BIOGRAFIJA: Prof. Ruždija – Ruki Kočan
Prof. Ruždija – Ruki Kočan, rođen 1961. u Crnoj Gori.
Diplomirao je na Odsjeku za istoriju književnosti naroda i narodnosti bivše Jugoslavije,
sh/hs jezik, na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Takođe je u Holandiji, završio Bechler studije – Moderne i Prirodne medicine.
Pjesnik, kritičar i pisac – čarolije svjetlosti, – ljubavi, i poetike srca i duše … Mag, neodoljive čarolije tišine, i vibracija – kosmičke svjetlosti. Virtuozni – Svjetski pjesnik, Zlatnih Struna.
Zastupljen je kao autor u mnogobrojnim svjetskim antologijama, i nosilac veoma impresivnog broja priznanja, nagrada, diploma i pohvala.
Certificaat – Ambasador Svjetske Akademije KnjiževnostI
UNIJA PISACA (UHE) Dr. Carlos Garrido Chalén
Veliki Ambasador
Živi i radi u Holandiji.
ŠTA JE ŽIVOT
Bez Tebe.
Bez ljubavi.
Bez, Svjetlosti.
Reci, reci dušo.
Ko, – ko smo mi…
Gdje su njedra..
Gdje je duša,…
Ah, gdje li živi-
srce, bez ljubavi.
Bez Svjetlosti, Tvoje.
Kako ćemo, dalje mi.
Šta je Svijet,
bez ljubavi čedne.
Bez, – plesa harmonije.
Bježi – iz zatvora.
Bježi – iz ludih kandži,
besmisla i uzaluda…
Ako znaš, – za ljubav.
Bez para.
Osviješćen, duboko.
Budi – čovjek ljubavi.
Kaži mi, sada.
Pjesmo,
upali svijetla…
Vatru, ljubavi vječne.
Srećo, skini maske.
Probudi se, – milo moje.
Osmijehom.
Na Zemlji miloj.
Makar plesom, zvijezda.
Hajde, – pokaži mi,
Samurajska Vilo.
Šta -, šta je život
bez slobode?!
Gdje je srce…
Nebeska visino.
Kako, – kuda dalje,
bez vrelih zagrljaja…
Mjesečino.
Beskrajna ljepoto…
Pučino, moja plava.
Gdje je duša…
Srećo.
Galaksijo.
Šta je život,
bez ljubavi.
Nek’ gori sve
vatra, – oči i noći,
okeani svi.
Nek sija ovaj
sv’jet,…
Probudi se
Svesrce
Dušo
Čežnjiva…
Samo, samo si ti
sreća za
mene.
Pjesmo moja.
Zlato moje.
Ulicama našim,
Divljom rijekom…
Nek ostane
miris vječnosti.
Eh, eh…
Tvoje nanule,
ruke tvoje -darovne.
More, i smaragdi zeleni.
Oni – zvuci gitare,
i pjesma stara…
Sviraču, dušo
brate svemirski.
Zasviraj, – i zaigraj
stvori mi
jedan novi
san…
Sv’jet mira, – ljubavi raj…
Molim te, – molim te
nebeska ljepoto,
evo ti sve…
Dušu čednu
i, srce crveno.
Samo, – samo
za Nju…
Za ljubav našu.
Čuvaj je muziko
neka me još malo voli.
Srećo, srećo moja.
Magijo moćna.
O, rezonanso,
– svjetlo svjetlosti
mladosti rana.
Živote,
samo, – samo Bože
da ona
nikad,
nikad, – ne umre.
Čuješ li,
zovem te,
i preklinjem te sad…
Druže stari
sestro
I mati
neka lipe plešu
i
cv’jetna polja.
Proljeća tvoja
I
ljeta…
O, pjesmo moja
zaustavi mi suze,
Dah,
pogled, – i vrijeme…
Samo da je čujem…
Na tren.
Daj, – natoči mi još…
Gdje si – gdje si stari svate.
Daj Njoj – sve što imaš…
Evo, evo – i dah moj,
Strunu Zlatnu,
nektar ljubavi.
Čuješ li me
o, vrati se čarobnice
budi mi zov…
Daruj mi ljubav,
Boginjo.
Otjeraj nemire…
Vrati mi život
Anđele,
besmrtni moj.
SLOBODARSKIM DUHOM
Mislima tvojim.
Tihomilno…,
ritmom tišine.
Vibrom, – čarolijom čuda…
I kad ti se učini,
da više- ne pije vode,
niti će – ikada vino piti…
Ipak, – ti učini dobro,
ne misleći-
šta će svijet reći…
Niti – na savršenstvo,
niti – na neki smisao.
Onako…
I kamenu crnom.
A, Dobrome čovjeku,
i čestitim ljudima-
Dobrota će uvijek biti
veličanstvena.
Duhom, natopljena.
I uzvišena empatija.
Zemlja,-
Nebo da osjeti,
i da zna.
Slobodarsku misao,
i enigmu zanosa.
Muzu, života.
Širi i pronosi, Univerzumom.
Gdje si, emocijo?
Gdje si – spoznajo?
Ljubavi, ljubavi moja.
Svijetlom,
da zasijaš.
Putevima, vjetrova…
Svemirom.
Slobodarskim,
svjetovima.
Šapatom tišine,
do zvijezda.
Intuicijom.
Zvukovima vibracija.
Srcem i dušom.
Matricom, – ljubavi čiste…
Božanstvom.
Do tvrđave,
beskrajne ljepote.
🎈
SEBIČNOST
O, Svjetlosti, moja draga.
U milionima pitanja,
spavaju – milioni odgovora.
Nakaradno je, do bola.
U ljubomori, silnoj živjeti.
Biti – ili ne biti…?!
Pustoš uzaluda…
Mizerija, duhom.
Il’ Tvrđava ljubavi, i snova.
Eh, da nije – šta nije….
Kad bi mogli i kad bi smjeli,
i Galaksije bi svojima zvali…
Zgarišta bi jadna,
i čemerna bila.
Da Njega nije,
ko zna šta bi bilo…
E pa, kad bi oni bili
neko i nešto,
Sunce ne bi grijalo.
No, samo za njih…
Sebičnjake jadne.
Biva – prvacima silnim.
Najboljima.
Najljepšima.
I njima, ništavnima.
Ma – ne znam ja
samilosti draga.
Ali, kud bi i šta bi mi.
Eh, – da se oni pitaju…
Svjetlost bi se ugasila,
k’o stara fitiljača…
Svemir bi, kao magla
ispario.
Izlapio bi začas.
A mi, – svi zajedno –
bi izčiljeli.
Ni ona prašina, ne bi ostala…
Nigdje na svijetu.
Niko ne bi – bijelog dana ugledao…
Kako, i zašto?
Zar sve, – za takvu dušu,
i srce jadno.
Radi samog sebe,
na krilima pustoši,
i uzaluda.
Zbog sebičnosti…
Zbog, gladnih očiju,
Zbog, pohlepe i besmisla.
Sa, lažnim ordenjima-
silno nakiđureni.
Oholi, u raljama paradoksa,
i apsurda.
Šturi, – bez emocija.
Bez razuma.
I bez katarze.
Tako hedonistički…
U čudnoj progresiji ništavila.
Sebično, – na putu do trona,
na štetu nejakih.
Zar, – zar je moguće-
bez trunke ljubavi…
I…, – bez stida.
Bez, savjesti.
Ostati, ravnodušni.
TVRĐAVA
Tamo, dok gitara svira
neki akordi
plove morem,
zidovima noći…
Ti si sama dušo čedna,
i usplahirena
srećo-
ludo zaljubljena.
Ulaziš u Tajnu tvrđave,
priče o ljubavi,
o, životu u osami.
Muzika obara srce,
nutrinu, – tišinu mira.
….Dodiruješ me trepavicom
nježno i milo,
pitaš bez riječi-
za tu igru ljubavi…
Nečujno
i tiho,
na prstima
hodaš pored Tvrđave
k’o
da mi
zemlju
ne dodiruješ.
Lebdiš
Labirintom života.
Brzinom svjetlosti,
nestvarno,
čarolijom talasa etra-
dozivaš mi snove,
onu – prirodu matematike.
Neke kikote, pored rijeke.
Niti vremenske nule,
uspavanu enigmu čiste tačke…
Voliš Ti, i ljubiš.
Ti strasno
dodiruješ moje misli.
Sve moje geometrijske
figure,
i snove – oaze ljubavi.
Snivaš sama, nova jutra.
… Otvaraš mi puteve života
i dušu u kartama.
Srce moje usamljeno,
dok hodaju slike
sadašnje…
Tvrđavom ljubavi
lete daleko, lete, lete ptice lastavice.
Tumaraju atomi
moje misli po obalama okena.
Sjajni kristali,
zraci moje Tvrđave…
Ljubavi tajne
i, one uvojke,… Studentske sastanke.
Čuj, – oslušni šapate sjećanja
ispod pendžera,…
Tutnje tramvaji ka Ilidzi…
Kosmosom
Voze se moje pospane
daleke, sjetne noći – rodnog kraja
Ti prelijepa slavljenice srca moga…
Vilo.
Ulaziš mi u snove daleke…
U tu muzičku notu
i silu gravitacije trajanja.
U Tvrđavu moga oka,
u krvotok života.
A, ja ključeva nemam
i nemam
nemam za tebe zaborava
i ljubav Tvoju, ljepotice.
Ti ostaj tu – vječna i očarana
Budi mi treptaj, – samo Božji dar!
Zablistaj u Tvrđajvi našoj.
I, budi mi dragulj srca,
budi mi- sa akšama Vila,
sabah zorom –
leptirica,… Crvena ruža,
moja mirisna.
… Ostaj tu u srcu mome,
u beskraju svom.
Ispijaj čašu ljubavi.
U pijanoj noći,
ispod Trebevića.
U Tvrđavi
pjesnika boema,
Jedna si Ti – jedina
I, vječna pjesma pjesnika.
O, budi mi tu,
budi srećna, – u sred srca
Jedina,
dušo moja.