Biografija:
Bayra Djurdjević Banda živi i stvara u Podgorici – Crna Gora.Živjela i radila do penzije u Skoplju – Makedonija.
Živi život ljepote poezije i to je daruje dodatnom ljubavi u sebi.
Dobitnica nagrade Diploma „Zlatno pero i medalje“, kao i zastupljeni autor u antologiji pod navedenim nazivom od strane Svjetske književne akademije i ista je uručena na Festivalu u Sarajevu.Objavila je knjigu ljubavne poezije „Putem života i sna“ , u pripremi je i druga kniiga pod naslovom „Kroz misli i tragove“.
Poezija je put kojim hoda ponosno ; kao stazama svog djetinjstva.
VEČERNJI RAZGOVOR
Veče pada tiho u čaši se puši čaj,
toplina klizi kroz dlanove i smiruje dan,
dan je bio težak nekako prebrz,
svaki gutljaj ima mir briše tragove umora.
Dok sjedim u tišini misli se stišavaju,
sve što je brujalo sada se povlači,
pričam svoje korake u hodu,
odsluškujući ostaje tihi šapat večeri.
Čaj mi govori da malo zastanem,
ne budi mi snove umilno me uči,
da ih polako odložim na jastuk.
I shvatim kao što jutro traži kafu,
tako i večernji sati traže čaj, jedno da probudi drugo da smiri;
između ta dva gutljaja stane cio moj svijet.
JUTRO UZ KAFU
Kafa se pije tiho pršti u šolji,
a ptice pjevaju – prvu pjesmu dana.
Svježina jutra kroz prozor dopire,
i u meni raste mir kao tiha molitva.
Ovdje je mir i tišina,
nijedna kuća u blizini,
šuma je komšija naš,
i potočić mali,
što dijeli potok od nas.
Česma pred kućom tiho kaplje,
iz šume izvire hladna i bistra.
Voda šušti miluje kamen,
i putnik namjernik žeđ gasi tu.
A Bleki crni mačak razbija mir,
vesela razbibriga prava zabava.
Nasloni glavu kod koga može,
kao da želi da ga maze svi.
Pa ima li šta ljepše,
kad mir u duši nosiš,
i imaš taj dar tišine,
što grije srce,
što život nosi?
U zraku lebdi miris topline,
svaka kap priča svoju priču.
Ja sjedim slušam dišem tišinu,
dok svijet se polako budi bez žurbe.
Sve je lagano sve je moguće,
u ovom času u ovom dahu.
Jutro me ljubi svojim zracima,
a kafa me grije blaga kao san.
KAO VUK NA KIJAMET
Navikoh se…
u ovoj šumi bez komšija,
bez dobrih jutara,
bez koraka niz stazu.
I nije mi dosadna tišina,
niti me more dani bez lica.
Prijateljica reče:
„Nismo te takvu znali.“
A ja slegnuh ramenima:
Život…
donese i odnese,
kako mu dune.
Sad pijem kafu
sa sjenkom misli,
razgovaram sa sobom
i s Njim
što me nikad ne pita: „Gdje si?“
a uvijek zna tu si.
Kao vuk na kijamet,
ni ne zavijam više.
Samo slušam…
kako šuma diše.
Naučiš vremenom
da ne tražiš glas,
da ti je stablo biće kome se ibraćam,
a vjetar , odgovor.
Ne brojim više
ko je došao,
ko je otišao.
Samo čuvam ono malo
što ostane u srcu,
kad sve drugo utihne.
A nije to tuga,
nije ni gorčina
to je navika postala obaveza,
koja zna da zagrli
bolje od čovjeka
ĆILIM U MUSAFIRSKOJ SOBI
U sobi gdje sunce tiho zalazi,
ćilim šareni priče starih dana.
Svaka nit nosi dah prošlih generacija,
miris drveta i stare vune miješa se sa sjećanjima.
Na prozorima svjetlost se lomi,
a stolovi čekaju smijeh i razgovor.
Gdje su nekad sjeli musafiri,
ruke domaćina pružale su toplinu.
Kapci se spuštaju nad ćilimom,
a svaki obrazac šapuće priču.
Miris čaja i svježeg hljeba lebdi sobom,
topli zraci svjetlosti miluju drvo stolova.
Zvuk koraka i tiho šaptanje u kutu,
priče se miješaju s dahom prošlih vremena.
Malo dijete se skriva u uglu,
sluša priče i osjeća toplinu doma.
Na zidu slike starih predaka gledaju,
njihove oči brišu sve tuge i boli.
Kroz prozor dopire miris mokre zemlje,
poslije ljetnje kiše koja je poljubila dvorište.
I dok noć prekriva kuću svojim plaštom,
ćilim ostaje – svjedok tihih koraka,
osmijeha i tišine koja grije,
sjećanje na dom, na ljubav, na ljude.
Ruke se još jednom spajaju u tišini,
a svaki dah sobe nosi mir i spokoj.
Noć je čuvar svih tih uspomena,
a ćilim šapće: ovdje je ljubav, ovdje je dom.
SJEĆAM SE
Sjećam se i sada tarabe kraj puta,
što je nijemo svoju pričala istinu.
Mnogo smo se puta ko djeca verali,
skriveni u travi što pruža milinu.
Smijali se glasno i nekad u vrisku,
nismo nekad znali čemu se smijemo.
Dok je sunce svoje svud širilo zrake,
Pružali smo ruke da ih ugrijemo.
A dječija mašta puno toga može,
u gumene čizme u sred žarkog ljeta.
Tako smo i nekad u džemperčić stari,
trčkarali selom tek da se prošeta.
I sjećam se šljive što je slatka bila,
nana je za jesti sa grane ih brala.
A one što z’ grane padaju na zemlji,
za hašav da suši dobro ih oprala.
Svega se ja sjećam a bila sam dijete,
i kanata zelenih i drvenog praga.
I našega cuke što je selo znalo,
stara moja kućo vrednija od blaga.