Biografija
Jasminka Nadaškić Đorđević je rođena u Smederevu 13. marta 1958. godine. Piše klasičnu poeziju i haiku, bavi se umetničkom fotografijom.
Objavila je knjige poezije: „Pramen tame“ (1990.), „Uznemirena ptica“ (1991.), „Vreme kopriva“ (1992.), „Vreva leptira“ (1993.), „Prebudan sanjam“ (2003.), „Zaljubljen u oblake“/„In Love with Clouds“ (2015.), „Trava i nebo“/„Grass&Heaven“ (2022.) i knjigu fotografija: „Izvestan pogled“ (2023.).
Član je Udruženja književnika Srbije.
Dobila je veći broj nagrada, kako u zemlji za klasičnu poeziju, tako i u inostranstvu za haiku (Kusamakura Kumamoto Competition, Itoen, Mainichi Daily News Annual Selection, The Mainichi Haiku Contest, JSWE Competition, HIA Competition, Snapshot …).
Njena klasična poezija je prevođena na engleski i bugarski, a haiku poezija na engleski, francuski, nemački, ruski, japanski, slovenački, mađarski, holandski, bugarski, irski, češki i rumunski jezik.
Objavljuje poeziju u domaćim i stranim časopisima, zastupljena je u mnogim antologijama, a na Internetu je svojom haiku poezijom zastupljena na preko 90 internacionalnih sajtova.
Godinama je bila u bordu urednika elektronskog časopisa Haiga Online i internacionalnog sajta Aozora, haiku asocijacije za jugoistočnu Evropu.
Fotografije je izlagala na izložbama (devet samostalnih i preko dvesta kolektivnih).
SVAGDAN BLAGDAN
izjutra
po stolu
golu
prostrli nemaštinu
celog dana
okolo
golotrpčasta
igrala se deca
za večeru
uz sveće
po tavanici
igrale su senke
kroz tišinu
i pomrčinu
odneli su zevanje
na spavanje
ŠARAM BARAM
dan jedan
jedan
dva
ispod krova
postelja
noć
duga
preduga
soba nema
dodira
usput
nisput
nikoga
hladna gola
trpeza
ode
dođe
nema ga
prođe krišom
godina
TREPERENJE
moj plavi svete
jadom optočen
nemirom te hranim
da mi ne opustiš
u kavez ti unosim
pero i mastilo
beline je u tebi
i previše
treperiš
mili moj
nisu za tebe
ove vetrometine
piši
piši sitnu knjigu
jedini moj
oglasi tugu
danas
a sutra ćeš
i tišinu
kadgod neka
ptica odleti
u kavezu je sve
tesnije
OSLOBOĐEN
beskrajno
bledo nebo oko mene
a u meni vek
malen
kao i da nije vek
suza jedna bez plakanja
život jedan bez roptanja
život
na koji su se spotakli snovi
stvar srca ili tek čežnja
nebo
iskidana krpa
kroz koju vire oblaci
poneka čežnja
naramak snova
želje su postale tvrde
žuljaju
snovi se spotakli na danas
utekli u juče
i sad su na sigurnom
noć mi više ne nudi svoje toplo odelo
nešto se u celoj priči otelo
i evo me u pogrešnoj ulici
lutam po navici
oslobođen od sebe
MIRI SE NEMIR SA SVEMIROM
Hodač po žici
pučinom snova
putuje polako
Sklopljenim očima
dočarava mir
dalekih oblaka
Plahe su seni
svud okolo
Vijugave varke
davnih proleća
kao ptice uzleću
sa njegovih ramena
I miri se nemir
sa svemirom
I talasi odnose
odbegla sećanja
Pramenje magle
širi miris tamjana
Ni trun čežnje
ne remeti
veličanstveni trenutak
Hodač po žici
pučinom snova
odlazi polako