Refik Martinović – Tutin, Srbija

Refik Martinović

Biografija:   Refik Martinović

      Refik Martinović,profesor filosofije,pesnik,esejista,autor mnogih novinskih publikacija,kolumni i kritičkih osvrta.Rođen je 1949.god.u Rutinu,Srbija,gde i danas živi. Ceo radni vek proveo je kao profesor filozofske grupe predmeta.

   Poezija mu je ostala u srcu,i njome se bavio još od studentskih dana,Autor je četiri zbirke poezije : Sećanja,Spomenar,Agora i Ljubav u znaku škorpije.Uskoro izlazi i zbirka Devojačka suza.Svoje pesme je objavljivao u domaćim i stranim časopisima,čak svetskim kao što su Taifas,Bharath, sajtovi Međunarodnog kulturnog foruma,The Moment Internatiomal i mnogih  arapskih i indijskih sajtova. Dobitnik je preko 400 raznih domaćih ,međunarodnih i svetskih priznanja.Mnogi književni časopisi ga ubrajaju u najznačajnije pesnike sveta danas.U mnogim zemljama i kod nas često je biran za pesnika meseca,i godine.

    Virtuelni je član osam svetskih akademija umetnosti i književnosti,kao i nekoliko udruženja humanitarnog i mirovnog karaktera.

    Zastupljen je u oko 40 zajedničkih domaćih i međunarodnih zbornika i antologija,i učesnik mnogih pesničkih takmičenja i manifestacija na kojima je dobivao mnoga priznanja i nagrade.Njegova poezija se prevodi na svim svetskim jezicima,i jezicima manjih naroda.Njegova poezija uživa veliku popularnost i čita se na svim kontinentima.Zbog specifičnog načina pisanja,najviše se ćita u Indiji,u J.Americi i u arapskim zemljama.Piše najviše ljubavnu poeziju i zato je rado prihvaćen kod mladih.

Biografija

   Refik Martinović,profesor filosofije,pesnik,esejista,autor mnogih novinskih publikacija,kolumni i kritičkih osvrta.Rođen je 1949.god.u Rutinu,Srbija,gde i danas živi.Ceo radni vek proveo je kao profesor filozofske grupe predmeta.

   Poezija mu je ostala u srcu,i njome se bavio još od studentskih dana,Autor je četiri zbirke poezije : Sećanja,Spomenar,Agora i Ljubav u znaku škorpije.Uskoro izlazi i zbirka Devojačka suza.Svoje pesme je objavljivao u domaćim i stranim časopisima,čak svetskim kao što su Taifas,Bharath, sajtovi Međunarodnog kulturnog foruma,The Moment Internatiomal i mnogih  arapskih i indijskih sajtova. Dobitnik je preko 400 raznih domaćih ,međunarodnih i svetskih priznanja.Mnogi književni časopisi ga ubrajaju u najznačajnije pesnike sveta danas.U mnogim zemljama i kod nas često je biran za pesnika meseca,i godine.

    Virtuelni je član osam svetskih akademija umetnosti i književnosti,kao i nekoliko udruženja humanitarnog i mirovnog karaktera.

    Zastupljen je u oko 40 zajedničkih domaćih i međunarodnih zbornika i antologija,i učesnik mnogih pesničkih takmičenja i manifestacija na kojima je dobivao mnoga priznanja i nagrade.Njegova poezija se prevodi na svim svetskim jezicima,i jezicima manjih naroda.Njegova poezija uživa veliku popularnost i čita se na svim kontinentima.Zbog specifičnog načina pisanja,najviše se ćita u Indiji,u J.Americi i u arapskim zemljama.Piše najviše ljubavnu poeziju i zato je rado prihvaćen kod mladih.

Čekanje

Svuda

mukla tišina

noć lagano silazi

mekana kao žena

a ja sabiram

isečene komade

kalendara mladosti

i kao retka ptica

navraćam u svoje gnezdo

…kako boli saznanje

da tebe nema.

Noćas mirišu lipe

moje gluve ulice

iz daljina dopiru

neke čudne sonate

…nije ona.

Umreću na tvojim

zrelim nadanjima

evo

i trešnje su zrele

čekaju nas

i vruć vetar piri

a rajski miris lipa

vodi me tebi.

Zagrli me kao nekad

kad su nam ruke

gorele u nemiru

i mokra tela

u treptajima čežnje.

Čekaću te

u senkama tuđih mladosti

jer čekanje je lepo

kad je nadanje

neka me bar miris lipa

na tebe seća

kad smo bdeli

u grešnim noćima

sve do prvih svitanja.

Još uvek sanjam

dubinu tvojih očiju

koje se dave

u mojim uzdasima

l puni Mesec

kako silazi na reku

da obasja našu postelju

od vlati zelenih trava

dok lišće šapuće

svojim granama

u svežini noći.

Ti si samo polumoja

i znam da nećeš doći

…ja ću te čekati

kao himalajsko cveće

negde između

nadanja i smrti

otimaću vreme

provedeno s tobom

i ljubomorno ga čuvati

u kutiji sećanja

…čekanje je lepo

   kad je nadanj

Ostani u mojim pesmama

Govore mi …

da te viđaju

u večernjim sutonima

u senkama drvoreda

hodaš obalom tihe reke

koraci ti sve tiši

a godine dodiruju

violine vetrova

koji sa rekom u dvoglasu

sviraju tužne sonate

kidaju umrlo lišće

i bacaju niz reku

…a sretni prolaze

osmehom zagrljeni

drže se za ruke

ja im se radujem

i crtam stara sećanja

naše ljubavi

koja još bole

…sećanja na tebe

sa sjajem u travi

i ranama koje peku

kad plamenom gore

jer je deo mene

otišao s tobom

…ostani u mojim pesmama.

Nisam izdržao draga

na braniku ljubavi

pusti me da sabiram

dane prohujale sa vihorom

a kad potone noć

i zvezde se pogase

pokloniću ti dušu

da zajedno sanjamo

ono čega nema više

ljubav nije za sebične ljude

ona je privilegija

onih što se pre ptica bude

…ostani u mojim pesmama.

Čuvaću za tebe

zvezde u očima

da osvetle usnuli grad

da u sećanjima tvojim

budem večno mlad

iako tvoji rastanci

ostaviše trag

znam da…reke teku

u istom smeru

bez povratka izvoru

…kad ne bude nas

   neka ostanu pesme.

Dženetine suze

Žuto lišće

jedan septembar

i rane vrele kiše

na tebe me sećaju

moja Dženeta…

Na dane ćutanja i sete

kad si snivala dva života

jedan bez mene

u sokacima nemirnih slutnji

hodajući mokrim korakom

pločnicima koji su siušali

samo svoja zvona

a drugi samnom

da sanjamo ljubav

zagrljeni ispod našeg neba

a noću da delimo

suze na pola

kada je ćutanje

govorilo umesto nas.

Sećaš li se Dženeta.

Danas

posle mnogo godina

budim se jutrima

pre ptica

da obrišem tvoje suze

koje kapaju

na praznom jastuku

i bole više

od svih grehova

i uspomena

koje su gazili divlji konji

obojeni tvojom tugom

i bolom jačim

od svih rana

…ne plači

Dženeta

Još uvek dišem

tvoje uzdahe

ispijam nektar

mirisa sa naših polja

i sakupljam jesenje lišće

kojim ću pokriti

tvoju sivu ulicu

koja će u jednoj pesmi

nositi tvoje ime

a tvoje suze neka

postanu rana rosa

koja će buditi jutra vedra

i širiti nečija ljubavna jedra.

Ne plači

moja Dženeta…

Naše zadnje ljeto

Pamtim još

ono ljeto

i naš prvi susret

u vozu sa dva putnika

koja su sanjala

poljupce neba i more

plavu pučinu i krik galebova

i na užarenom pijesku

ispisana imena

dok su na prozoru

promicala uzrela žitna polja

jurile se kuće i drveće

i jato golubova

koje je čekalo svoju stanicu.

Pamtim još

naše ljeto

kad sam nagovarao vjetar

da se igra  tvojom plavom kosom

i sakrije sve tvoje tuge

da se jurimo bosi

obalom sanjive rijeke

dok nam klasje miluje lice

a mi poljupcima žanjemo

prve  snopove ljubavi.

Pamtim još

vrelo ljeto

kad sam ti obećao

da ću pogasiti svjetla grada

i upaliti puni Mjesec

da ti obasja nemirne grudi

da zajedno ispraćamo

crvene zalaske Sunca

i grlimo noćnu tišinu

neka spava u našem naručju.

Pamtim još

to nezaboravno ljeto

i noći koje su plamenom

gorjele do jutra

i mirisom strasti

ispod kojih su zrikavci

neumorno pjevali svoje pjesme

a ptice svijale gnijezda

u kojima će čuvati

naše zakletve na vječnost.

…To je bilo

    naše zadnje ljeto

    puno žara i ljubavi

    bola i tuge

    ljeto koje je ispratilo

    sve naše vozove

    more i galebove

    čežnje i mirise

    čekanja i sutone

    umorni Mjesec

    i blijede zvijezde

…a ti si zaboravila

    one koji su zbog tebe

    postali pjesnici.

Sakrij vetar

Najlepša si

u večerima ranim

kad umiru vetrovi

i kad se svetlost

igra sa senkama

na tvome licu.

Najlepša si

kad oni miruju

i ne pevaju tužne sonate

već se skrivaju

u zalascima sunca

u crvenim sutonima

koji ispraćaju ptice

koje se kao siluete

kupaju u valovima

crvenog neba

na njegovim brzacima

mojih čednih pogleda.

Najlepša si

kad ćutiš u tišinama

iz kojih izranjaju

tvoji osmesi koji se

lepršaju u šapatima

tvojih koraka

kao onog dana

kad sam te

prvi put sreo

u mirisu lipa moje ulice

kad je moje srce

pulsiralo u tvojim hodanjima srne.

Kad padne noć

skloniću se u svetiljkama

u dnu našeg sokaka

da te gledam

i udišem mirise asvalta posle kiše

da ti milujem uvojke plave

u kojima dišu nevine iskre moje ljubavi

koje se lepršaju

u rujnocrvenim bojama

poslednjih zraka sunca

koji nestaju

tamo gde i ja nestajem

gutajući žedne daljine.

Voleo bih noćas

da delimo grehe do zore

iako sam s tobom

ja sam večno sam

jer kad se noć

dobliži jutru

ti odlaziš iz sna

i odpočinju moji košmari.

Ptica rugalica

Dolazi u večeri rane

u sutonima rumenih daljina

kad tišine zaćute

sakrivena u senkama

raskriljene krošnje

stare lipe

i otpočinje svoju poeziju

i neke davno poznate akorde

da mi nirvanom prazni suze

pesmom da mi boji sećanja

koja godinama tavore

na dnu uspavane duše.

Pevaj ptico noćas

tvoje rajske pesme

budi zaborave

i ugašene tuge

oživljene u mirisu lipe

i tvojim dvozvucima

noćas ću napraviti gnezdo

pored tvoga

da te slušam do zore

spustiću nebo

ispod tvojih krila

i uspavati reku

i mlade jasike

koje dremaju

i čuvaju tvoje vale.

Evo silaze i zvezde

da umiju lice

vodom ispod kamena

trepere kao golubice

kad u treptajima sunca

prhutom beže

ispred jastrebova.

Ne terajte

pticu rugalicu

ona samo ljubav doziva

darujući je gluvoj noći

i tišinama koje samuju

i mojoj čežnji koja nemirom

šluša divne melodije

…i one druge

   s one strane duge

   i one pune radosti i tuge

   i one koje se pišu

   kad daljine ćutanjima dišu

   i kad lipe mirišu

   i čekanja uzdišu

   i one tužne

   kad padaju jesenje kiše

   i one koje ne volim

   kad nisi moja više.

Ne terajte pticu rugalicu

ona samo ljubav zove.

Leave a Reply

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *