Biografija:
Zdravko Đuranović rođen je u Podgorici, u srcu Stare varoši. Učio je Osnovnu školu „Milorad Musa Burzan“, Nižu muzičku školu „Vasa Pavić“, Gimnaziju „Slobodan Škerović“ i Pravni fakultet u Podgorici.
Skoro pedeset godina prisutan je na muzičkoj sceni kao tekstopisac, kompozitor i interpretator. Njegov muzički opus obuhvata preko 500 autorskih radova. Objavio je dvije samostalne knjige poezije:Izviraće đe je izviralo i Čekajući voz na slijepom kolosjeku i zajedničku sa pjesnikom Nikolom Čelebićem, Iz pepela velikih ljubavi.
Turska nacionalna televizija snimila jednosatnu emisiju o Zdravku Đuranoviću kao čuvaru tradicionalne muzičke baštine Crne Gore i 10 njegovih pjesama titlovala na turski jezik.
Mađarska televizija putopisnu emisiju o Crnoj Gori podvukla njegovim pjesama i titlovala ih na nekoliko jezika.
Sa velikim Narodnim Orkestrom RTS-a, snimio 10 tradicionalnih pjesama za radijske arhive .
Na međunarodnom tamburaškom festivalu „Mondovizija“ proglašen je za najbolji muški vokal na festivalu 2023.
Stranice njegove poeziije tek će biti ispisane.
1. Kad odeš…
Znaš, mila,
kad jednom, zauvijek, odeš od mene,
nećemo nestati samo mi,
nego i sve ono između —
pogledi što su ćutali umjesto nas,
jutra što su mirisala na kafu i malo nade,
i one sitne rasprave oko ničega,
koje su, eto, nama značile sve.
Izgubićemo oboje,
ali ti, dušo, mrvicu više.
Jer mene će voljeti žene kao ti —
one s osmijehom za svijet i tugom za sebe,
ali tebe… tebe neće nijedan muškarac
onako nespretno,
tvrdoglavo, i previše iskreno — kao ja.
Jer ja sam te gledao očima što pamte,
kao da su tvoj lik urezale u nebo.
I ćutao sam, da ti ne uplašim snove,
dok je svaka moja misao disala tvoje ime.
I znaš… možda ćeš jednog dana,
na nekoj željezničkoj stanici,
dok čekaš voz što kasni,
pogledati kroz prozor i vidjeti dvoje
što se drže za ruke i smiju bez razloga —
i tad ćeš čuti mene,
u tom smijehu, u tom pogledu što traje tren.
I zastaćeš.
Osmjehnućeš se
kao da se sjećaš… a ne smiješ priznati.
Jer nije te strah da me se sjetiš —
nego da još uvijek znaš napamet
kako sam volio tvoju tišinu
što me rezala kao staklo.
Kad prođe vrijeme i sve postane daleko,
kad slike izblijede, a riječi umuknu,
osjetićeš u srcu tihu prazninu
što nosi moje ime
koje si nekad umiljato zvala.
Jer ja nisam volio da bih bio voljen,
ja sam volio — da ti ne budeš sama.
2. Još te volim
Kad si otišla, nijesam rekao ništa.
Nije to bila hladnoća, već nemoć.
Riječi su mi se raspale u grlu
i nijesam imao snage da te zadržim.
Tog trenutka nešto u meni je umrlo,
a tišina je zauzela tvoje mjesto,
poput sobe u kojoj svjetlost više ne pronalazi tvoj lik.
Nijesam ni pokušavao da te zaboravim,
nijesam tražio utočište u čaši,
ali sam gorio iznutra.
Noći su bile duge,
a svaki uzdah težak kao kamen.
U sebi sam čuvao mrvice tebe –
glas, miris, ruke.
Još ih osjećam na koži.
Grijale su me i boljele u isto vrijeme.
Tražio sam te svuda:
u sjenkama što plešu po zidovima,
u kiši koja udara u prozor,
u škripi vrata koja podsjeća na tvoj odlazak.
Čak je i jutarnja kafa imala tvoj ukus,
a jastuk je čuvao šapat tvog sna,
kao da si još uvijek tu.
Ponekad ti napišem pjesmu.
I to nije samo riječ na papiru,
to je zagrljaj koji ne prestaje,
šapat koji govori ono što ćutim –
da ljubav nije nestala.
I nije važno…ti budi nečija, svačija, kako god poželiš.
Samo me pusti da te nosim u sebi,
da te volim i čekam,
lagano, tiho, nježno – do kraja života.
Jer ljubav koja ne traži ništa zauzvrat,
ostaje vječna.
OD PROŠLOSTI BJEŽIM
Od prošlosti bježim…
mada zna ona gdje stanujem.
Ne pita za adresu —
ona ulazi kroz pukotine misli,
donosi mirise soba
koje odavno ne postoje.
U noći kuca na prozore snova,
ulazi bosonoga,
sjedne naspram mene
i gleda me očima
koje sam već zaboravio…
Bježim niz ulice sadašnjosti,
kroz gužve, kroz svijetla,
pravim se da je nijesam čuo.
Ali ona hoda za mnom
korakom lakšim od vjetra,
kao sjenka što nikad ne kasni.
Ponekad je nježna:
donese osmijeh iz djetinjstva,
pticu u krilu djeteta,
ruke što su mirisale na hljeb.
Ponekad je gruba:
udari kao kamen u grudi,
podsjeti na sve što nisam uspio,
na ljubavi koje su proklijale
samo da bi uvenule.
I nema daljine koja je zbunjuje,
nema jezika na kojem ne šapuće.
Ona me poznaje bolje od mene,
jer ja se mijenjam,
a ona ostaje ista —
urezana u kožu
kao tetovaža na srcu. .
Zavirim ja ponekad u prošlost,
kao dijete što otvara staru kutiju,
pronađem priču za laku noć
koju više niko ne zna da mi ispriča.
Tamo stoji kofer,
pretežak da ga ponesem,
pretežak da ga ostavim.
U njemu je glas što sam čuo zadnji put
kad sam mislio da imam vremena.
U njemu su ruke koje su me grlile
i ostavile trag na koži.
U njemu su poljupci
što su gorjeli kao svijeće
i gasili se u tišini.
U njemu je smijeh,
rasut po ćoškovima
kao stari ključevi koji više ništa ne otvaraju.
Sve to nosim u sebi,
kao što more nosi potopljene brodove.
Težina što vuče na dno,
ali i svjetlost što ponekad bljesne
iz dubine.
Od prošlosti bježim…
ali kad otvorim taj kofer,
shvatim da bježim i od onoga
što sam najviše volio.
I osjetim ranu koja se nikad neće zatvoriti,
kako kofer klizi kroz moje ruke
i pada u tišinu.
4. Tišina poslije tebe
Ne znam kad sam te tačno izgubio —
možda onog jutra kad si ćutala predugo,
možda mnogo prije toga,
dok sam još vjerovao da ćutanje znači ostanak.
Sada hodam kroz dane
kao kroz prostor koji si napustila,
a zrak još uvijek nosi tvoj trag,
kao miris sna koji ne prolazi.
Sve što dotaknem
ima tvoj oblik —
čaša, jastuk, zrak između prstiju.
Sve što ćutim, nosi tvoj glas.
Ne umijem više govoriti,
jer svaka riječ koju izgovorim
zvuči kao izdaja.
A tišina me grli tvojim odsustvom —
hladna, uporna, nepopustljiva.
U meni — zgarište.
Snovi još tinjaju pod pepelom,
ponekad zatrepere kad čujem tvoje ime,
pa se opet ugase,
kao da i sami znaju
da te nema.
Ne zovem te, ne molim —
više ni nebo ne gledam.
Samo stojim
i puštam da me dani prelaze
kao voda kroz ranu
koja nikada ne zarasta.
Ali čudno je to,
kako život postane prazan
kad samo jedna osoba nestane.
Kao da svijet i dalje diše,
ali bez mene.
Živiš među ljudima,
pričaš, smiješ se, dišeš,
a u sebi ćutiš ime
koje spaljuje sve što dotakneš.
I shvatiš —
ne boli više to što je nema,
nego to što si još uvijek tu,
živ,
a preživljavanje je
najsporiji način da voliš.
5. Ljepotica grada
Bila si ljepotica grada.
U tvojim koracima zvonila je mladost,
a za tobom su ostajali pogledi
kao tragovi izgubljenih snova.
Uzdasi su se lijepili za tvoj hod,
a noć je disala tvoje ime.
Voljela si mangupe —
one s motorima, što su gorjeli od života,
one koji su znali otići prije nego što svane.
Ja sam imao samo stari očev bicikl
i srce što je vjerovalo u pogled,
u riječ, u tišinu između dva daha.
Bio sam ti samo sjenka
u prolazu tvojih želja,
a ti si bila moja vjera,
moja ludost,
moja najtiša pjesma.
Kad su te lomili, mene je boljelo.
Kad si padala pijana od tuge,
pružao sam ti ruke,
ali ti si se hvatala za grane
kao da ti drvo može pružiti ono
što čovjek ne smije.
Gledam te danas —
izgužvanu od života,
bez onog sjaja u očima
koji je nekad palio svjetla u tuđim sobama.
Lice ti je od porcelana,
krhko, napuklo, ali još uvijek lijepo —
kao stara fotografija
na kojoj se smijeh još drži, iako ga više nema.
I dok te gledam,
vraća mi se ono vrijeme
u kojem nisi znala ni kako izgledam,
a ja sam znao kako dišeš
kad si sretna, kad lažeš, kad odlaziš.
I sad, poslije svih godina,
poslije svih koji su te ljubili i zaboravili,
pitam se —
da li ti je bar sada žao?
Što nikada nisi uzvratila taj jedan pogled,
taj jedan osmijeh,
na ćošku kod stare česme
gdje sam te čekao svake večeri,
dok su se svjetla gasila,
a ti odlazila s drugim.
Jer vidiš —
ja sam te volio bez razloga,
bez nagrade,
bez kraja.
I možda si ti bila svačija,
ali ja sam bio tvoj
na način na koji niko nikada neće biti —
u tišini,
u sjećanju,
u onom dijelu mene
koji još uvijek stoji kod česme
i čeka da se okreneš.