OTAC
Sa njim sam hodao pored divljih reka
Udisao vazduh snežnih planina
Gazio umrlo lišće
Na ranjenim proplancima padina
Ja dečak on otac
Bio sam tako moćan
Svet beše vašar bez kraja
Vrteška koja stati neće
Šetah po životu
Kao po mekom pesku žala
Sunčana jutra bele kafe
Nigde mraka i straha
On i sada tu je
Ali se na put neki sprema
Sustignut od godina
Bled kao beli papir
Oči – okviri crni
Leži i gleda gore
Hteo bi da skoči i ode
Hoće
Ali nepoznata sila ne da
Pokazuje jedan pravac
Sa koga povratka nema
Zna on da je to tamo negde
Bolovi su jedini putokazi
Za daleke predele
Iz kojih niko priču ne dade
Ima li na svetu nekog
Da kaže: ne idi tamo
Tamo je samo zemlja izrovana
Kiše će padati
Praviti potoke i crve
Sneg će pokrivač biti
Sa kamenom iznad glave
Doći će noći strašne
Nikoga biti neće
Samo će ti u proleće donositi cveće
U noći iznad sveta
Padam lagano dole
U praskozorje hladno gledam
Magline se neke bliže
Horizont crven od krvi
Odnekud brzo stiže
Osvit ovoga dana
Doneće nekom bukete hrizantema
A meni snopove rana
Stajati preda mnom više neće
Umukao je glas baritona
Plave oči
Te vazne iskustva
Pomračile se večno
Ići će i okretati se
Kroz vreme i vasionu
Milionima godina tako
Da niko ne zna gde i kako
Bio je jednom
Zauvek samo jednom
Šetao među bićima
Leptirima što svetom polete
Radosni što žive
Leteo je
Hvalio lišće i more
Siguran da nema poslednje zore
Da je od granita
Da se večno diše
Da su prolazne samo kiše
Šta je skrivio
Da lagano u mukama ode
Sudi li to sudbina
Za ljudska dela
Srećnici nestaju na drumu i nebu
Ili od kuršuma i šrapnela
Tužno je ne znati dedove svoje
Gorštake što behu visoko gore
Gde rastu ponosne i vitke jele
Gde se nebesa planina boje
Ni grobova im više nema
Nestale su starostavne knjige
Umukla sećanja njihovog plemena
Iščezla imena
Pored njegove večne kuće
Protiče moćna reka
Živeće ona dugo
Ali zauvek nema
Kraj nje u travi
Ležaće zakopano ljudsko znanje
Pepeo čoveka
Skriva priču čitavog veka
Svi ćemo dole
Nestati ispod travnjaka i aleja
Voda i zemlja
Jedine će znati
Priče očeva i dece
dok i njih bude
1975.
SPOMENICI
I
Vuk, samotan, bez štula se pope na visoko postolje
Utonu u lišće platana, oksidisa od zuba vremena
Utuci više ne vrede, ni slovo da sroči
Ko će mu pomoći da se okrepi i umije
Dositej, sa priključenijima, elegantno štapom mahnu
Mala šetnja u parku, iz liceja u sveučilište
Makar u manastir, iznova bi čitao svetačka žitija
Korak bogougodan da napravi, novu basnu da sroči
Karađorđe, kojekude, gnev mu ne da mira
Sa krvavim dahijama, besnim krdžalijma opet bi vojevao
Na trošnoj humki nesiguran stanak, mrtva mu junačka sablja
Tramvaji ne daju mira, na umorne oči san ne dolazi
Knez Mihailo, stradalnik, bez kape pod ćudljivim nebom
Svog besnog ata pojaha, ne može da ga obode
Pogled skamenjen, čizme u mamuzama zarobljene
Života se ne nažive, na kapiju Talije ne zakuca
Tesla, čudotvorac, pun nade sede ispred kuća znanja
Izliven u mjedi za vekove, visoke struje priziva
Pogled u knjigu zakovan, stranu ne može da pročita
Prašina na trotoaru sa crnim pticama druguje
II
Neznani junak, gorostasan, sa oblacima se rve na vrhu planine
Karijatide počasna straža, vetrovima položile zakletvu
Zaslužnik bez odličja i blaga, kidišu slavu da mu uzmu
Knjige o njemu nepisane, pesme o njemu nepevane
Pobednik, tajanstven, u tamnoj bronzi dušu skriva
Nepomičan na kamenom tronu, žednik na obali večitih reka
Poslednji vidi sunce na smiraju, prvi šta se kod ušća zbiva
Košava nosi stamene reči: «Posrnete li, ja ću spreman biti!»
Čukur česma, mučenica, dobročinstvo Vanđela Tome
Hladna voda napi se vruće krvi šegrta, dragomana, terdžumana
Mali izvor bujicu rodi, karteči se sručiše na nevine glave
Iz prosutog krčaga sloboda se izli – dar proleća, smrti i slave
Crveni krst, neosvećen, izraste u drvetu na plodnoj njivi
Vreme mu odnese ikone, drvo se spodobi u kamen strave
Trolejbusi jedini poklonici, ljudi iz oura blatom ga zasipaju
Decenijama se u nebo uzda, vaskrsnu sa hramom svetog Save
Konji vrani, razigrani, propinju se ispred kuće vrućih reči
Prsa u prsa, to dugo taje, to puka igra više nije
Pod kupolama nedorečeni ljudi, drugih se snažni poklici čuju
Ne dajte se konji vrani, ne budite savladani!
1989.
BISTA
Zvuci svečanog orkestra
Postaju note snežne oluje
Uzbudljive reči govornika
Idu u hladni kovitlac
Lice pokriveno crvenom čojom
Strpljivo čeka novo rođenje
Ponovo na svet
Ovoga puta bez topline i duše
Srce ostalo u korenju hrasta
Krv natopila isušenu zemlju
Ispod poprsja oduzeto telo
Mermer večito postolje
Kapi ne mogu iz očiju
Ostaju u zenicama
Imao ih je kao jezero vode
Čovek koji je sada bista
Blesnu ispod zastora
Oči ne vide
Usta ne govore
Prkosno okrenut svojoj reci
Na svečanom banketu
Vino se toči umesto suza
Posle sećanja i ganuća
Vedro kolo do svanuća
Bista napuštena u surovoj noći
Nema i gluva za veselje
Spomeniku bez života
Vetar jedina muzika
1965.
MILOJE POPOVIĆ KAVAJA: dipl. pravnik, književnik, diplomata
Rođen u Beogradu, na Vračaru (Krunska), 28. jula 1936.
Bio, između ostalog, novinar Studenta, Mladosti, Politike(1966-1972), direktor Kulturno-informativnog centra Jugoslavije u Njujorku (1974-1978), generalni direktor Sava centra (1978-1986), sekretar za ino- strani turizam Savezne vlade (1986-1952) i savetnik svetske kompa- nije DHL. Predsednik Kulturno-prosvetne zajednice Beograda (1989-1982). Sada savetnik Udruženja književnika Srbije.
Autor zvaničnih stihova za nacionalnu melodiju Stanislava Biničkog “Marš na Drinu”, koja do 1964. nije imala reči. Odobrena od porodice Binički. Poema napisana dok je bio predsednik OKUD “Lola”.
Objavio oko 40 knjiga, literarne i publicističke sadržine, između os- talog dve knjige o Americi, knjige o Kini i Južnoj Koreji, o Beogradu, Televizijske priče – o Srbiji i Beogradu, dve knjige o “Politici”, dve zbirke satiričnih priča, Zbirka poezije… Najnovije: Drugi život Nikole Tesle (2015), Kako uspeti u životu (2016), Memoari iz gimnazije (2017) i Dardaneli – 3000 autorskih tvit – aforizama (2018).
Ime na spomen ploči spomenika Tesli na Nijagari, za doprinos njego- vom podizanju 1976. godine. Poema o Tesli ušla iste godine u Antolo- giju Amerikana, Tom Prvi. Za Poemu o Njujorku proglašen od Poet- skog foruma za pesnika godine grada Njujorka (1976).
Nosilac mnogih priznanja: Orden zasluga za narod, dva Zlatna beo- čuga Beograda, dve povelje Skupštine Beograda povodom godišnjica oslobođenja, Vukova nagrada, Povelja za životno delo Udruženja knji- ževnika Srbije (2016), Povelja opštine Vračar (2017). Za doprinos al- žirskoj revoluciji, gde bio 1959, dobio Orden narodnog heroja Alžira. Od 2005. do 2015. bio predsednik Društva srpsko-tuniskog prijatelj- stva.
Danas redovan saradnik “Politike” u rubrici Pogledi. Vodi dnevnik od 1952. godine (6000 strana). U pripremi za štampu “Zbornik 200 živo- tnih priča”.
Ima kolekciju od 5000 autorskih snimaka ličnosti i događaja iz zemlje i sveta (preko 100 zemalja). Pored engleskog, govori francuski, špan- ski i ruski. U međunarodnoj književnoj i muzejskoj asocijaciji „Adli- gat” u Beogradu, dobio legat – memorijalnu sobu, koja će svečano biti otvorena u proleće 2018.
Kavaja – književni pseudonim od 2006, otac Gojko (novinar) pre Dru- gog svetskog rata držao lanac knjižara “Braća Kavaja”.