Biografija: Maid Čobrić
Maid Čorbić iz Tuzle, Bosna i Hercegovin i ima 22 godine. U slobodno vrijeme piše poeziju koja je u više navrata bila pohvaljena, te nagrađivana. Također voli pomagati drugima oko sebe, te je član WLFPH za jedinstvo i mir u svijetu. Trenutačno je urednik portala Prve Umetničke Balkanske Svemirijade na čelu sa Dijanom Uherek Stevanović, te selektor nekoliko takmičenja na toj stranici koja ima za cilj da spoji sve pjesnike širom svijeta. Mnoga djela su također objavljena u antologijama i časopisima (Čile, Španija, Ekvador, Bosna i Hercegovina, Indija, Indonezija, Butan, Birland, Španija i dr.), kao i štampani primjerci antologije pjesama „More na dlanu“ i „Priče iz izolacije“, te „Kosovski Božur“ koji je izašao iz publikacije 2020 godine. Svojim trudom i radom je dosegnuo mnogobrojna poznanstva diljem svijeta, pri čemu je u 2020. godini proglašen poetom godine u Indo-Universe grupi koja se također bavi dobročinstvom. Također osoba koja se zalaže za pravdu i ispred sebe ima mnogobrojna poznanstva. Ono što ga izdvaja od drugih jeste temperamentnost i pjesme koje najčešće opisuje kao realistične, ali i ljubavne koje imaju uvijek tužan karakter na kulminaciji pisanoga traga.
BOŽIĆNI SMIRAJ I POKAJANJE
Božićna rapsodija je nešto najljepše što sada imamo priliku da svi osjetimo po barem posljednji put. Sva vremena naša koja su i dalje postojala tjeraju nas u izobilje sreće i radosti, kao i postojanja da jednog dana će sve biti u redu. Smisao svake sreće jeste da Božić i dalje živi u svim krajevima svijeta, pa tako i u ovome. Božić dolazi i nikada srećniji nismo. Taj grad koji je i dalje opostojan bio, sada je u najljepšem vremenom segmentu opostojan. Smisao da ljubav gradi srećan dom daje za dojam i pravo da vremenska razlika čini sve nas posebnim. Iz te bajke koju svake večeri smo čitali u Božićnom duhu, javlja se smisao sreće i radosti kao nikada do sada. U tom segmentu, i dalje vremena nam pokazuju da Božić je najljepši period našeg života. I svakako kao da sve na svoje dolazi, ovaj praznik nudi zaista izobilje neke nove realnosti i shvatanja da svijetu treba samo malo iskrene boje koje će nam donijeti zaista divna dešavanja i nove faktore koji su uvijek prisutni u svakom segmentu našeg života. Kao svakoga momenta i traga, u porodičnom okruženju smo slavili taj sjajni Božić koji uvijek je donosio najljepše kolačiće i tragove nadanja koji su možda nekada nekome bili veoma čudni. U tom ritmu kulture i ljepote, okruženi tom porodicom koja svakako ispoštuje neke najljepše historije i postulate vremena, daje na znaj da ovog trenutka će sve biti u redu. Ljubav koja je uvijek u svakom momentu data sada je još više opostojana i spremna da u svakom trenutku života nam ostavi neke nove releje svjetlosti. Naš smisao svake godine jeste da dijelimo hranu beskućnicima i da uvijek budemo uz njih kada god je to najteže jer na to smo učeni svi, pa i ja koji je od malena stvoren. Kreirao sam svakako iz svakog segmenta nekako dio sebe, pa s vremenom sam shvatio da ovog Božića će sve biti kao zadnjih par godina.
Radovao sam se tim nekim sitnim stvarima koje su me činile zaista srećnim kao što su dijeljenje ljubavi. Ja sam uvijek znao da to najbolje radim osim poklona jer to je sve samo privremena djelatnost. Često sam i rođake učio da je to sve samo stvar vremena i da život je veoma sjajan i divan kada dajem ljubav bez obzira na sve. Smisao za mene jeste Božić kada dijelim hranu svima oko sebe i uvijek s porodicom provodim neprestano. Kao i do sada, siguran sam da svako veče koje tada dođe je nešto najljepše ikada u životu koji je iskreiran. Jer za sve ima nekog razloga i smisla, ništa se ne dešava sasvim slučajno. A u mome gradu baš pred Božić je sve okićeno i slatko kao nikada do sada prije. Svi ljudi su srećni iako neki i ne slave taj praznik shodno da ovaj mjesec Decembar je mjesec iznenađenja i divnih govora o čemu najbolje svjedoče praznici poput Božića. A sve je to nekako najbolji segment života u čemu dovodi sve nas pa i samoga mene do neke nove situacije pri čemu shvatam samo jedno, a to je da bez lijepih radnji nemoguće je da blagdani budu prelijepi. Najdivnije su tada ljubavi kada se dese, iako ja nisam te srećne prilike. Ali svakako ja radujem se svakom blagdanu Božići iako ga ne slavim, jer posebnost je neka u tome svemu. Nikada nisam na vjere gledao kao prepreku, jer one samo povezuju sve nas na svaki mogući način. Ljubav je prisutna svakako svih načela i oblika čak i u mojoj porodici koja svakako voli sve oko sebe, bilo to na neki opravdan način ili pak neopravdani. Za sve jednostavno ima neki razlog, pa vjerujem da razlog mog postojanja jeste dijeljenje kao način opostojanosti.
Blagdani su svakako tu da pokažu meni ali i svima koji imaju doista dobro srce da je to najbolji način da se neke stvari olako riješe. Ono što sve nas raduje pa i mene jeste da u Božiću stvari postaju tako divne i slatke kao što je druženje sa najboljim prijateljima, kao i opraštanje. Za sve jednostavno dođe neko vrijeme kada shvatimo da je najbolje da budemo uz druge osobe koje nekada su nam činile svjesno ili nesvjesno neke greške, jer sve se to s vremenom može olako da oprosti. Najvažnije je samo da budemo iskreni ljudi spremni na neke promjene, jer smatranje jeste da ovaj blagdan donosi modalne promjene. Jer sat staje uvijek nekako kada dođe pred ponoć u vremenu kada treba da nastupi blagdan. A to jer najljepši segment života u kome se ja uvijek osjećam tako sigurno i predivno, da je to nemoguće zaista da se objasni na neki način. Darivanje, blagosti, opraštanje, ljubav je samo nekoliko stavki koje nam mogu da pomognu zaista da neke stvari olako riješimo i damo sebi oduška i želje da nas Svevišnji usliši naše molbe koje su iskrene uvijek. A ja sam najbolji u tome, jer pokušavam da što manje griješim i da svima budem na raspolaganju bez obzira na vjeru i odakle neko dolazi.
Jer jednakost nas sve spaja bez obzira na sve ono šta drugi ljudi možda žele da kažu bez imalo srama i stida. Oni zaista ponekada misle da sve znaju, a ja smatram da svako od nas je kreator sudbine i da svako od nas može da se mijenja nevezano za praznike. Ali svako od nas vjeruje da ima neko vrijeme i način da sebi otvorimo novi list i da baš za Božić svi budemo na jednom mjestu, u pravo mjesto i vrijeme. Jer najbolji pokazatelj svega jeste pandemija i pošast koja nas je sve uništila, ali opet u jednom dijelu sve nas povezala i pokazala da ništa ispred nas sveto nije i da najzad vremena mogu da nam pokažu da usprkos svim stanjima najljepši blagdan na svijetu kojeg svi slave jeste Božić, simbol davanja i mira, jedinstva i suživota koji uvijek otvara neke nove pore u potrazi za novim pobjedama i modalnim stvarima koje su najzad konačno spremne za samu realizaciju, jer najbolja stvar za sve nas kao i mene, moju porodicu jeste da budemo ljudi i pokajemo se za svoje greške prije nego li bude kasno za neka pokajanja koja možda ćemo čekati godinama. Najbolji ishod od svega jeste na koncu svega novi život kojeg svi slavimo, a brzo i nadanje da ćemo biti bolji i prosperitetniji ljudi. Jer najljepša priča o Božiću jeste kada ljudi se iskreno vole i podržavaju jedni druge bez obzira na distancu i vjeru, simbola i boje kože!
ZAPIS O BOSANSKO-HERCEGOVAČKOJ TRADICIJI
Sreća je veća kada dijelimo je jedni sa drugima nesebično i radujemo se tim običnim stvarima što nam osmijeh na lice stavljaju i stvaraju neka bolja i srećnija vremena, pri čemu posebnu pažnju stavljamo na miris ulice koji je tog dana posebno odisao. Nekako, priroda je počela da se u taj sokak u kome sam ja živio naprasno diže iz pepela poput Feniksa, gledajući u te sve čudne građevine oko mene koje su stvorene. Znam, i ja sam sam samo mali dječak koji se raduje posebno tom prazničnom duhu, mjesecima odabranim što nam donosi Božiji Poslanik sa nagovještaja Sunca koje uvijek, ali apsolutno uvijek sjalo najjače što je umjelo. Zaboravim na sve probleme koje sam do tada imao i rado krećem u tu fantastičnu pomoć oko kuhinje svojoj dragoj i miloj majci koja eto nedavno napunila je četrdeset i šest godina.
Više ni ona nije mlada kao prije što je bila, pa da svima nama sprema neka zajednička jela. Doživljavam je na poseban način jer mi je ona zapravo jedan jedini i iskreni prijatelj koji do sada još me nije napustila onda kada je to najteže bilo. Mnogi će reći zapravo da je to samo šuplja priča, ali ja sam privržen svojoj majci. Nikada ne bih mogao zamisliti da ne slavim praznike poput Ramazana ili Bajrama. Još od rođenja nosim tu nekakvu zaštitu da me Bog pazi i čuva i ja obožavam sve što dolazi sa njima. Bilo to klanje kurbana koje često uzmemo od komšije koji nam nije musliman ili čak obična lepina iz kasarne 43. broja, iza ugla stare narodne kuhinje.
Doduše taj prostor je odavno prodat, tu više se ništa ne proizvodi. Tužno osmatram taj prostor koji je do jučer vrvio svih znanaca i neznanaca sa okolinih sela što dolaziše k nama radosno, dijeleći vaktiju posebno za Ramazan gdje šta se nalazi. Nije ti bio potreban televizor, a vala mogle su se čuti i anegdote u našim prostorima. Znaš, praznici su izvor sreće i veselja koje mora da se ispoštuju u svim aspektima i da stvaramo dobru atmosferu i vibracije ka ujedinjenju i dijeljenju svega onoga što imamo sa dragim ljudima, ali i onim osobama koje su u nevolji. Zapravo, to je nešto od čega se vodimo još od postanka.
Ali da se vratim na priču, svake godine organizujemo neka sijela i veselja, pa kuća odiše tim mirisom somuna što se peče uvijek po kasnim satima, nekada i po varljivim danima kada se vrijeme pretvara u usporeni snimak i kao da sve ono što radimo zapravo bude toliko mnogo da često i prespimo u tim radnim obavezama.Drži nas pokoji fildžan kahve slatke što bogme probudi dušu našu i ubrza kardiovaskularni sistem za tristo šezdeset i pet stepeni. Oduvijek na našim stolovima, naših hanuma se nalazilo pokoja dobra i riječ; prozborimo mi svi nekako u tom ritmu slatko-slanih jela koje se uvijek našlo nešto i za ponijeti. Takav narod učen kod nas Bosanaca i Hercegovaca. Važnost očuvanja tradicije u mojoj porodici je itekako značajan, shodno da moja majka je muslimanka i smatra da trebam biti ono što jesam, dobronamjeran i vrijedan, čestit mladić koji će danas-sutra svoju suprugu da uči istim vrijednostima, ili barem da poštuje različitost ukoliko do toga zapravo i dođe. Nikada mi ne osuđujemo druge ljude, posebno za ove praznike. Kako rekoh, okupimo se mi svi; znanci-neznanci. Dođu djeca posebno za naša vrata često shodno da mi smo poznati po dobroti i ne odbijamo sve ljude dobre volje da dobiju svoj bajramluk kao po običaju uz nešto slatkiša čisto da budu tu prisutni, iako oni možda nisu naše vjeroispovijesti. Tragajuži za nekim odgovorima, zaista poneki ljudi te stvari i iskorištavaju, ali uvijek postoji dobrota. U našoj tradiciji, vrednuje se posebno ona osoba koja nešto svoje napravi i obično se to odbija iz strahopoštovanja, danas trud mnogi ne vole da cijene bacajući opuške starih nana i djedova često uz pokoju „ratnu“ priču prisjeti se svih dešavanja koje se desilo prije nekoliko godina, kada za sve ove praznike se slavilo nadugo i naširoko uz dobre stare petarde što ozvaniče prije horoza što pjevi u šest ujutru, budeći sve stanovnike da idu u džamiju. Nešto ovako to kaže, sjećam se dobro dijela.
„Danas omladina je otišla u beznačajnost. Nikako više se ne posjećuju one građevine velike što imaju munare velike kao kupole i ne poštuje Boga. Danas se suje. Sram bilo! Oće Bog da kažnjava sve to na Onome vascijela svijeta, eeeh sinko moj…“ – uzdahne moja nana što često pušila dobre stare Malboro cigare, s filterom, pa promuhabeti još koju onako za defile sa osmijehom poznim.
Ja ćutke gledam, a ona nastavi veliti riječi mudre:
„Vidiš, oni svi su beznačajni. Sve to treba odgojiti opet, đuturumi! Odraslo, nezrelo. Djecu mogu da imaju bez imalo problema, a oni se bave tu bogohuljenjem. Sevap je opet im ukazati na taj Dobri Put, jer ničija sreća nije bila na izmaku svoje snage“ – odmota stara nana svoju priču, a ja se uživio u njezine kose sijede sa smeđim očima, onim krupnim. Možda do prostorije bilo, ali ja sam vidio te boje. Još su unutra žive i postojane, nikako one nisu mogle biti mrtve. S radošću je ona ove riječi govorila, tu i tamo uz snažni kašalj. Izgleda cigare je uništiše, a za praznike ove posebno Ramazan ispuši po osam u cugu.Devera i ona sa zdravljem, ima ona preko osamdeset godina,a želi da živi. Svako vala želi, želi da dočeka unuke za Kurban da im meso dostavi ida drži danas sutra od njih unuke itd.
Tamo gdje mi obitavamo za sve praznike, prostorija je jako mala. Skoro da stane jedva nas deset, šćućureni zagledamo se i dalje u sve one detalje. Ima li paučine i slično, takav smo mi narod. Hunjerli na našem jeziku.
Piti ne znamo, ta riječ za nas ne postoji. Sve domaže uzimamo ako je to Bog odredio te godine da bude rosna, a ako nije onda kupovno nešto hvatamo dok i dalje napolju vlada taj svježi miris prirode što budi nosnice naše umorne od prethodnih dana spremajući kako prostoriju, tako jela i dvorište koje tada počinje polako da živi. Pored nje naravno bude i poseban prostor gdje se svi mještani okupe svake večeri i pričaju po neki događaj čim završi se juftar. Tako mi govorimo, a neki vele i iftar. Nešto izmišljaju, pa Bog neka sudi – ja nijesam taj.
Često tu budu neke dobre fore, nekada budu loše. Jedna od njih jeste bila da je neko zaboravio posoliti hranu, pa onda ide „haha-hihi“ kao da se rugaju jedni drugima umjesno i smjelo. Pak negdje ima onih dobrih stvari gdje sjećam se rahmetli Idriz govorio kako je u njegovom rodnom kraju Posušje, a došao nama u Tuzlu gdje danas obitava postoji čovjek po nadimku Knez koji je druge vjere i nesebično je dijelio sve kurbane svim muslimanima koji god su pitali za cijenu.
– „Koliko košta, majstore Kneže ova mala junica?“
– „Ma uzmi dodžaba, šta će mi više. Eto ti, neka bude halal.“
– „Hvala majstore, živ bio i dugoročno imao svoje mladeži..“
Tako bude u principu razgovor. Nešto kratko, kaže dušu otvori čovjeku i saznanje da postoji i druga strana koja eto se raduje svim praznicima. Veli da bih dodao on još neku, ali ga razvaljuje opasno govor. Govorio je na onu malu rupicu, pa prstom je držao sve ono što hoće da kaže. Intrigantna stvar, a u drugom i opasna. Šutim ja, ne mogu da dajem neke odgovore kada postoje pored mene i još osoba. Neumjesno vrijeđati pobratima za praznike! U tom vremenu negdje brzo padne dvadeset i dva sata i vrijeme za počinak. Zagrlimo se i poljubimo kao da idemo u bitku, a ne u običan dan veselja i sreće. Poželimo „Ramazan Šerif Mubarek Olsuuun brate moj!“ (produžimo riječi harmonično) i tako rastanemo se u beskrajnu noć što nam donosi neke nove bitke i pitanje da li ćemo dočekati sutrašnji dan ili pak ne.
Praznični duh oduvijek je odisao tim nekim sjajnim prikazima koji nam donose neke nove poruke i smisao, ali sve se nešto promijenilo zadnjih par godina. Ljudi odbjegli od svih osoba i naprasno zatvorismo vrata jedni ka drugima saznanjem da možda danas nas ima a sutra pak ne; koga briga. Važno je da sada samo sebe gledamo, dok smo mi ostali isti. Konkretno porodica. Kako koja godina se odmiče, sve više primjećujem da ljudi olako bježe jedni od drugih i da nemaju više pojma ni o danima koji dolaze ili odlaze. Vrijeme nekako ih vuče ka drugim rodbinama, zapostavljajući naše kuće koje i dalje odiđu na somun fini. Nismo mi zaboravljeni, smao nekako.. Kao da je sve zamrlo tog dana kada su svi okrenuli leđa, a ne znam zašto. Moju majku slabo tko posjećuje osim mojih najbližih. Eto ti čudnih vremena, mada poštovanje i dalje smo imali jedni ka drugima i davali nesebično potporu kada je to bilo doista i potrebno. Samo, kao da praznici danas gube vrijednost. Sada ću ti reći i zašto, ali moram napomenuti da ne budeš kao ti ovakva osoba i da izvučeš poruku i pouku iz nekih riječi, jer tome služe spisi ovakvi, zar ne?
Problem je to što ljudi se otuđuju naprasno i bježe jedni od drugih. Nekako vrijeme im više nije kao nekada prije toliko značajno i kao da su se zasitili jedni te iste priče, a treba biti tu kada je najteže. Nekada i tako se samo sjetimo onih najbližih kada je to neophodno, znajući da ćemo danas-sutra ići na Ispovijed kod Onoga gdje se sve ravnopravno mjeri i za svaku osobu postoji jasna definicija i postojanje života koje nam prolazi olako.
Moj djed, on je nešto mlađi od nane. Zelenakstih očiju, prošarane kose i zabavnig glasa koji je ličio na Paja Patka često bih promuhabetio pisakvim glasom neke dobre amandmane i riječi za fantaziju što oduvijek je to bilo meni smiješno, a s godinama kasnije i realistično.
„Ljudi kao papgaji, samo žele da im dijeliš. Treba jašta, malo sebe gledaj. Podijeli ti dijete somun ili kurban onome kome nema, čak i Kur’an nesebično. Budi ti bolji od svih osoba koje ti se rugaju i ismijavaju, jer ja sve vidi mi čujem i znam. Samo strpljenje. Sve to dođe na svoje kada se najmanje nadaš“ – reče moj djed nasamo za svake praznike koji bih došli. Ma i mimo Ramazana i Bajrama. Interesantno je to što nije bio sladak na riječima, pa je često na kraju bio i u pravu. A svi ga smatrali ludim! Eh Bože, kakva je to čudna generacija i stadij vremena zaista u kome danas živimo.
Bajram i Ramazan sada odišu drugačijim tonalitetom. Nema tih druženja, otuđismo se svakako jedni od drugih, ali ostaju nam neka ljepša i srećnija vremena. I dalje mi pravimo sva jela i gajimo tradiciju kao i do sada što smo bez obzira ko nam poželio praznike ili pak ne i kome želimo najbolje sve najbolje, a to želimo apsolutno svima oko sebe bez obzira odakle god došli ili koje su vjeroispovijesti. Bitno je danas biti čovjek i dijeliti sve što imaš.
Moj djed i nana su prošle godine na bolji svijet otišli. Bajram je postao pust samo sa riječju „bajram“, jer ipak mi nedostaju mnogo i sve bih dao da mogu još jednom da ih ugledam. Svojim roditeljima sam zahvalan na svemu što su me učili i smatram da je ovo najbolje za mene. Neke savjete njihove sam poslušao; ispunio želju i da za Bajram bacimo prah u obližnju rijeku gdje su se po prvi put sreli, a meni ostaje samo na amanet da i dalje pored svih dešavanja učimo generacije koje dolaze da porodica je najvažnija i da cijenimo jedni druge bez obzira na kilometre. Kneza nisam sreo, ali sigurno znam da je svako dobrodošao u moju avliju i sokak koji i dalje odiše svim asortimanima jela i budi nosnice kao proljeće – vijesnik novoga života i simbolizacije mira.
Ja sam odrastao spram tih godina, a moj Bajram i dalje ostaje u dobrom sjećanju uz nadanje da ga nećemo barem mi zaboraviti, a zapamti čitaoče da ono što imaš pored sebe je najvažnija stvar u životu i nikada ne dozvoli da ti to promakne ispred očiju koje i dalje sijaju svom snagom, snagom života.