bajrama Redžepagića,u misaonosti, nauci, poeziji, ljubavi, duhovnosti je sve stvarno i sve je vjerovatno i racionalno objašnjeno. U svakom njegovom djelu, u svakoj njegovoj pori, u svakoj tami, ljubav i istina vladaju. Uspio je da u svaku svoju nauku: Medicinsku, filozofsku i književnu unese snažno i uticajno djelo u kojem je taman, da svaki konzument uživa i zdravorazumskim argumentima razumije i ojača ličnu spoznaju.

Podpresjednica udruženja pisaca gornja Austrija – Linz.

Avdulah Ramčilović

Bajram Redžepagić, Sydney, Australija: „O Nama i u Nama“

„…Sve je u tebi i na tebi lijepo,- ali te neka sujeta ili taština odvlači od tvoje duše i srca, pa te marginalne stvari odvlače od suštine tvoje unutrašnje ljepote kojoj pripadaš…a to su duša i srce tvoje…i Bog dragi, koga ne vidimo niti čujemo, ali je stvoritelj svega i dio svega što postoji u nama, oko nas,- i u svemu – što postoji u univerzumu…on je vječnost stvaranja i razaranja, tvorac života, ljubavi i smrti. Jedini Stvarni i beskonačno Trajni…On je beskonacno nadahnuće naše u umjetnosti i nauci…“

Odlomak iz Crtice Bajrama Redžepagića „O Nama i u Nama“.

***

To su naučne i duhovne zakonitosti i istine. Zato misli autora Redžepagića smatram snažnim, veličanstvenim, genijalnim u oblasti filozofije i duhovnosti, književnosti i umjetnosti u cjelini.

U talentu, darovitosti jednog autora, stvaraoca, umjetnika, ima puno božanskog. Književnost, umjetnost ne bi tako bila uzvišena, velika, široka, svjetska, ljudska, humana, osjećajna, draga, da je drugačije. Bez tog božijeg davanja ne bi imala tu draž i tajnovitost koju ima, kojom je obavijena.

Srdačne čestitke autoru, kjiževniku, filozofu, umjetniku, dobrom i humanom čovjeku koji doprinosi razvoju svih grana nauke i umjetnosti koje sam spomenuo i sve najljepše u životu i radu, dr Bajramu Redžepagiću!

Avdulah Ramčilović

AVDULAH RAMČILOVIĆ / BAJRAM REDŽEPAGIĆ

Književnik: „Da se nisam predao stvaralčkom činu pisanja književnosti, vjerovatno bih bio nesretan, ostao uskraćen slasti literarnog zanosa, slasti prave ljubavi prema svjetlosti umjetnosti. Uloga pisca je da utiče svojim djelom, u odgoju djece, omladine i upoće ljudima bez obzira koje vjere, nacije i generacijske pripadnosti bili… Umjetnost oplemenjuje dušu, ona je hrani, uzdiže i pomaže posrnulom, i onom koji od materijalnog interesa, zaboravi da je sve na ovozemaljskom životu i svijetu ograničeno, te da na Onaj svijet nosimo sa sobom samo dobra djela, a književna djela su jedan od Svjetlosti božanskje umjetnosti…. Da ne stvaram, ja bih se osušio kao biljka bez vode… Ovako, sretan sam što me nepresušna božanska vrela poetskog nadahnuća napajaju, i što mi poezija grije moje srce i hrani moju dušu.“

Izdvojio sam gore navedeni citat iz jednog snažnog i sveobuhvatnog Intervjua književnika Bajrama Redžepagića, biser mudrosti, koji može poslužiti kao moto i manifest književnosti. Stvaraoci, književnici, sikari, umjetnici, znaju da u stvaralaštvu ima božanskog udjela. Bez toga ne bi umjetnost bila tako lijepa, pitka, dirljiva, lirična, osjetljiva, tajnovita, bajkovita… Svako je za nešto obdaren, ali to nešto treba pokrenuti. I kad se pokrene ta silna rijeka stvarlaštva nema brane na kojoj će ona da stane. Posebnno ova njegova rečenica ima težište, osnovu čitavog intervjua: „Da ne stvaram, ja bih se osušio kao biljka bez vode…“! Eto, kakve je sudbine pisac, pjesnik, književnik, umjetnik, da je njemu stvaralaštvo hrana, voda, vazduh, sunce, zvijezda, java i san, noć i dan, život… Autor ne može bez svog stvaralaštva. To je njegov život. To je ono što je on, njegove želje i poruke upućene čitaocu da mu uljepša i oplemeni život, svijet učini humanijim, slobodnijim, čovjeka dostojnim.

SABIT BEKTO  / Bajram Redžepagić·

Šta da vam kažem…?…

Uvaženog akademika pratim već dugo vremena. ..Znam da mu je

olovka uvijek zaoštrena, a papir je osuđen na kvalitetnu riječ, jezgrovitost, finu stilistiku,a u žanru mudre riječi. Pisanje mu je vrijedno svakog poštivanja.Svaka riječ je okupana sa mudrošću, doprinosi razbistravanju svijesti, a i skovane su u toj interpretaciji.

 Akademik Bajram Redžepagić

svijetli svojom riječju ovim dunjalukom.

NERMINA ADŽOVIĆ MUSTAGRUJIĆ

Divno to posloži uvazena knjizevnica GORDANA SARIĆ

I dok uvazeni akademik BAJRAM REDŽEPAGIĆ

 kazuje u istini traganja nesrećom,slabostima,strahu i gašenju istih; takodje,pokazuje brigu i traga za mogucim sitnim detaljom koji daje plamicak nade i ta iskra pod pepelom stvarna ili samo nada,da bi se spoznaja svela na snove koje opisuje pjesnik.

Ima li zivota?

Gdje su duše?

Onda kada zamru…

Nestaje sve …

Milost ostaje.

Pitanje je sa čime se vraćamo.

I budnost ili zaspale oči kazuju sve….

U biti kazanog se postavlja stvarnost ponaosob jer sve je tako i postavljeno u stvarnosti ,gdje nesto ostaje u svojoj jednini ,dok se isto i ostalo spaja i razdvaja sa svime što se zove dešavanje ,pa makar to bili prazni i varljivi snovi ili oklop ,ugled lažnoga sjaja .U čemu je nesreća?

Odgovor je vjecito pitanje,ALI SVIJET JE ČUDO.

Rukovodim se riječima koje su moć stvaranja i postojanja

DA NE PIŠEM JA BIH SE OSUŠIO KAO BILJKA

Kazivati slovima je govor duše koja traje u stvaranju onih koji stavljaju u razmišljanje čitaoca.Misliti o poruci i pouci napisanog je individualna spoznaja raspoznavanja.Raznolikost je postojanost vrijednosti i gledista.Sve ovo je uvezano u zlatne niti Filozofa i Dr koji odsluskuje i liječi terapijom slova.Respekt i stvarajte nam jos puno brušenih dujamanata jer vi to umijete.

Srdačno –

Nermina Adžović Mustagrujić

 Alma Buljubašić Maglić  / Bajram Redžepagić

Buljubašić Maglić Bajram Redžepagić  po mom skromnom sudu , spada u one ljude koje je teško opisati. Ima nešto nestvarno I magično.Njegove rijeći odišu plemenitošću I ljubavlju. Moj prvi susret s njim , meni je djelovao kao hiljaditi.. Nisam morala poslije čitati njegovu bogatu biografiju. Kad stanete pored njega , vi jednostavno znate da ono što on nosi u sebi, a izražava kroz svoja djela i rad u Australiji  daleko od Bosne I Hercegovine, ima jednu težinu koja je nemjerljiva I koja se može nazvati pravim bogatstvom, onim za kojim bi trebali svi mi da težimo.Pri našem susretu  istaknuo je da su svakom narodu potrebni pjesnici I da njih kad nema , to je kao da u jelu nema soli.

Saglasna sam s tim. Dodala bih tome svoj lični stav o Bajramu Redžepagiću koji se formirao medju Bosansku jakost kako u Australiji tako u svojoj Bosni.

Njega I njemu sličnih da nije ovaj svijet bi bio daleko siromašnije mjesto. On je hiljadu duša , otmjeno spletenih u jednom čovjeku. Stoga I vjerujem da  svi sebe mogu naći u nekim od njegovih knjiga.

U to sam sigurna.

Alma Buljubašić Maglić

KADA SE NEŠTO IZBRIŠE, ONDA TO PONOVIMO SA SVIM POVEZNICAMA…

Autorica Zdenka Mlinar:

Bajram Redzepagic

– BALKANSKI DOSTOJEVSKI I TOLSTOJ

Već sam komentirala sažetak eseja filozofa i profesora Rasima Muminovića „Vlast” i “Pobuna” u romanima Pobunjenik i Pustinjak cijenjenog svjetskog književnika Bajrama Redžepagića, objavljenog u sarajevskom časopisu ODJEK još 1985. godine, ali ću i za ovu analizu spomenutog eseja uvažene književnice Slavice

Slavica Pejovic

reći da je doista ušla u idejna promišljanja svijesti i savjesti te patnju glavnoga lika Tahirbega Kadunića koji kao Sofokleovi ili još više kao Danteovi junaci ima dušu Dostojevskog. Dušu koja prometejskom snagom želi spasiti čovječanstvo od (nažalost, vazda prisutnih) tiranije i bogohuljenja. Zbog čega je i prof. dr. Bajram Redžepagić, po ocjeni brojnih ovovremenih filozofa, kritičara i pisaca, balkanski Dostojevski i Tolstoj…

Svaka čast Slavici i još jednom neka je sva sreća g. Redžepagiću u daljnjim borbama za bolje i pravednije čovječanstvo. U spisateljskim borbama, nad kojima sijevaju sve oluje ove naše male Zemlje i velikog Svemira.

(više u nastavku)

***

Sažetak eseja filozofa, prof. dr. Rasima Muminovića “Vlast” i “Pobuna” nad romanima “Pobunjenik” i “Pustinjak”

Bajram Redzepagic

, objavljenog u časopisu “Odjek”, Sarajevo 1985.

Odličan Sažetak eseja prof. Rasima Muminovića nad Redžepagićevim romanima „Pobunjenik“ i „Pustinjak“, kao i autorova otkrivanja tragova prošlosti u želji da ju spasi od zaborava. Misliti na budućnost spisateljskim umijećem i djelovanjem, ugrađujući u nju sebe i svoj život, najvrjednije što imamo, veliki je i nemjerljivo vrijedan ulog. No,

Bajram Redzepagic

se tu ne štedi i ne zna za površnost. Duboko je u glibu ljudske gluposti i zlobe, u njima se guši, ali ne odustaje…

Upirati prstom na bolesna tkiva društva i upozoravati na slabosti onih koji svoje komplekse neznanja (tupost, ograničenost, neupućenost) liječe upotrebom sile, koja seže do očite i pretužne prijetnje uništenja života na Zemlji, hrabar je čin. Pretužna je činjenica u ovovremenoj ljudskoj nesreći to što će zbog ljudskoga crnila prvi stradati najneviniji (biljke, djeca, životinje, Majka nam Zemlja).

Dakako, plemenita je moć vjesnika novoga doba, Tarika Kadunića, ali ona je samo kap u moru i on to zna. No, ostaje kod svojega nauma da nešto promijeni i ne želi da mu život prođe u/ništa pa, iako svjestan nemoći i poniženja, ne odustaje od plemenitih ciljeva niti skreće sa svojega puta humanosti i čovječnosti.

Čitajući osvrte i recenzije na Redžepagićeve romane, nailazim i na visoko mišljenje akademika Tvrtka Kulenivića, kojeg Redžepagić podsjeća na Kanta i njegovu „Kritiku čistoga uma“ jer se, reći će, počesto filozofski osvrće na stvarnost.

Dok će Vladeta Vuković za crnogorski časopis „Stvaranje“ napisati da se Redžepagićevo pripovijedanje nadovezuje na bogatu pripovjedačku tradiciju Ive Andrića i Mešše Selimovića.

„Nije to samo namjera da se napiše moderan roman, kod Redžepagića je to više samosvjesnost i draž, i to više od onih istočnjačkih, onih, kakvima se kod Andrića divila Isidora Sekulić.“, napisao je bosanski prozni pisac, pjesnik, romanopisac i književni kritičar Nenad Radanović.

©

Zdenka Mlinar

ZDENKA MLINAR

ASKETSKI PJEV, MOLITVA I PLAČ

Osvrt na citati iz romana “Pustinjak“ – BAJRAM Redžepagić

Filozofske lirske poeme iz ciklusa “Enigma ljubavi IV”

————————–

Pjev je ovo, plač i molitva čovjeka izgubljena u svijetu u kojem, umjesto ljudskosti, zavlada neljudskost, a čvrsti zagrljaj nepravde, pravdu zarobi. U svijetu u kojem sotone kolo vode, umjesto da mu anđeoske trube o ljubavi zbore. Pjev je ovo čovjeka pred čijim očima vjetrovi zla sve ruše, lome, prevrću, čupaju!

…

Ali on besano bdije,

vjerujući drugačijem svijetu.

I odbacuje misao kojom se hoće obraniti od osude sama sebe…

Obraća se i Bogu pitanjem: O, Bože dragi, što je istina, a što laž?

…

Da, poji pjesnik o jakoj želji za opstankom u pustoši ljudskoga bezdušja, za razumijevanjem nerazumnoga, za traženjem nepostojećega, za pronalaskom rosne kaplje kojom bi bila ugašena žeđ neutaživa. Poji o nasušnoj potrebi za dobivanjem odgovora, makar i lažnoga, jer bi, u bezizlazu, i mrva samoprijevare bila od koristi.

Poji Pustinjak, iako konfuzan od neistina koje ga guše i zbog kojih bi da ga nema, jer nije sam u toj nevolji. Jer je Njegovoj subraći, Njegovom narodu, još i gore. Jer tamo, odakle krenu tražiti spas za goli život, tamo gdje Zemlja je jedna Domovina Njegova, srcima od olova satkanim jedina meta biše ljudski životi i ljepota prirode u kojoj obitavaju. Životi tek rođenih ili onih na izdisaju. Životi bistrih voda i zelenih livada, cijele faune i flore!

…

I plač je ovo nad osobnom nemoći, nad nemoći najnevinijh, a tako mu važnih. Nad krvi svoje krvi, nad rodom svojega roda, nad onima čija je ovozemaljska golgota završila, a sva im sreća i nesreća, sva bol i sva slast života snivaju u vječnome miru beskraja. Ali samo na prvu misao jer mu se, već na drugu, čini kao da plaćaju dug živima. Onima, koji tek prolaze svoju golgotu.

Plače Pustinjak zbog usamljenog djeteta, jer i sam takvim djetetom postade. Plače zbog zalutalog plača u noći, jer i sam se u mnogim noćima naplaka. Plače zbog umornog putnika što stiže nekamo u ponoć, bez novca, s nadom da se negdje prisloni i zaspe do zore. Jer i sam je takvim putnikom bio.

Plače zbog tko zna koliko takvih!

…

Jer, u zemlji nekoj…

gdje vlada nasilje, oduzeše mu dušu, san i bol.

Otpor je vječno božanstvo, hod slobodi, trnovit put… Tješi se.

I doziva:

O, moj sine!

O, moj narode!

…

Rekoh, i molitva je ovo. Molitva čovjeka očajnika koji se njene moći sjeti tek u beznađu. U prilikama kada je mali poput makova zrna, a pred očima mu samo crnilo i putevi, daleki, zamagljeni. Molitva za spas sebe sama, da bi onda mogao spasiti i druge. Barem nekoga.

Molitva je ovo za malo svjetla božanskog, koje bi jednom prosvjetlilo um i srce ljudsko, da pobijede same sebe. Da budu djeca Njegova. Ona djeca, koju na sliku i priliku svoju stvori. Da budu djeca koja ljube bližnjega svoga, svjesna da ih samo činjenje dobra vodi ka sretnosti i ispunjenju životne zadaće.

Moli Pustinjak, uvjeren da je sreća u promjeni, u pobunjenu duhu, u pjesmi, u lijepu snu… Moli, asketski, za zaluđene ljude jer ne vide ništa.

…

Jer ne vide ni boj, ni poj, ni san.

Jer ne vide ni OVAJ SADA Njegov poj, Njegov plač, Njegovu molitvu.

NAŽALOST!

Nažalost! O, kako ova kratka riječ puno govori pa ju ni autor nije slučajno napisao na kraju ovog fragmenta. Kratka je i jasna i do neba glasna, a k tomu i BOLI. Boli i više od svoje glasnoće, probada ljudskost u čovjeku do najtananijih niti njegova bivstva i njegove žarke želje da (ne)čovjeka učini boljim. Da ga učini vrijednim hoda po zemlji, tako divnoj i od božanske ruke nam darovanoj Majci Zemlji. Boli, zbog nemoći u moru MOĆI, ali unatoč tomu Redžepagić ne prestaje tragati za onom najmanjom zrakom svjetlosti, u koju silno vjeruje i koja za njega sigurno negdje postoji. Boli to NAŽALOST i čitatelja i autora, ali i tješi zbog one: Čovječe, radi što hoćeš, ali nećeš do kada ti hoćeš.

Dakako da se iz navedenog može iščitati i rečenica prof. Muniba Maglajlića koja kaže da je kod Redžepagića, za razliku od Selimovića, kod kojeg je junak u sukobu s vlašću na kozmopolitski način, prepoznatljivo stradanje čitavog bosanskog naroda, o čemu pisac progovara romaneskno i zadivljujuće smjelo, i to u veoma tegobnim vremenima. Dakle, HRABRO i LJUDSKI.

No, i ovdje ću podsjetiti na akademika Tvrtka Kulenivića, kojeg Redžepagić podsjeća na Kanta i njegovu „Kritiku čistoga uma“ jer se često i filozofski osvrće na stvarnost.

Ali i na crnogorskog književnika Vladeta Vukovića, koji ističe da se Redžepagićevo pripovijedanje nadovezuje na bogatu pripovjedačku tradiciju Ive Andrića i Mešše Selimovića.

—————-

© Zdenka Mlinar

Zagreb, 2.9.202

Autor Refik Martinović

Ovu kolumnu posvećujem velikom čovjeku našeg doba, uvaženom akademiku, prof. Dr. Bajramu Redžepagiću, pobunjeniku vremena u kojem živimo, ko god s pravom izražava svoju zabrinutost za čovjeka koji je izgubio mnoge od svojih vrijednosti, što je krasili ljude mnogih prošlih civilizacija. Istovremeno, akademik Redžepagić bori se za novu revalorizaciju i dolazak boljih dana, dolazak nadčovjeka koji će svladati porobljene vrline i vratiti čovjeku poljuljano dostojanstvo. Uvjeren je da je sutra uvijek bolje nego danas. Ovi napisani redovi više su poput dodatka nekim njegovim filozofskim i metafizičkim mislima koje je moglo shvatiti moje djetinjstvo. Ovo nije osvrt na njegov pjesnički opus, već mentalna percepcija društvenih događaja, iako ovo dvoje uvijek ide zajedno, jer je ljudsko biće nedjeljivo. Upravo zbog toga mislim da je profesor Redžepagić iskren i uvjeren humanist, jedan od najvećih našeg vremena.

Izumiranje čovjeka

Došla su neka čudna vremena, sve vrijednosti su uništene, čak ni Alisa iz Zemlje čudesa nije se snašla. Turbulencija je zahvatila sve segmente ljudskog života. Oni koji vole ljude lako će, na osnovu mog uporednog načina razmišljanja, izvući pouke iz ovog teksta i otkriti poruke. Pokušao sam da „zloupotrebim“ velikog njemačkog filozofa i vizionara Friedricha Nietzschea, komunicirajući sa njegovim Nat-manom, kako bih smislio svoj model Ne-čovjeka, koji je prototip čovjeka današnjice. Vjerovao sam Nietzscheu i njegovom Nat-manu, snažnom borcu i beskrupuloznom intelektualcu, razbijaču zastarjelih vrijednosti. Čovjek, spreman za rješavanje najvećih poteškoća moderne civilizacije, spreman za osvajanje i rješavanje nerješivih zagonetki nauke i tehnologije u korist čovječanstva. Međutim, naše je vrijeme stvorilo drugačijeg čovjeka koji je antiteza Nietzscheovu Nat-manu, Ne-čovjeku, koji kukavički troši ono malo vrijednosti što je preostalo od prethodnih vremena. Moj Ne-Čovek je takođe uništavač koda starih vrednosti, koji baca na smetlišta i deponije istorije, spreman da ubije zbog obeležavanja i zauzimanja tuđih teritorija i simbola. U svakoj razlici vidi razlog za sukobe jer u njemu nema svijesti o istinskim vrijednostima. Milioni ljudi bježe od ludila besmislenih ratova, ostavljajući za sobom uništene i prazne domove, povijesno nasljeđe i neprocjenjivo kulturno blago zbog čijeg će uništenja oplakivati ​​mnoge generacije, a o čemu svjedoče mnoge napisane knjige za nauku budućim generacijama. U potrazi za novim čovjekom, Nietzsche je bio protiv bilo kojeg prosjeka, kojeg je nazvao „poslušnim stadom“, nesposobnim da se nosi sa stvaranjem novog. Želi intelektualno i duhovno snažne ličnosti. Ne znam kako bih danas nazvao ovog čovjeka koji je daleko ispod prosjeka. Pripada kvaziinteligenciji koja kupuje i falsifikuje univerzitetske i magistarske i doktorske studije, koje nisu ekvivalent znanja i kvaliteta, već formalna oznaka „intelektualne moći“. Istinska inteligencija potopljena je ili rasuta po bijelom svijetu, univerziteti se oslanjaju na beznačajne ljude koji se ne manifestiraju ni u jednom području naučne svijesti. Takozvani pješački fakulteti koji sve više liče na kopirne strojeve niču na svakom koraku, čak i u manjim gradovima bez obilježja gradske zajednice. Pametni su odavno mutirali, dok ostali i dalje čitaju bajke, misleći da je sve ovo što se događa prolazna epizoda neke balkanske serije koja mora završiti. Živimo u Levijatanu feudalnog tipa, kao u vrijeme skolastike.

Ova kataklizma nije rezultat slučajnosti i nekog sudbonosnog događaja, sve je to pažljivo smišljeno u kabinetima i toplim foteljama bolesnih akademika i nacionalnih pastira. Sve je počelo kao volja Svjetskog uma, da promijeni tok svjetske istorije. Ideju su prihvatili i moćni i nemoćni, i naivni, vjerujući da će biti korisna za čovječanstvo. Ne-čovjek je unajmio mnoge odgovarajuće agencije i organizacije da izvršavaju ove zadatke. Ovo su sljedeći zadaci:

1) Uništite ekonomiju – proces je započeo u posljednjoj fazi krhkog socijalizma kada je birokratsko-tehnokratska oligarhija počela razbijati državnu i društvenu imovinu kupujući je. Mnoge fabrike su bankrotirale i radnici koji su izašli na ulice. A onda, nakon nekoliko godina kada je Ne-Čovjek pomislio da su se suze osušile, započela je luda građevinska trka. Prirodnu smirenost počele su remetiti ogromne betonske, faraonske zgrade koje ističu moć pojedinaca i porodica. Udovoljavajući ispraznosti moćnih i obilježavajući lokalne zavade. Radije bih da nebo rasturaju fabrički dimnjaci ispod kojih bi bile smeštene hiljade radničkih porodica. Zaboravili bismo na Berlin, Minhen i druge. i bili bismo ponosni na naše gradove. Navodna kapitalizacija i izmišljena tranzicija samo su izgovor za obogaćivanje onih koji izmišljaju i koriste svoje upravljačke položaje u već otuđenim kompanijama. Bilo je neviđenih migracija, nerazumnih sukoba među ljudima i krvoprolića koje su uništile vrijednosti. Mnogo grobnica, tuga, mržnje i neciviliziranih zvjerstava Ne-Čovjeka pojavilo se u mnogim dijelovima svijeta, o čemu svjedoče polja puna bijelog i crnog mramora ispisana suzama i jecajima.

2) Uništavanje morala je još jedan zadatak Ne-Čovjeka i prelazak u stanje nemorala i divljeg mentaliteta. Moral više nije privilegija i suštinska oznaka čovjeka već izraz njegove nesposobnosti da se kontroliše i razvije ljubav u porodici i društvu. Ideja o prekrajanju granica rodila se jer, po mišljenju današnjeg čovjeka, „Staje“ (nacionalne države) postaju preuske za ljude, s razlikama. „Stada“ (stranka i nacionalni političari) svake godine testiraju svoju moć raznim platformama i programima (izbori) i troše ogromna ljudska sredstva. Razni lažni predstavnici narodne volje i samozvani politički lideri paradiraju zaseocima, selima i gradovima, zavarajući ljude lažnim obećanjima. Sve izgleda poput poznatih istorijskih seljačkih feudalnih pobuna. U pomoć se poziva i dijaspora jer je neophodno pokazati patriotizam i ljubav prema naciji i državi. Kakav cinizam, ljubav nema granica. Čini se da je dijaspora, koja zarađuje znojem daleko od svojih domova, također došla k sebi i sve manje vjeruje u vodene gradove, industrijske zone i druge bajke. Ruže ne cvjetaju ni na Zapadu, ali naši ljudi vjeruju da će im certifikati i jeftine školske diplome pomoći da brže zaposle posao. Moderni egzodus stanovništva svakodnevna je slika na našim autobuskim stajalištima. Koliko suza briše rampa Horgoš i magloviti mađarski avioni? Unuci se vole viberima, a rođaci se sastaju na porodičnim ljetnim vjenčanjima. Lažni moral, moral Ne-Čovjeka je prokletstvo ovih suza i znoja ljudi koji žive daleko od svoje domovine. Ne-Čovjeku su njihove lažne kompanije, agencije za prevare važnije od suza.

3) Sljedeći zadatak Ne-Čovjeka je razbiti (razgraditi) svijest običnog čovjeka i podijeliti je na nekoliko dijelova, ili ako je potrebno ponovo homogenizirati. To nije teško učiniti, jer stvorili smo naivnog i nepismenog pojedinca, otvarajući škole koje izgledaju poput igraonica na svakom uglu, s nepismenim nastavnim osobljem, dajući svake godine obećanja da ćemo provesti skandinavske školske reforme. A onda odustajemo, pravdajući se da još nismo dostigli evropske standarde i da nemamo evropske uslove. Slom svijesti započeo je slomom države, jer nesreće uvijek idu zajedno.

Svijest se razlaže na nacionalnu, vjersku, stranačku i … popis se nastavlja do nesvijesti. Ili, ako je potrebno, sve je to opet sublimirano u cjelini, kako bi služilo kao odbrambeni mehanizam i postiglo neke više ciljeve (u interesu nacije, stranke ili države).

Podmuklost Ne-Čovjeka.

Kriminalne i mafijaške bande podržane od državnih sponzora umetnute su u prazan prostor ovih masonskih zavjera, dok je cijela aktivnost smještena u zakonski okvir. Dakle, vjerske, nacionalne, kriminalne i mnoge druge stvari se spajaju i sukobi nastaju, čast, prijateljstvo, roditeljsko poštovanje, ljubav i moral se gube. Dobra obmana za neuke i siguran uspjeh za one koji su na vlasti i pokazuju svoju volju za moći. Uzroke raspada porodice, vjerske zajednice, nacije i države ovdje treba tražiti. Ne-čovjek pobjeđuje Nat-čovjeka. Sublimacijom vjere i nacije on drži moć koja je „najveći porok zbog kojeg se ubija i umire, zbog toga se gubi ljudska slika. Neodoljiv je poput čarobnog kamena jer stječe moć“ (Tvrđava, M. Selimović). Vlada uvijek ima dvoje ljudi – desnicu koja vješto pokriva i rezervu za ljude. Ne-čovjek koristi ovu drugu osobu, na razne načine – kroz vjersku odanost i lažni patriotizam (koji su posebno aktivni u predizbornom periodu). 4) Ne-čovjek nastoji uništiti viziju stvarnog života, koja je približavanje društva prosperitetu i približnoj jednakosti socijalnih životnih uslova većine stanovništva. Ne-čovjek na svakom koraku dokazuje da je demokratija apstraktan pojam i da sve više prihvaća Aristotelov pojam „demokratije kao anarhije“, rekao bih demoCRADE. Čovječanstvo se ne gradi na pepelu uništenih gradova i mrtvih industrijskih divova, na pomoći MMF-a, na sumnjivim aukcijama, na lažnim obećanjima i ucjenama međunarodne zajednice i izlaganju političkih okretaja i prevara. Mnogi možda ne razumiju moje viđenje odnosa Nat-čovjek-Non-Man i moj način razmišljanja, kao i moju potragu za rješenjem. Ne moraju, ovo nije za njih. Ko je ne-čovjek? Sebična je, u osnovi intelektualno slaba, neobrazovana osoba, kojoj su poroci također vrline jer ne poznaje vrline. On je proizvod povijesti bolesti, zloupotrebe socijalne nesposobnosti i nespremnosti modernog čovjeka da prizna svoje neznanje i spremnost da prihvati prirodnu jednakost ljudi ugroženih njegovom pohlepom i težnjom

….u ovim sjajnim stihovima cenjenog umstvenika Bajrama Redžepagića,postavljeno je i pokrenuto mnogo metafizičkih pitanja: nemogućeg i mogućeg,smisla i besmisla,Stvoritelja i stvorenog,života i smrti,…na koja on traži odgovor…iako daleko od svoje kuće.Bilo gde da smo ona nas proganjaju,teraju na racionalna razmišljanja,iako smo svesni da nam tu razum ne može mnogo pomoći…vredi tražiti,samo se tako može naći smislovitost i opravdanje življenja…Redžepagić je svestan toga.Treba gledati optimistički,iako ponekad znamo da je Nemoguće ipak nemoguće,jer sve je relativno,a mi kao privremeni stanovnici sveta,smo ograničeni u svojim zahtevima i mogućnostima.

Mirjana Pera Kostić Bajram Redžepagić-insert

Bajram Redžepagić, veliki pjesnik i osoba čiji je um spremište s najvećim blagom, čije je genijalno i dragocjeno djelo prožeto filozofijom modernog svijeta.

Čovjeku koji se upoređuje sa Dostojevskim i Nikolom Teslom.

Čovjeku koji je lično poznavao Danila Kiša – koji je trebao napraviti promociju za njega, ali nažalost Kiševa smrt je prethodila njemu, svoju pjesmu posvećujem na poklon.

 Da idem sa ciklusom filozofske lirike; Nemoguće je moguće;

; Pusti rijeku, pusti je da teče kao poklon ,, (citiram) – kako kaže sam Bajram Redžepagić!

 U to ime, prijatelju Bajram Redžepagić, dajem vam svoju autorsku pjesmu MAJSTORI iz moje već objavljene kolekcije;

.Da ga pridružite svojoj filozofskoj rijeci i postanete neka vrsta bogougodnih misli. Jer NEMOGUĆE JE MOGUĆE!

Od srca posvećen Bajramu Redžepagiću!

MAJSTOR

Učitelju ..

Sve je moguće

Provucite iglu

Kuhajte štednjak u loncu

Baci oko na čizmu

Prolila je suze

U dirljivoj pjesmi

Učitelju ..

Potkuj Zvezde

Učite pjesnike

Srećom jašu

Nauči tužno

Nadajući se da ću letjeti

Neprijatelji

Voljeti

Čedna kao dijete

Majstore -…

Napišite ludu pjesmu

Daj mržnji čudo

Dajte nepokretnom

Oko za šetnju

Instalirajte izvor

Tamo gdje teče ljubav

To je poput vode

Gospodaru …

Godina obuke

U proljeće

Tugu zaveži u čvor

Kao pertle

Manje bola

Učitelju ..

Kad živiš

Izvadi ga iz cipela

Gazi trnje

Kao latice

Budi sanjar

Snovi žive

Suncu.

divim ti se

Mensura Jahic

Kriticki esej na poetiku djela Bajrama Redzepagica

Akademik,pr.dr.Bajram Redzepagic je pisac,pjesnik I folozof ,poznat u svijetu.Nominacija za Nobelovu nagradu I ulazak u najuzi izbor samo nam govori o kakvom knjizevnom velikanu je rijec.

Pisuci romane o ratu I genocidu I poruke koje salje svojim radovima,svrstavaju ga u umjetnika mirotvorca I borca za mir.

Svako umjetnicko djelo,ima za cilj da utice na posmatraca, odnosno citaoca ,stvarajuci odnos sa autorom.Ako se , kako Tolstoj naglasava mudrujuci o umjetnosti, zarazimo osjecanjima koje je autor osjecao dok je kreirao djelo, onda se radi o umjetnosti.

Odgovorno tvrdim da sam se zarazila jednosravnim ali magicnim I slikovitim opisima ovog maestra pisane rijeci.Uspio je da prenese, u potpunosti, svoja osjecanja na mene. Omamljenu me je proveo kroz uske hodnike nasih tjeskoba u djetinjstvu,gubitke I nedostajanja ,vjecitu potragu za pripadanjem I ljubavlju u eseju „Zacarane boje I tajne duse jeseni“.

Iskreno se nadam,da ce ubrzo,ovaj velikan naseg doba,istrajni borac za dobro I pravdu, doci I boraviti u Sarajevu, gradu za kojeg ga vezu mnogobrojne uspomene

WELCOME BACK !!!

Semirka Hadziosmanović

Uvaženi Veliki književniče, gospodine Bajram Redzepagić. Talenat koji posjeduje književnik, filozof, Akademik je dar od Boga, mislioca, knjževnika koji stvara svoja književna djela, s kojim osvajate svoje mjesto među Nobelovcima, koji podsjeća na velikane književnosti, kako se na filozofski način osvrćete i podsjećate na Kanta, Sokrata, Platona, Aristotela sa takvom mudrošću i lakoćom, koristeći savremena životna načela i vrijednosti okrunjena Moralom i Čovječnošću. Vi ste u stanju da dostignete snagu prvih naučnika, da mjerite svoju racionalnu kombinaciju sa prvim utiskom, da se nadovezujete na ono prvo rastvaranja stanja i ono prvo nevino drhtanje u obrazloženju. I kada „Mislioc“ kao vi dokazujete da imate veliko znanje o čemu se radi, i ako se uopšte o nečemu radi kada je riječ „Filozofija „.

Pisati o ovoj temi, pod punim potpisom je zrelost jednog filozofa savršeno, jasno i doraslo u svakom pogledu, što znači de je Savršenstvo.

MIRA JUNGIĆ

  · 

Esej o „Pobunjeniku“, djelu književnika i pjesnika, dr. Bajrama Redžepagića

Ime Bajram Redžepagić svakako je jedno od onih imena koje su prepoznali kritičari i vrsni poznavatelji književnosti i zbog toga mu je djelo zasluženo i nominirano za Nobelovu nagradu.

Prema ocjeni Književne Elite još 1980- tih godina nazivali su ga Balkanskim

Dostojevskim i Tolstojem..

Dugo vremena, nakon čitanja ovog djela, spremala sam se napisati svoje dojmove o romanu „POBUNJENIK“, koje je prošle godine nominiran za Nobelovu nagradu za književnost, dragog i poštovanog književnika i pjesnika, dr. Bajrama Redžepagića.

Iako nije dobio nagradu, to nikako ne umanjuje vrijednost ovog njegovog vrsnog poetskog književnog djela. To nam samo govori da je bilo nekoliko vrijednih književnih djela, a nagrada je jedna jedina i nijanse su odlučivale tko će je dobiti.

Razlog zbog kojeg do sada (nekoliko mjeseci poslije čitanja) nisam još napisala nešto o ovom djelu je upravo to što sam puno toga lijepog pročitala od strane osoba koje su mjerodavni kritičari književnog djela i književnici, i razmišljala sam, što bih ja, kao pjesnikinja, mogla još napisati ili dodati o tom istinski vrijednom romanu, a da još nije rečeno.

Zbog toga, reći ću svoj osvrt u ovom Eseju, odnosno svoje mišljenje, isključivo kao čitalac romana (ne i kao književni kritičar jer to nisam):

Ovaj roman meni je bio zanimljiv i s poetske strane jer je vrlo dinamičan, pun radnje i kretanja, od ratovanja, putovanja, iskrenih promišljanja sa samim sobom, ljubavi, empatije i altruizma.

Ono što me posebno fasciniralo su vrlo duge rečenice, ponekad na jednoj stranici samo jedna ili dvije rečenice, a sve se tako lagano i razumljivo odvija pred nama, napisano jednim vrlo ležernim stilom.

Iako bi duge rečenice inače mogle biti u romanu dosadne i zakukuljene, ovdje to nije slučaj, one su pune života i vrlo zanimljive. .

Ponekad mi se učinilo da je jedna rečenica zauzela cijelu stranicu i onda sam se vraćala da provjerim da li je stvarno moguće da je sve tako razumljivo i da se nije izgubila osnovna nit. I da, moguće je.

Mislim da ono, što g. Bajrama Redžepagića čini izuzetnim književnikom, upravo je njegova osobnost, kvalitete čovjeka pretočene u živu riječ pisca, njegova iskrenost, britko i logično razmišljanje, altruizam i poštenje, osjećaj za pravdu i zaštitu nemoćnih.

Sve se to može iščitati kroz ovo vrijedno i zanimljivo književno djelo.

Čestitam

g. Bajramu još jednom, na nominaciji

ovog izuzetnog romana za Nobelovu nagradu.

Mira Jungić,

Sisak, RH

AMIRA HAMZA

Postovani Bajram Redzepagic

 Mi djeca smo cudnog razlomljenog vakta, koji nam je u amanet ostavljen. Treba hrabro birati inspiracije koje sluzimo na svojoj sofri, jer zaista, za njih treba odgovarati. Vrijeme je tranzicije , i ljudske i moralne, tako da se i umjetnost prilagodjava, nazalost polahko ali sigurno, toj silaznoj putanji.Medjutim, na ovom mjestu ja bih pohvalila vasu osobenost i lik, vas rad i djela sirom svijeta poznata, jer vi niste samo pisac, vi ste prije svega filozof i mislilac. Vasa sofra je vrlo bogata i vi svojim talentom i stvaralastvom nudite vrlo kvalitetna stiva u svojim romanima.

Seadeta Bela Jurić

„Akademik dr. Bajram Redžepagić je lučonaša svjetlosti i nade za bolje sutra cijelog svijeta jer svojim nadahnućem i Božjim darom, svojom pisanom rječju ljubi život, pravdu, ljepotu duha i moralnih vrijednosti; lučonoša koji svojim književnim stvaralaštvom zasjenjuje mnoge književnike svijeta jer Šekspirovskim pripovijedanjem zbilje cijelog čovječanstva i svojim spisateljskim nadahnućem daje podstrek i nadu u bolje sutra, puno ljubavi.“ – napisala je uvažena Seadeta Bela Jurić

Fatima Medjedovic Begovic

Bajram Redžepagić-Akaremik- književnik, stvaralac ČOVJEKOVOG OSJEĆANJA ZA SIMFONIJU LJUBAVI – PREMA KNJIŽEVNOSTI! Svojim virtuoznim pisanjem, svojim stilovima i svojim idejama, uzdigao je nivoe i otvorio nove stranice i osmislio nova vidjenja i shvatanja, – u čarobnom, ali ne i nepoznatom svijetu čovjekovog umnog stvaralaštva! Moje puno i duboko poštovanje Vama, raskošnom umu i neumornoj ruci . Drago mi da sam Vas upoznala, – u mojim lutanjima „nepoznatim, tajanstvenim i beskrajnim svjetovima, – Univerzuma „! Berane,Montenegro

ŠEFKA BEGOVIĆ LIČINA

Draga Biba, kako je divno čitati tekst u kom jedna velićina, poput tebe, istiće knjizevnu veličinu akademika Bajrama Redzepagica, ćija djela po cijelom svijetu ostavljaju neizbrisiv pecat i bogatstvo pisane rijeci. Uvazeni akademik je svoju gospodsku genezu cuvenog plemena Redzepagica nadogradio naucnim znanjem i bogatim knjizevnim stvaralastvom. Zelim mu jos dugo sretnih godina i novih djela.

ALMA IMAMOVIĆ

Kritički osvrt na pjesmu

„Nova Ana“

Pisati osvrt na djela i poeziju uvaženog akademika Bajram Redzepagic je izazov.

I velika čast.

Iskušenje posmatranja samoga sebe u svojoj nutrini

Zbog nedovoljno riječi koje bi opisale njegovo djelo a da bi se mogao napraviti jedan perfektan osvrt na njegovo vrhunsko djelo.

Međutim, kada sam pročitala i doživjela njegovu pjesmu „Nova Ana“ ohrabrile su me riječi u njegovoj pjesmi gdje on naglašava da je čovjek u biti samo čovjek.

Pjesma Ana na prvi momenat mi se učinila kao pjesma o nestvarnoj, uzvišenoj, božanskoj ljubavi.

Sam naziv asocira o novom drugačijem osjećaju čija se dimenzija i prostranstvo ljubavi oblikuje u širini Azije. Njenu nedokučivost gotovo nepostojanje isprepliće se sa stvarnošću i nestvarnim, mogućim i nemogućim. U samom uvodu pjesme pjesnik govori o ljubavi pred kojom nestaje, prestaje njegovo postojanje, gdje u centar svoga postojanja stavlja ljubav.

Moguće je nemoguće, nemoguće je moguće.

Nakon uvoda pjesnik naglašava ljubav prema Uzvišenom kao jedinom postojanju jedine takve bezvremenske, praiskonske ljubavi.

Zbog osjećaja divljenja govori o grešnosti čovjeka kao smrtnog bića ukazujući da je i on samo čovjek.

Cijelom pjesmom odiše divljenje, odvajanje od sebe gdje se pretvara sve u jednu potrebu i dilemu. Podsjećanje da je Bog samo vrijedan uzvišenog osjećaja divljenja i ljubavi , zbunjujući osjećaj istog inteziteta prema ljubavi koju osjeća prema ženi, stvara dilemu, udivljenja prema božanstvu.

Da li je moguće nemoguće ili je nemoguće

moguće?

Sve smo mi Nove Ane, za one koji Novu Anu mogu osjetiti sobom.

Svi smo mi pomalo tragači za Anama, Novim, osjećanjima koja dolaze iz najvećih dubina muških duša, čuvana i nošena samim genima kosmosa

Poetika Filozofske Lirike NEMOGUCE JE MOGUCE -METAFIZIKA LJUBAVI,

u Pjesmi nad Pjesmama NOVA ANA Bajrama, Redzepagica

O,NOVA ANA

O, nova Ana, ja više ne postojim

Postojiš ti, samo ti i ti…

Ja sam ostao bez pameti bez daha bez razuma

Postojiš ti, samo ti i ti…

O, bože dragi, čovek je kvarno biċe i grešan, grešan i grešan, a i ja sam čovjek.

Postojiš samo ti, o dragi Bože veličanstveni, osmeh čudesni…

Dah mi zastaje pamet me napušta

O, nova Ana,

O, metafiziko ljubavi,

Tvoj me osmeh očarava i ubija, o Azijo.

Noċ se spušta

A tvoja me svjetlost osvaja…

Ja više nisam ja

Sve što je bilo nemoguċe postaje moguċe,

A moguċe postaje nemoguċe

Ti letiš u mojim venama i postojiš samo Ti, Ti i. ti

Ti donosiš božansko Ti u sebi

O, Bože dragi, o nova Azijo,

O, nova Ana,

O, metafiziko uma, srca,

O, čudo razuma,

O, čudo srca, čudo ljubavi

O, Azijo,

Dušu si mi uzela…

O, čudo razuma, o, metafiziko ljubavi, o, čud

o ljubavi

(Zar nije nemoguċe moguċe)

Autor Bajram Redzepagic

SAĐIDA JERLAGIC

ESEJ O POETICI DUSE JESENI

Bajram Redzepagic

« ZACARANE BOJE I TAJNE DUSE JESENI… »

Kritički osvrt i prevod : Sadzida Jerlagić

Oduvijek očarana raskosom i bljestavilom jesenskih boja prirode, Esej o duši jeseni Bajrama Redzepagica uzburkao me poput valova, snazno.

Naviru vlastiti dozivljaji i susreti s bozanstvenom ljepotom prirode.

Već pri izgovoru, riječ JESEN u nama budi ljepotu, a ova Redzepagiceva ODA jeseni, uvodi nas u najsuptilnija osjecanja ljubavi prema prirodi, prema nebu, prema drvecu i njegovim krošnjama zlatastog lisća, koje toplo, poput majčinog krila, znaju prihvatiti i utješiti njezna i ranjiva bica, vratiti im povjerenje i sigurnost, a osjecaj tuge, kao magičnim stapićem, pretočiti u osjecaj radosti i sreće.

„Raskosne boje duše jeseni“ tanano dotiču naše duše i srca.

Izazivaju u nama najplemenitija osjecanja ljubavi i beskrajno divljenje:

« …bio sam usamljeni djecak, bez majke, i postao sam nedvojbeno ovistan o sirokoj krosnji drveca, javora i jablana, pa sam i kao djecak, ali, sto je jos cudnije, i kao zreli mladic, nastavio trcati krosnji drveca, koja je otvarala sebe iznutra, dok ostala djeca i momci i djevojke nisu spoznali te bozanske cari, otvarala je krosnja drveta svoju utrobu samo meni, a oni su bili slijepi da to otkriju i vide, svoju utrobu ljepote jesenskih boja lisca, jer samo sam ja dirao dusu krosnje drveta, i tihim saputanjem, razgovarao sa drvecem i liscem, a ptice dolijetale, i cak slijetale na moje dlanove, cvrkutale su, i ja sam im pjevusio, i pjevusio, i davao im sitne mrvice hljeba…Krosnja jesenskog javora me milovala, kao moja majka, da sam samo tu, pod njom, kao pod majcinom suzom, osjecao se siguran i sretan… »

Samo ovako senzibilna duša može s toliko nijansi opisati jesen i bogatstvo njenog ruha na koje, sva ona, miriše.

A kako su tek moćne zavrsne rijeci ove reminiscentne esejisticke priče :

« Dakle, dozivao sam strastveno, suludo, grmljavine, da mi dodju u pohode, i s njima, da se rastvore, kao skoljke otvore, jesenske boje lisca, jesenske kisovite magle, i bio vazda, i sjetan, i tuzan, ali i povremeno se osjecao sretan, sretan, zacaran jesenjim zlatastim zivim bojama lisca, koji su mi u sjenim danima, tugu skidale… »

Sta reći, dodati ? Nista, osim zasutjeti, i voljeti, sanjati, i biti sretan.

Ova savršeno božanstvena oda jeseni, svojom snazno izrazenom poetikam o duši božanske prirode i duši majke koja je umrla u ranoj mladosti, mora da dotice.

Divim se originalnosti i dubini Redzepagicevih misli, originalnosti njegove poetike, stilu i jeziku, posebno, poezije u prozi…

Nije slucajno sto ga brojni kriticari, filozofi i pisci nazivaju balkanskim knjizevnim bardom, poredeci ga, čak s Dostojevskim i Tolstojom ?!

Pokušala sam prevodom na francuski jezik zadrzati ljepotu i snagu emocija koju ova priča-poema zasluzuje.

« ZACARANE BOJE I TAJNE DUSE JESENI…“

Jesen je, zlatastim bojama mene dozivala, mene mamila, zacaravala, od ranog djetinjstva, i sada, sada, u poodmakloj dobi jeseni moga zivota… Rano sam ostao bez majke, a Jesenske zlataste krosnje boja, javorovog i jasenovog lisca, prigrlile su moju dusu, i prikovale moje oci…Zivio sam, i cekao i cekao, patio i patio, u tuzi i sjeti, kada ce jesen opet meni doci…

Zacaran u boje krosnji jesenskog lisća, znao sam biti, dugotrajno i suludo, zagledan u nebesa, i dozivati nemire jesenskih nebesa, znao sam dozivati cak i gromove nebeske, dok su druga djeca bjezala i sklanjala se od straha… i, kao djecak, znao sam se igrati s liscem jesenskim, znao saptati im, milujuci na grancicama lisce, koje se treslo od vjetra planinskog, i stitio ga da ne spadne s drveca…

Znao sam, ponekad, brojati lisce prorijedjeno, koliko ga je jos ostalo u zivotu na drvetu, i nocu sam razlozno suzama ispirao moju ranjenu dusu…To sam nekada znao, kad lisce opada, malenim dlanovima svojim, hvatati listove, prinijeti list usnama mojim, i milovati ga i ljubiti , kao i prije, dok lisce nije bilo opalo …

Uzivao sam u igri sjenki, kisnih tamnih jesenjih dana, i igri zacaranih boja sjenki – rijetkih suncanih dana..

…

Cudesno je to bilo, bio sam usamljeni djecak, bez majke, i postao sam nedvojbeno ovistan o sirokoj krosnji drveca, javora i jablana, pa sam i kao djecak, ali, sto je jos cudnije, i kao zreli mladic, nastavio trcati krosnji drveca, koja je otvarala sebe iznutra, dok ostala djeca i momci i djevojke nisu spoznali te bozanske cari, otvarala je krosnja drveta svoju utrobu samo meni, a oni su bili slijepi da to otkriju i vide, svoju utrobu ljepote jesenskih boja lisca, jer samo sam ja dirao dusu krosnje drveta, i tihim saputanjem, razgovarao sa drvecem i liscem, a ptice dolijetale, i cak slijetale na moje dlanove, cvrkutale su, i ja sam im pjevusio, i pjevusio, i davao im sitne mrvice hljeba…Krosnja jesenskog javora me milovala, kao moja majka, da sam samo tu, pod njom, kao pod majcinom suzom, osjecao se siguran i sretan…

…

Tada sam shvatio da sve biljke, i sva ziva bica, imaju dusu…

..Docnije, kao zreo mladic, i jos docnije kao covjek, koji je stekao svoju porodicu, kod raspuklih ljubavi, znao sam pasti u tugu i sjetu, i opet se moliti bozanskoj snazi prirode, da mi jesenje boje, vrate izgubljenu ljubav.. A jos sjecam se djetinjskih dana, kad sam trcao toj istoj ogromnoj krosnji javorovog, i do njega jablanovog drveta, i grlio i milovao grane i grancice, dok su me djeca slijedila, i podsmijavala se, i u cudu me zagledivala…

Dakle, drugi su me zagledali danima kako odlazim da se molim ispod javorovog drveta, kako milujem zlatasta lisca, ili kako zapadam u tugu, ispirajuci suzama rane na srcu i dusi, i zbog suprotnih osjecanja, koja su se, na mahove, nenadno smjenjivala, čas u osjecaj žedji, čas ljepote i radosti jesenskih boja dok sam bio zagledan u lisce, čas tuge, i tuge, iza prvih ljubavnih jada, i jada…

…

I opet sam znao bodriti sebe, okupan rijetkim zrakama jesenjeg sunca, ohrabren nadom da je sve prolazno i da ce opet, granuti sunce, novih Proljeca Ljubavi, – igrao se, vec odrastao zreli mladic, i docnije, kao u nekom cudu zreo covjek, – pod zlatastom krosnjom i novom imaginarnom radoscu, tugu smjenjivao s nadom, nekad cak i beznadezan, nesuvislom, mozda, bezrazloznom radoscu…

A prisjecam se sada vec, sada, u poodmaklim godinama zivota, kad se sjecanja sabiraju, i kad se svode neki zivotni racuni..

I, prisjecam se, sada, da sam oduvijek volio biti sam sa sobom, i tad sam bio sretan… sam, samcat, zamisljen, i trazio, cak i tada, kad god sam citao knjige, trazio ono izmedju redova, sto nije bilo napisano, a sto je pisac knjige ostavio nama da trazimo, da mislimo, da se pitamo, i promisljamo, sta je jos pisac knjige htio da kaze, a sta je namjerno izostavio, da nas natjera da tu tajnu trazimo…

I, nisam li zato, i samo zato, razlozno, cak, mozda i krajnje nesuvislo, od ranog djetinjstva tako, za ostalu djecu neobjasnjivo, ceprkao, i ceprkao, zagledan u nebesa, od Bozje sile, trazio odgovore tajnih nebesa.

..I, da otkrijem sada vama, svoju tajnu, jedino tada, ama bas samo tada, bio zapravo – sretan…

Zamislite sada, kakav paradoks od ranog djetinjstva…

Mozda sam zato, i samo zato, ponajvise, volio i volio jesen, i dozivao jesenske dane, jesenske magle, jesensko nemirno nebo, kad sijevaju munje i biju gromovi – s nebesa, i razvijaju strah kod svih, ali ne i u meni…

…

Dakle, dozivao sam strastveno, suludo, grmljavine, da mi dodju u pohode, i s njima, da se rastvore, kao skoljke otvore, jesenske boje lisca, jesenske kisovite magle, i bio vazda, i sjetan, i tuzan, ali i povremeno se osjecao sretan, sretan, zacaran jesenjim zlatastim zivim bojama lisca, koji su mi u sjenim danima, tugu skidale…

Sydney, 24 September,

Kratki osvrt na lik I djelo Bajram Redžepagić

Autorica Elmedina Halilovic

Za vas vrijedi izreka : “U mladosti se piše po kamenu u starosti ispisuje po vodi”

Dužni smo odati priznanje  ljudima poput književnika Bajram Redžepagić, koji su odlikovani kao velikani svog vremena. Takvih ljudi nikada nema mnogo, rijetki su.

 Stoga ih treba istaći velikim I zaslužnim.

Književnik koji je svojim postojanjem I pisanjem zadužio sve nas da barem jednom pročitamo romane ”PUSTINJAK”, “POBUNJENIK” ,“BROD” ,“BUJICE”  .. ispisani trag prošlosti, I da ih čitamo više puta..

.. Filozofska lirika “NEMOGUĆE JE MOGUĆE” je životni ciklus; Snaga LjUBAVI , snaga ČOVJEKA,  SNOVA,POGLEDA, snaga  OCA / praoca I prenosioca ISTINE.  snaga  VODE.. OBLAKA , RIJEKE,

Snaga TAJNI bola, postojanja, sjenke I spoznaje do zadnjeg koraka .. I SMRTI.  Duboko izražena emocija najskrovitijih ljudskih stanja ..

I  u životu , on razumije  različita stanja duše, previranja, emocije, unutrasnju ljudsku stvarnost, .. …stanja koja predstavljaju filozofiju prirode covjeka.

Takodjer, dugi niz godina predano prati aktuelnu književnu  scenu iz čega je proizasla svojevrsna  antologiju izabranih književnih osvrta, kritika I mišljenja   uvaženih pisaca, pjesnika I kritičara,I kao takva predstavlja vrijedno dijelo za našu I svjetsku  književnost.

JOSEPH SPENCE-BAJRAM REDŽEPAGIĆ

Bajram Redzepagic, congratulations, and you’re very welcome, my dear brother, of God’s inspirational grace. It’s always a pleasure to hear from you and to read your words of inspiration. Continue uplifting worldwide humanity with love and respect as „One Great United Family.“ Keep fighting for the elimination of coronavirus from the face of Mother Earth and for all to live in peace, love, and fellowship with God’s grace. I applaud you for your endeavors and commitment to such. Great job!

I am praying daily that God’s hands will reach down, touch Australia, heal the land of Covid-19, and erase the infections and deaths from my brothers and sisters. I am also praying for you to defeat Covid-19 and live a gracious life with your family and loved ones. I have located Gordana Saric. She is a great poet, and a fascinating lady of class and style.

Have a fantastic day, don’t forget to pray, stay inspired, ingenious, continue defeating coronavirus, be mindful, and enlightened with God’s richest grace and blessings to you and your loved ones always!

„The higher reality of consciousness enhances peace, love, harmony, and happiness in our hearts with actions we connectively and collectively accomplished through faith.“

– His Excellency, Professor, Commissioner, Ambassador, Dr. Joseph S. Spence Sr. USA (Epulaeryu Master)!

Alpha Man, Retired U. S. Army Officer and Commander. Ten Inspirational Books Published, Poetry Soup International Award-Winning Poet, Multi-Genre Award-Winning Poet, William Shakespeare’s Literary Award Winner. A dedicated man of God, Global Icon of Humanity and Spiritual Services, Global Chair Advisor for Global Literary Society-India, World Peace Ambassador of Human Rights, Humanity, and Diplomacy. India’s Praṇāma, Noble Prize in Literature, Eloquent Book Reviewer, Effective Academician, Chief Advisor World Parliament of English Literature-India. Stellar Article Writer, Golden Key International Honor Society Academy Literary Thought Leader, and The University of Wisconsin, Milwaukee „Lead the Change“ Agent/Advocate!

SAMUEL CAVERO-BAJRAM REDŽEPAGIĆ

Congratulations

estimado prof. Dr. Bajram Redzepagic Como destacado escritor y filósofo „‘Bajram a menudo reflexiona filosóficamente sobre la realidad del mundo… a menudo se parece a Kant y su Crítica de la Razón Pura“, Academic Tvrtko Kulenovic.

Čestitam dragi prof. Dr. Bajram Redzepagic kao istaknuti pisac i filozof ′′ Bajram se često odražava filozofski na realnost svijeta… često podsjeća na Kanta i njegovu kritiku čistog razuma „, Akademik Tvrtko Kulenović.

ALEKSEI KALAKUTIN

.Дорогие друзья, для меня большая радость увидеть свои стихи в журнале „PETRUSKA NASTAMBA“ (Сербия), большая честь быть в обществе выдающихся деятелей культуры и поэтов Anisija Crepović, , Mantri Pragada Markandeyulu, Vladimir Aleksandrovic Baboshin, Dervisa Grabus, Ewith Bahar, Sandra Vulin, Zdenko Ćurković, Ruki Kočan… Подписываюсь под словами великого писателя и философа Bajram Redzepagic: „PETRUSKA NASTAMBA“ – один из самых интересных и один из самых серьёзных международных журналов“… Желаю всем долгих лет жизни, успехов и процветания!

Dragi prijatelji, veliko mi je zadovoljstvo videti moje pesme u časopisu ′′ PETRUSKA NASTAMBA ′′ (Srbija), čast mi je biti u društvu izuzetnih kulturnih likova i pesnika Mantri Pragada Markandeyulu, Dervisa Grabus Colakovic, , Ewith Bahar,, Sandra Vulin,. Zdenko Ćurković „… Slažem se sa riječima velikog književnika i filozofa Bajram Redzepagic: ′′ PETRUSKA NASTAMBA ′′ je jedna od najzanimljivijih i jedan od najozbiljnijih međunarodnih časopisa „… Želim vam svima dugogodišnjih godina života, uspjeha i blagostanja!

RAHIM KARIM KARIMOV

  · 

Od srca zahvaljujem na lijepim riječima upućenim meni, dragom Gospodaru i Učiteljici! Velika mi je čast čuti takve riječi od vas!

Bajram Redzepagic:

Slažem se s Jernail S Aanand. Rahim Karim je veliki, veliki pjesnik, a vrijeme dolazi da se primijeti kao svjetska pjesnička ikona… Napisao sam ovo esej o Rahim poeziji, kao preferencijalnoj knjizi poezije, objavljenoj na engleskom jeziku u Indiji, prije mjesec dana…

  ·