Slavica Klein – Lassee, Austria

Славица Клеин

БИОГРАФИЈА:   СЛАВИЦА КЛЕИН

Славица Клеин , рођена Голубовић је спрска песникиња, писац, књижњвник, Хуманиста..

Рођeна 08.11.1968. годинe у Вратарници код Зајeчара – Србија, од оца Mиливоја и мајке Станиславе – Мачешић . Мајка је једног сина ина Санијела Таушановића Удатаvза Günther Има и две сестре Снежану и Радмилу. Живeла јe у Дому за не збринуту децу- Кнјажевац. школовала сe и радила у Бору, Књажeвцу и Београду. Вeћ дужe врeмe живи и ствара у Аустрији.

Оснивач јe и прeдсeдник удружeња–Kulturverein »Goldenes Wort« “ЗЛАТНА РЕЧ“ у Аустрији. Дирeктор Културно Историјског Цeнтра “СРПСКА КРУНА” за Аустрију Оснивач фестивала „SÖFKU“ (фестивал српско аустриjске културе и уметности).

Члан Матице српске, Удружење Књижевника Србије..

Аутор је књиге песама „ЖИВИ АКО СМЕШ“ и у штампи „СМЕШ ЛИ ЖИВЕТИ?“

Уредник Зборника МИЛОШ ЦРЊАНСКИ, ЛАЗА КОСТИЋ и СВЕТОСАВСКА

ЗВОНА- Поезија шапуће о нама и у припреми КРОЗ ВУКОВО СЛОВО – ЋИРИЛИЦА,ОБИЧАЈИ И МИ.

Заступљeна јe у прeко 110. зборника поeзијe и објављивани су јој радови у књижeвним и литeрарним часописима по цeлом свeту. Прeвођeна на бугарски, руски, немачки, енглески, хрватски, македонски, словеначки..

Наградe:

– Признање – Златна значка Културно-просветне заједнице Србије за 2019. годину које се додељује за дугогодишњи допринос развијању културних делатности – за несебичан, предан и дуготрајан рад, -Први српски витeз ОРДЕНОМ „КРУНА“ – првог реда, -Срeбрна плакeта за пeсму годинe на нивоу Акадeмских критeрија „ЗЛАТНО ПЕРО“ Љубљана – Словeнија 2016”,

-Христодарјe – за поeзију 2016. лeта Господњeг,

-Мајсторско писмо 2016. лeта Господњeг,

-Српски Витeз 2016. лeта Господњeг,

-Давидова Харфа 2015. лeта Господњeг,

-Свeти ратници 2015. лeта Господњeг,

-За грађанскe заслугe 2014. лeта Господњe

-Свасловeнска нит 2014 лeта Господњeг,

-Свeтотрифунско Уздарјe 2011., 2013., 2015., III. награда за 2013.год. и II. награда за 2014.год за расејање, коју јој јe додeлио Ирачки културни цeнтар „Мeсопотамија“ из Бeограда.

Њен лирски опис обухвата: родољубиву, рефлексивну, духовну, љубавну,

дескриптивну и дечју лирику. Као прозни писац представила се кратким причама, а у припреми је и први роман. Еминентни књижевни ствараоци и критичари приметили су стваралаштво Славице Клеин већ од њене прве књиге: др Вјера Рашковић Зец, Др Каплан Буровић, Univ.Prof. Dr.Dr Wolfgang Rohrbach.. академик Матија Бећковић, Изложба у Словенији под називом: „Хлеб“ – славски колач – симбол живота. Обредне хлебове донирала је музеју у Словенским Коњицама- Словенија.

Један од организатора за Аустију : Песнички „Стоп насиљу“, организација књижевних вечери на ту тему.

Изложбу: СРПСКА РЕВОЛУЦИЈА И СТВАРАЊЕ МОДЕРНЕДРЖАВЕ СРБИЈЕ

(1804-1878).

Чувар традиције и све српско.

Хуманитарац – Манастира Света Петка и породицама којима је то потребно.

Slavica Klein

Johannesweg 7 Lassee 2291 Austria

Tel: +43 664 354 30 78

slavicaklein@gmail.com

NASLEDNIK

Čuli su se prvi petlovi, zora rana, miriše mraz, hladno je, još je poneka snežna pahulja provejavala. Ta davna 1968 god., bila je godina koja je uzdrmala svet … kažu. -Studentske demonstracije u Varšavi. -Charles de Gaulle otvara devetnaeste Zimske olimpijske igre u Grenoblu. -Elvis Presley dobija zlatnu ploču za „How Great Thou Art“. -Desetak hiljada ljudi u Zapadnom Berlinu demonstrira protiv Vijetnamskog rata-Doug Engelbart prvi put pokazuje miša za racunar. -Hewlett-Packard proizvodi prvi programabilni stolni kalkulator, proizvodi prvu svetleću diodu. -Na Kosovu etnički Albanci prvi put demonstiraju za nezavisnost.

Slava je, Mitrovdan mučenik, zaštitnik mnogih pravoslavaca. Još uvek spava Vratarnica, selo osam kilometara od Zaječara, u centru Timocke  krajne Srbija, a u selu kuća od blata okrečena u belo sa pogledom na Timok. Ispred nje vidi se pruga što se pruža preko njiva kroz zasejana polja pšenice.

Crkveno dvorište spajalo se s našim, a na međi dva duda. Hladno jutro valjda je nateralo pse na lavež. Čula sam ih iz dvorišta u sobu u kojoj je još uvek bilo hladno. Pricala sestra sneza sećanja. Vatru majka još nije odložila. Gledala sam je kako nervozno šeta po kući sa stomakom do „zuba“. Pomalo je klecala kao da ima bolove. Spusti se pored šporeta. U sanduku, onom crnom plehanom, drva je tek bilo za jedan naramak.

Otac je još spavao. Sinoć je opet došao pijan i svađao se s majkom. Čula sam kako joj je pretio, da ako ne rodi sina biti će svašta. U suznim ocima nastavlja…

Majka potpali vatru, te se zaputi u sobu u kojoj je spavao otac. Pozove ga:

Mile, ustani treba isjeći drva, djeca se bude, hladno je, a ni meni nije dobro“ – požali se, te nastavi; „Sinoć si pričao koje šta dok si tamanio rakiju, a sad ne znaš gdje ti je glava!“ – promrmlja znatno tiše, a potom se uhvati za stomak.

„Mile, Mile!!“ – zavapi. „Šta je bilo Stanka, što me budiš?– izdere se otac.

„Ma idi isjeci drva,  hladno je djeci!“ – progovori tiho.

Umesto oca, iz druge sobe je provirio deda Petko. Laganim, pomalo drhtavim korakom ušeta u kuhinju. Verojatno je čuo šta je pričala njegova snajka, naša majka. A starac se dobrano trudio da zaštiti svog sina, sina jedinca iz loze Golubovića kojeg je odgajao potpuno sam od njegove četvrte godine i znala sam kako mu nije stalo do snajke koliko do sina da ne ustane i da po hladnom cepa drva kad može on. Iako mu je bilo osamdeset i kusur godina još je bio vitalan, dobre i plemenite duše, niskog rasta, suv, ali žilav.

Njegovu ljubav moj otac je dobrano koristio, usuđujem se reči, lukavo.

„Mile, Mileeee!“ – ponovno vikne mati

„Psttttttt snajče, nemoj ga buditi…neka ga neka spije, evo ja ču, kaži  kvo trebe!??? – ljutito je zborio starac majci. „Ali tata!“ – s negodovanjem zavapi majka.

“Ćuti i gledaj da ga usrečiš, loza Golubovića mora se nastavi, zato gledaj kvo ćeš mu rodiš!“ – okrene se starac prema nama, ženskoj deci te  izusti,

„Voli vi deda, ali…!?“ – te nas pomiluje po glavi, dok smo Radica i ja virile iz kreveta , okrene se i ode van po drva. Činilo mi se da se brže vratio već što je izašao. Brzo se pojavio na vratima. U jednoj ruci nosio je drva, a drugom se poštapljivao o štap. „Evo snajče, eve drva..!!“

„ Niste trebali!“ – rekla je persirajući. On se uvek žalio kako pored njega nema nikog drugog, očito ne razumevajući da mu mati persira.

„Jel, jel neki  ulazel iza mene?“ – podrugljivo upita.

Majka je zaćutala. Znala je da nema kome da se požali, već da trpi i čuti. Inače, majka je bila žena s drugog kraja Jugoslavije, tačnije iz Crikvenice, Hrvatske, različite vere, kulture. Nije baš razumela ovaj kraj, ljude, običaje, a nije razumela ni oca, koliko sam se sećala baš nikad.

„Radice idi do baba Cvete, zovi je i kaži joj da sam spremna!“ – mati je govorila držeći jednom rukom stomak a drugom za stol , te nastavi; „Zovi i dade: Slavicu i Dušku, mora netko čuvat  i vas dvije!“ Otrčala je bez prepirke da čak ni vrata nije zatvorila za sobom, a ja sam ostala dok nestigne Cveta i Vera sa mamom jer otac je vec rekao da ide u Kafanu kod Pere

               Uvidevši otac da majci nije dobro, otac je smesti u krevet. Bio je to onaj starinski, visoki, sa dušekom u kom se nalazila slama. Sećam se, posteljina je bila čista, karirana, na kockice. U majčinim očima vrtele su se suze. Imala sam osećaj da je jako zabrinuta. Kao da je čitala moje misli, prozbori: „Još jedna gladna usta, još sirotinje…a ako ne bude muško bit će još i svađe!“ – govorila je kad je otac izašao iz kuće.

Kroz traljavi prozor videla sam kako je otišao u birtiju preko puta „kod Pere“.

Jasno sam čula kako su ga zvali.

„Eve ga Mika, eve koj če da časti, ne dobija se svaki d’n muški naslednik i toj kude Golubovića!!!“

„Mika, ti trebe da častiš!“ – govorio je komšija Pera veselo trljajući ruke kad je stao na vrata birtije da malo uhvati čistog vazduha.

„A, će bude ako Bog da, biće svega samo da me sl’nce ogreje!“ – govorio je otac glasno ispred birtije, i pogleda ka nebu..

Otac je bio čovek srednjeg rasta, visokog čela, duguljastog lica i velikog krivog, ko u gavrana nosa,. Bio je suv, prgav i loše naravi.

 „Ajde da popijemo!“ –  reče otac i uđe u birtiju. „Piće za celu kafanu!“ – orio se njegov glas.

Još dok je otac bio pred birtijom u kuću su došle seoske babice Vera i Cveta, inače očeva familija. Mene su poslale u drugu sobu. Tek što sam se ušuškala da mi ne bude hladno, začula sam dečiji plač. Znala sam da se majka porodila. Kroz ključanicu sam gledala kako Vera i Cveta kupaju malu bebu, a zatim uvijaju u krpe. Jasno sam videla kako su bebu spustili na majčine grudi koja je od umora  i bolova bila zaspala ne pitajući ni da li je muško, žensko nit je li zdravo.

„Cveto!“ –  progovori Vera, te nastavi; „Videla li si po ubavo dete u selovo od ovo Mikino!?“

„Bogami nes’m, jeste ubavo dete, mi smo još porađale žena ali ovakvo dete ne vidosmo.  Pogledz toj ubavilo, ubave oči ima. Nego, kvo če na Miku da vrevimo kad dojde!!!?“ –  pogledale su se zabrinuto.

 „Neje Mika tak’v znamo ga obe malko če zagomiga pa če preći prejde preko toj“ – reče Cveta, te otvori vrata sobe gde sam bila. Uzme me u naručje. Još su se razgovarale šta i kako reči Miki, kad se otac pojavio na vratima. Po očima sam videla da je pijan.

„I iiiii!?“ – promuca toliko glasno da je probudio majku. U njenim očima ponovno su se caklile suze. Ćutala je. „Doš’l sam jer sam čul vikanje, još kude Peru!“ – rekne mucajući.

„Miko, sedi Miko, da znaješ kvo bebue imaš!! Najubavo u selo, veruj Miko!“ – govorila je Cveta pomalo drhtavim glasom

„Da vidimmmmm!“ – izdere se otac, te uhvati bebu, razmota krpe.

„Ženskooooooo!!!“ – povika a na licu mu se ocrtavao bes. Bio je kao razjaren bik, kao bik starog Dušana kad ide u borbe.

„Znal sam da sam nesposobnu ženu oženil da, ni mušći naslednika  ne znaje da mi rodi!!!“ „Ženskooooooo!!!“ – vikao je, a zatim podigne bebu u vis.

„Kvo’ s’g kvo ču sas nju, s’g ču ju vrljim kroz prozor! A teb’ ću prebijem, pička ti materina. Unisala  si me skroz, unazadila da nemam sina!“ – lice mu je bilo kao u ubice, zeleno od besa, potom crveno.

Videla sam kako je majka pala na krevet. Mislila sam da je umrla. Cveta je trčala do nje, a Vera je otimala bebu iz očevi ruku. Obe su plakale. Ocu to nije smetalo. Otvorio je prozor. Taman kad je zamahnuo da baci bebu van, odnekud se na prozoru stvorio beli golub. U kljunu je držao crvenu, svilenu trakicu. Odnekud se do oca stvorila i Cveta. Iz ruku mu istrgne dete, te pobegne van na ulicu. Božjom voljom, začula su se crkvena zvona. Celo dvorište je odekivalo od zvonjave. Gledala sam oca Miku. Kao pokošen pao je na kolena i molio božju milost.

                                                                                                          Slavica Klein 2014

MITROVSKE ZADUŠNICE…

Ono što me svakako hrabrilo bilo je graktanje crnih svraka što su letele preko groblja, a iznad mene sivilo neba, kiša hladna, jesenja, samo što je stala.

Bara do bare, nemaš gde nogu da spustiš a da ne ugaziš. Dođe mi da opsujem, al neću, Mitrovske su zadušnice; – pomislim.

Ta misao izazvala mi je bol u grudima za sve one kojie više nema, te promrmljam, više onako sebi u bradu: “ Da li vam je bilo žao kao nama, ili ste hteli da odete što pre iz ovog zemaljskog pakla? Možda vam je tamo bolje, a možda…to samo dragi Bog zna?! Osmehnem se tetka Branki, ženi koja godinama stoji i prodaje sveće i cveće na groblju.

Zastanem. Trebam kupiti sveće i cveće svojim najmilijima – pomislim.

Niska, mala,plavo ofarbane kose verovatno odavno, jer su se videle sedine ispod marame koju je nosila na glavi. Na njoj debeli džemper i seljačka suknja od čoje koja je bila toliko dugačka da se nisu videla kolena, a na nogama pirotske gumenjaše iznad kojih su se uzdizale ispletene crne čarape, od vune ovaca koje su imali u svom toru.

Žena koja ima plemenitu dušu, malene žene, a veliki čovek…

.“ Baš je hladno, ovaj dan je uvek hladan!“ – zagovara me tetka Branka koja me odmah prepoznala.

„Kako si?“ – upita me. Spustim glavu izbegavajući njen pogled.

„Dobro sam…“ – tiho odgovorim, a kraičkom oka spazim njen pogled u kom se jasno isticao prekor; meni lažeš, meni koja te znam od malih nogu, koja sam te gledala gologuzu, meni koja sam ti češljala kose…da, tvrdila sam da sam dobro i ako se nisam tako osećala.

„Sine, kad si stigla?“ – upita me opet tetka Branka.

„Juče!“ – odgovorim kratko i jasno te spustim glavu, a rukama počnem birati cveće za pokojnike.

„ Treba mi još 30 sveća!“ – zatražim.

„Sine, uvek se sekiraš!“ – uhvati me za ruku starica i trgne prema sebi.

„Zašto, zbog koga, misli malo na sebe?!“ – obasipala me pitanjima, te nastavila;

„Život je pred tobom, Bog je tako hteo. Mi tu ništa ne možemo promeniti!!!“

„Da, hoću, hoću!“ – kažem drhteći i izvadim pare iz novčanika, ostavim na stolu pored gomile sveća. Nisam pitala niti koliko košta. Želela sam što pre doći do groba.

Duvao je hladan vetar, a na nebu se igralo jato svraka čije se graktanje jasno čulo. „Iš, iš, sotone!“ – kažem u sebi u sebi i pođem.

“ Stani sine, ja stalno palim sveće i ostavim cveće koje ne prodam.“- reče starica, držeči u ruci pare koje sam ostavila na stolu. Tutne mi ih u ruku, te svojom rukom zatvori moj dlan.

„Ali tetka Branka, evo Vam novac!“ – skoro sam osetila kako me sram drugih mušterija što su pazarili.

„Neka sine, zna tetka Branka. Ništa ti nisi dužna. Uvek mi ostaviš mnogo više para, a ti znaš…neću ja tvoje. Od onoga viška uvek ostane toliko da ostavljam cveće na grobu tvojih da grob nije pust dok ti ne dođeš opet…“ – skoro u suzama progovori starica.

„Hvala Vam! Platit ću još ako treba!“ – „Neka, neka, nisi ti ništa dužna…ajd ne brini dok sam ja živa!“ – sipala je starica reči ko da ih vadi iz rukava, a u njenom oku zaigrala se suza, a na usnama osmeh, toliki da su se jasno isticali sitni beli zubi, a u uglu usana pojavile su se dve rupice.

„Hajde kreni, vreme je, čekaju te tvoji! I nemoj dugo ostati…hladno je…da se ne prehladiš… ti si mi mnogo nežna…nežna si kao ovo moje cveće…“ – reče starica, te se okrene prema svojim mušterijama kao da ja još nisam stajala pored nje. Bila je vredna. Za svakoga je imala lepu reč.

Okrenem se. U ruci sam držala cveće i sveće. Trebalo je hrabrosti da zakoračim dalje. Skoro uvek isti osećaj me pratio. Mislila sam kako će majka ustati iz svog groba i zagrliti me. Mnogo mi je nedostajala…

Lagano krenem klecavim korakom prema groblju, do njihove većne kuće. Bilo je i puno naroda. Poznati ljudi, nepoznati, svako se javljao i pozdravljao -Bog da prosti…

Nađem se pored groba svojih. Prekrstim se, te rukom lagano pređem preko slike na nadgrobnom spomeniku. Majka se smešila, a otac pomalo namrgođen. Očekivala sam koju reč. Reč utehe, reč ukora. Samo tišina… Poljubim sliku, i progovorim:

„Majko, kako si lepa…znaš da sam ti to uvek govorila…i dete sam bila…tata stigla sam! Čuvajte nam Anu, ona je još dete!“ – slušala samu sebe kako govorim, pa ućutim…

Čulo se graktanje crnih vrana što su se odnekud pojavile tjerajući jato svraka ispred sebe, te tihi koraci, poneki kašalj ljudi što su još obilazili grobove…

Postavim cveće u vazu. Uzmem sveće i počnem da palim. Razmišljala sam kako ne bi bilo u redu da nekoga od umrlih ne spomenem. Pomolim se za sve od prababa, baba pa sve do malene Ane, koja je bila najmlađa.

U molitvi zaključim kako je većina familije umrlo, čak usudila bih se reći više umrlih nego što nas je živih. Nadu u pokolenje davao mi je moj sin. Nasmešim se. Gledala sam sveće kako dogorevaju. Prekrstim se.

„Neka vam je laka crna zemlja…da počivate u miru do Vaskrsenja i spasa duše!“ – tiho sam govorila pred nemim grobom, a zatim nastavim;

„A ja, opet ću vam doći kad god se za to ukaže prilika…kupim vam cveće i sveće i eto mene, a i tetka Branka vas obilazi, znam da nikada nije uvelo cveće…Nedostajete mi, jako mi nedostajete da to boli. Bolelo me kao dete biti bez vas, a sad još i više…prolaze godine…“ – mrmljala sam tiho nadajući se da me čuju.

Onaj pritisak i strah koji sam osećala kada sam dolazila odjednom je nestao. Kao da je neki teret pao s mojih ramena, a srce je kucalo smireno.

„Neka vam je sve oprošteno…laka vam zemlja i večna slava!“ – i podignem glavu. Lice su mi zasipale kapljice kiše koja je počela rominjati. Osećala sam hladnoću, mirisalo je na sneg…

„Eh, te Mitrovačke zadušnice, uvek su takve!“ – pomislim, a nad glavom raširim kišobran. Poput malenog deteta još jednom sam podigla lice prema nebu. Mitrovske kišice kvasile su mi belo lice i krenem. Stol za kojim je bila teta Branka bio je pust i prazan. Kapljice kiše odbijale su se o daske plešući u čudnom spektru boja. Starica Branka brzo je koračala ispred mene, mašući rukom da je stignem, da ožurim….

Bože, kako je život ponekad surov izustim i potrčim da sustignem Branku!

Leave a Reply

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *