Biografija:
Aldan Ramović rođen 1987 u Rožaje – Crna Gora.gdje završava osnovnu i srednju školu, fakultet političkih nauka završio u Podgorici gdje živi i stvara.Porodicno ostvaren.Zastupljeni i nagrađeni autor u antologiji Evropski šampiinat književnosti i poezije Svjetkska književna akademija .
Poezija i književno stvaranje je put kojim korača i poput svog prvijenca , čini TRAJNOST ŽIVOTA.
ODLAZAK KOJI BOLI
Spremam se a noge neće,
no se dragi po odaji šeće.
Hoće da što prije hitam,
nemam rašta da ga pitam.
Za riječi mi on ne haje,
pije kahvu al’ đe graje.
Dok oblačim ja dimije,
spremih čaj i harčalije.
A krenusmo srca teška,
znam to je jaka greška.
Jedva jutrom dah uzima,
kašlje od cigare dima.
Neka što se dimom truje,
hajem što me požuruje.
Kad smo stigli do topjika,
već je bila zla prilika.
BLATNJAVIM PUTEM
Blatnjavim putem preko homara,
sjeća me slika žuta i stara.
Magla se stegla u polje gleda,
korak se lako hodati ne da.
Još se vije trag rujne zore,
dan magkovit pokriva bore.
Blatnjavi put blizu rijeke,
vodi na pute blize i daleke.
Negdje se čuje i lavež pasa,
misao tužna brigom talasa.
Sada gubim ono što volim,
uzalud pitam uzalud molim.
Kao da mi noć udara u lice,
oči budne samo na pola.
Poneki poj se čuje ptice,
duša smrknuta sva od bola.
ĆILIM KOJI PAMTIM
Kao dio duše moje,
što ostavljen i sam kleči.
Boje su mu pomiješane,
kraj ambara tužno ječi.
Kao da se prislonio,
da odmori svoje boje.
Savijen na pola leži,
i sjećanje budi moje.
Kao da je željan bio,
svih mirisa iz ambara.
Šarolike divne boje,
uspomena jedna stara.
I sad kada ćilim vidim,
u djetinjstvo tad me vrati.
Kad je moja stara nana,
tkala ga i moja mati.
I odjednom nestao je,
i više ga nije bilo.
Da li je možda izblijeđelo,
svo njegovo šarenilo.
Koga mogu sad da pitam,
đe je ćilim kraj ambara.
Kad i voćnjak samo ćuti,
kao naša kuća stara.
BUDI SE
Jutro još ima minute svoje,
bude me evo riječi tvoje.
Ustaj da prodano ono june,
a meni oči suza već pune.
Nemoj aman još nek’ ofrkne,
srce kao da hoće da ,,crkne“
Ima vakta tamo na proljeće,
al’ to da čuje gazda neće.
Još ima sijena neka sad,
za prodaju je on još mlad.
Borim se da ga kako odvratim,
pričam planove i želju skratim.
Hajde se spremaj zora sviće,
pazarni dan je kupaca biće.
Nemoj da hujom ja gorim,
budi se neću dva put da zborim.
Duh zemlje i borova slava
U svijetloj i mračnoj šumi
u sred neke daleke planine,
čamio je umorno stari bor
ma sigurno od metra debljine.
A sivilo kao da ga obavija neko,
lik mu je isti al’ u sivoj boji
dok u koru staru oguljenu krutu,
mrav se s mravom ko u stroju broji .
Vrijeme je njega davno pregazilo ,
oronuo stoji i bezvoljan bješe,
svaki pogled istu ispriča mi priču,
a miris starosti po njemu dugo pleše.
I jutro ga rosi kao da se znoji,
odijelo mu crno kada padne noć,
na njemu tamno svako ruho stoji,
zna da će uskoro svom korijenu poć.
Al se ne predaje jak starac,
niti se da mećavi oborit i uhvatit
da je vrijeme prošlo to ne priznaje,
još istinu živi koju želi slavit.
Seljaci stanu oslušnu tišinu,
kao da vrijeme u šumi spava,
u boru starom čuvaru šuma,
živi duh zemlje i borova slava.