Slavica Pejović – Požarevac, Srbija

Slavica Pejovic

Biografija:

Slavica Pejović rodjena 1948. u Mokrinu, u Vojvodini, u Srbiji. Gimnaziju je završila u Požarevcu, a Fakultet političkih nauka, odsek diplomatije, u Beogradu. Bavila se društveno političkim radom, bila direktor Centra za kulturu u Požarevcu i rukovodilac Biblioteke u Kostolcu. Kao predsednik Kluba „Majdan“ iz Kostolca, organizator je više pesničkih i kulturnih manifestacija (“Orfej na Dunavu”, “Kostolačka žiška”, “Dva pera u jednom dahu”, Svet prodjoh, ovde pesmu nadjoh”..)i glavni je i odgovorni urednik Časopisa za književnost , kulturu i nauku „Majdan“.

Objavila je tri dokumentarne publikacije iz istorije bibliotekarstva i kulture Kostolca i jedanaest zbirki poezije (jednu na engleskom, a jednu na italijanskim jeziku). Poezija joj je prevodjena na grčki, rumunski, slovački, makedonski, italijanski, nemački, romski, arapski, ruski, francuski, madjarski, engleski jezik. Dobitnik je više priznanja i nagrada u zemlji i inostranstvu za zasluge i dostignuća u oblasti literature, umetnosti i kulture.

Član je Udruženja književnika Srbije i drugih književnnih asocijacija u Italiji, Tunisu  i Crnoj Gori i Srbiji  Živi i stvara u Požarevcu.

 
PTICE NEKE
NE LETE UVEK


Zagluši ih vetar
Glasova žamor
Bubnjeva buka

Na granama ogolelim
Kad sneg ih prekrije
Gnezdo ne svijaju

Beže skakutavo
Preleću samo
U skute tople

Šćućure se
Pa ćućore tuzno
Ko zna o čemu

Neće da lete
Čekaju Sunce da grane
Ledenice da  otope se

A buka utihne



***
Mirisi proleća pozvaće ih 
Al let biće im  preskok opet
Nebesna plavet nedostižna
I meseca sjaj …

San ukraden
U cvrkutu im osta…

SLIKA

Versi čudne, udaljeni blesak
Ni prići im

Drugima portreti izrisani

Galaktičkim vetrovima rasuti

A ti bi da su tu

Činiš tad ono što želiš …

Sama
U magnovenju

Očima senki iskre dodaš

Čelo orošeno osmehom obojiš
Sudbom nazoveš vreme u kosi
Plutajući osmeh zameniš rimom

Portret tad imaš

Odlutali …

MIRIS OLUJE

Najpre tiho
Kao praporaca zvon
Il’ topot leptira na cvetu
Zatamnjeno nebo
Ni vid za oko
Oset samo u čelu

Oluja li je to
U kojoj san se nalazi
Ponesen na kraj vidokruga
Gde još lepote igra ima

 Udar vjetra
I dodir za o(p)stanak

Izvesno!


 
DIŠE NEBO

Ne plavi Nebo more
Samo kad poželi
Puteve snova namerniku raskrili
Lutalici krajputaše pokaže
Život igra nije

Mora i snenoj oči da otvara
Plavet im da, zavodne da budu
Duši nevernoj od ljubavi što beži
Stazama utravnjenim
Gde duga ni stopu vidnu ne vidi

               On(o) mora…

JEDNOSTAVNO, ZNAŠ

Počinješ dan tražeći snove
Bili tu noćas
Pobegli s jutrom

A bili su …

Bili …

Košmarom pospanosti zatuljeni
Kao pesma neuhvaćena u letu
Nikad više iste reči

Nema ih više…

Nestale…

Vetrom odnete 

Obrisane

Belinom kandila Sunca

Praskozorje omča
Stavlja ih u zaborav

A jednostavno je…

Znaš …

Ta pesma

Magnet privlačnosti

Zalutalom fatamorgana

U sukobu vetrova

Na suprotnim stranama sveta


U tački dodira …

Na liniji razdvajanja dana od noći!

(Iz zbirke u najavi  ZAPLETENO A RASPLOĆE SE)

                                                                 ХОДОЧАШЋE

        Мајци

Граду,

у коме

мирис

њен

осетих

и

знаке

љубави

узнете

нађох,

изнова

ходим

рукама

молитвеним…

У Храму,

где

клањала се,

свећу упалих…

На путу

о камен

се спотакох,

ал` не падох…

Водом

са чесме

четири лава

лице умих…

И

Утешитеља

сретох

сновиђењем…

Али Њу…

Њу   tражим!

Pesma moja sa kojom sam 2015. osvojila prvu nagradu u Pesaru u Italiji na festivalu video poezije.

Leave a Reply

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *