Biografija: Dijana Titanj
Dijana Tiganj rođena je 06.02.1995. godine u Prizrenu. Osnovnu školu je završila u Trpezima, a srednjoškolsko obrazovanje stekla je u Gimnaziji „Panto Mališić“ u Beranama. Magistrantkinja je na Studijskom programu za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti u Nikšiću, smjer: Nauka o književnosti. Objavila je zbirku poezije „Ulica starih koraka“ i roman „A vrijeme ide dalje“.. Osim pisanjem, bavi se i književnom kritikom i naučnim radom, ali i recenzijom i lekturom ( prevod knjige sa mađarskog „ Metamorfoza“ Eve Petoezi).
Učesnik je i moderator brojnih festivala književnosti, među kojima se posebno ističe: Festival multirkulturalnosti u Luksemburgu 2016. godine, tribina ,, Afirmacija crnogorske književnosti” na Filološkom fakultetu u Nikšiću, tribina ,, Savremeno žensko pismo u bošnjačkoj književnosti” u Petnjici.
Dio je brojnih antologija koje promovišu crnogorsko ženskog pisma, a njena poezija prevođena je na albanski i mađarski jezik.
Trenutno radi kao profesor crnogorskog jezika i književnosti u osnovnoj školi u Beranama (Crna Gora).
USUD
Sunce se ponovo izdiglo iznad bihorskih sela i pružalo svoje zrake, okupavši Vrbicu svojom svjetlošću. Kroz teške, bordo zavjese dva, tri tračka svjetlosti su se uvukla u sobu i igrala su se na tavanici. Žena, ležeći u bračnom krevetu, posmatrala je igru tih zraka i smiješila se, okupana talasom sjećanja koji joj je nadolazio u duši. Na trenutak se činila sebi da je laka i bezbrižna, kao dijete koje se igra i lovi zrake. Na trenutak samo. Osjetila je na licu dah čovjeka koji je spavao pored nje i to je vratilo u modru stvarnost. Teško je disao, kao da je bijeli jorgan kojim je pokriven sačinjen od olova. Okrenula se i pogledala na sat, iako to nije imalo svrhe. I bez toga je znala koliko je sati. Već godinama se njen san kidao baš u tom trenutku.
Ustala je. Gazeći crveni, persijski tepih bosim nogama, prešla je put od kreveta do prozora. Koraci su joj bili tromi, kao u čovjeka koji prvi put korača nakon preležane bolesti. Tako je i izgledala. Siva, isprana spavaćica, dva broja veća, dokaz da je nekada bila jedra i zdrava žena, sada je krila duge, koščate noge. Gornji dio tijela činila su rebra obavijena kožom i uvele dojke. Nije bila više žena, bila je sjenka. Koščatom rukom razmakla je zavjesu i dozvolila sunčevim zracima da je pomiluju. Obasjano svjetlošću, naborano lice poprimilo je izgled svetice, ali, u tim plavim očima bilo je previše jezive praznine da bi se taj utisak zadržao. Već u sljedećem trenutku postala je ono što je i bila – mršava žena u sivoj, dugoj spavaćici.
I dalje je neodređeno gledala kroz prozor, kao da želi da prikrije svoje iščekivanje. Sa nadom koja je već bila na izmaku, čekala je nešto i stajala kao kip. Nije se pomjerio ni jedan damar na njenom licu ni kada je čula starački kašalj u postelji. Bio je to znak da tu postoji čovjek sa kojom je dijelila bračnu postelju, ali kojoj nikad nije pripadala. Izgleda da su neka davna vremena pružila svoju čeličnu ruku i odvela ovu ženu u neko drugo doba. U doba kada i priča počinje…
Tog proljeća 1969. godine, Bihor je zlatne sunčeve zrake dočekao kao dijete, razigrano i poletno. Ulica petnjičke mahale je vrvjela od ljudi, čiji su koraci odjekivali, dok su se prodavci nadvikivali i nudili svoje proizvode prolaznicima, svi veselih, rumenih obraza i raširenih ruku. Miris behara prosipao se čaršijom, a povjetarac je nosio latice i rasipao ih svuda i po svakome. U Goduši, uz samu šumu, bila je kuća Amira Agića, pridošlice sa Pešteri. Došavši u Godušu kao nadničar, da traži mjesto i zaradi koru hljeba, Amir nije ni sanjao da će se tu skućiti i ostati. Oženio se jednom siromašnijom Mulićkom udovicom bez djece, koja mu je u imetak donijela malo imanje. Sa njom je Amir imao ćerku Esmu i tri sina. Taman kad su počeli da rastu, žena mu se razbolje i, nemajući novca da je šalje na liječenje, umrije, ostavljajući ih tada desetogodišnjoj Esmi na amanet.
Esma je osjećala da se sa proljećem nešto probudilo u njoj. Nešto čudno, čulno. Te zime je napunila četrnaest godina i već je počela svoj put od djevojčice do stasale djevojke. Zaprega na kukovima počela je stezati, a već neko vrijeme svoj jelek na prsima je zakopčavala drugim dugmetom. Plave oči igrale su kao odsjaj rose kada bi, sa ibrikom u ruci, prolazila pored seoskih mladića.
Sve češće bi se Esma osamila i sjedjela pod orahom u bašti. Rasplela bi svoje guste pletenice i, češljajući kosu, umilnim, tankim glasom pjevala sevdalinke koje je naučila od tetke iz Rožaja, i sanjala o velikoj ljubavi o kakvoj sevdah pjeva. Nerijetko su komšijski mladići u blizini, slušajući taj umilni glas, ostavljali oranje i ostale poslove, i naslonjeni na alat, maštali da ih tom pjesmom Esma zove da ašikuju. A onda bi se trgli i, koreći sebe zbog takvih snova, prutom udarali životinje s kojima su radili i nastavljali posao. A Esma bi, mrseći svoje zlatne vlasi, završavala pjesmu i modrim očima gledajući nebo, sanjala svoje prve djevojačke snove.
Svakog jutra, čim sunce ogrije, Esma je sa ibrikom u ruci išla na česmu po vodu. I tog jutra je ušla u kuću, vidjevši da joj otac razgovara sa nekim čovjekom u sobi. Naložila je furunu i glasno se zakašljala kada se gusti, crni dim pojavio iz nje. Odmahnula je bijelom rukom i stavila džezvu za kafu, a onda se sagla trljajući ruke, da zatvori vratanca na furuni. Iako je bilo proljeće, još uvijek se mraz znao zadržati na golom drveću u jutarnjim satima i ruke su joj promrzle. Tada dotrča mali Ibro:
– Esma, Esma – mahao je rukama oko nje. – Došli da te prose, Esma. Imamo musafira.
Esma u trenutku pogledom pređe preko sobe, pa začuđeno pogleda u malog Ibra. Priđe i odškrinu vrata od dnevne sobe i vidje oca kako razgovara sa nekim strancem. Znala je sve ljude iz Goduše, ali ovaj joj čovjek bijaše nepoznat. Polako i sa strepnjom u srcu, zatvori vrata. Ispitivački pogleda malenog Ibra, pa ga upita zna li ko je taj čovjek.
– Hilmo iz Vrbice – odgovori Ibro i, lativši komad hljeba sa police, otrča napolje.
,,Hilmo iz Vrbice…” – mislila je Esma. Hilma je znala po čuvenju. Trgovac iz Vrbice, poznat po svom imanju. U Vrbici njegovo imanje nije se mjerilo metrom i aršinima, već pogledom. Imao je šume i livade, kuće, voćnjake, stoku, nadničare i radnike. U čaršiji sa njim su se pozdravljali i hadžija i hodža i kadija. Bio je već zašao u pedesete godine. Sa čudnim nemirom u srcu, pitala se Esma šta će takav čovjek tu, baš nju da prosi i za koga je prosi. Znala je da je Hilmo udovac, da su mu sinovi oženjeni i da su sa svojim porodicama u Turskoj. ,,Možda za kakvog rođaka, prijatelja, radnika…” – strepjela je Esma djevojački nevino. Znala je da će ovaj dan doći, ali njeno srce je još uvijek bilo dječje, a njeno tijelo tek počelo da pupi. Još nije bilo vrijeme.
Čula je korake. Uz škripu otvoriše se vrata i otac, blijed u licu, stade. Pogledom joj pokaza na vodu i Esma pritrča sa ibrikom u ruci i peškirom da mu pospe. Učini joj se da prvi put u životu vidi oca takvog, mršavog, jadnog. Svaki damar na tijelu mu je igrao. Drhtao je…
– Esma, sine… Vidiš..- poče babo promuklim glasom koji se Esmi učini nepoznat. Nije to bio onaj umilni glas kojim joj je tepao: – Vakat je došao, sine. Taj čovjek… On je bogat, on je neko! On… On hoće da se orodi sa mnom, nadničarem, pridošlicom. Sine, moram… Zbog Ibra, Hajra i Ahmeda. Moram, tebe dati, sine, da njih… Daće Hilmo, sine, pomoći će tazbini. Obećao je zemlju dati, ako pođeš. Za braću, sine, da ne nadniče kao ja. Da imaju svoje. Da glave ne spuštaju… Bićeš hanuma. Da se dovijeka ne stidiš i spuštaš glavu k’o babo ti što ponizno hoda ovim svijetom. Sjedjećeš u
vrh sofre na svadbama, dženazama…
Nastavljao je Amir da govori i ubjeđuje Esmu, a kao da je ubjeđivao sebe. Ona je stajala ispred njega nepomično, pokušavajući da iz tog isprekidanog govora shvati usud koji joj je otac odredio. Njen razum nije htio prihvatiti to. Otac se okrenu i uđe kod gosta. Priđe mu i drhtavom, mršavom rukom primi jaku Hilmovu, kojom ga on još i stisnu, kao da pritvrdi pogodbu.
– Neka je sa srećom! – Amir jedva procijedi kroz zube
– Odsad je tvoja! Vodi je!
Esma podiže pogled i razgoračivši oči pogleda u tom pravcu. Pogled joj se sretnu sa Hilmovim i ona ugleda svoju sudbinu. Vrisak joj se ote iz grla, a ibrik iz ruke ispade i, zajedno sa Esminim djevojačkim snovima, razbi se u komade.
***
Esma se rijetko i slabo sjećala svoje udaje. Duboko u podsvijest sakrila je slike kako je napustila roditeljsku kuću sa starim nepoznatim čovjekom; kako je otac plakao i molio da mu halali, a onda rukama pokazivao na braću koja su trčala oko konja, plakali i dozivali svoju sestru koja im je sve do toga časa mijenjala majku. Plakala je i ona, bolno, majčinski… Sjećala se samo puta koji joj se učinio predug i hladnoće praga na Hilmovoj kući.
Sjećala se pjesme žena koje su je uvele u đerdek. Sjećala se sobe koja joj je bila zindan i lampe koja je treperila u uglu, a kao da je govorila: ne, ne, ne… U sjećanju su joj ostali i teški Hilmovi koraci ispred vrata spavaće sobe i vrisak Hilmove majke Đule kada je otvorio vrata.
– Hilmo, sine… – počela je tiho, a onda je jecajući povukla krajeve svoje košulje, pokidala dugmad i otkrila svoje teške i uvele dojke, bacivši mu se pred noge. – Zaklinjem te Nebom, zemljom i mlijekom kojim sam te zadojila, nemoj tamo! Dijete je! Grijeh je! Hilmo, nije vakat, sine! Nemoj Hilmo, od Boga je grijeh!
Hilmo je pogledao u otkrivena, znojava njedra svoje majke. Dojke su joj bile prošarane borama, stare i oronule visile su kao o vratu obješene bisage. Duboka nada rodila se u Esminoj duši dok je u tišini iščekivala svoju presudu. Ali Hilmo samo prođe pored majke, ne rekavši ništa. Istina neizbježnosti Esminog zlog usuda otkrila se sa otkopčanim njedrima njegove majke. Hilmo uđe, zatvori vrata i ugasi lampu. Esmina čula otupješe zajedno sa mrakom. Samo ču njegove korake kako se približavaju krevetu, dok je iz daljine dopirala pjesma žena.
Sljedećeg proljeća, zajedno sa prirodom, u Esmi poče da pupolji nešto. Godina dana koju je Esma provela u novom domu bila joj je tamnica. Ali novi život, začet u njoj, poče da joj krvotok snabdijeva novom snagom, novom krvlju. Na njenim usnama poče da igra osmijeh, a modre oči konačno ugledaše ljepotu svijeta oko sebe. Lice joj poprimi mjčinsku blaženost. Ponovo se iz njenih usana čula pjesma, nježna i mila. Sjela bi pred razboj, pa dok bi tkala ćilim, pjevala bi i često rukama mazila stomak, plašeći se od tolike radosti.
Promjenu na svojoj snahi, blagim, sažaljivim pogledom i znalačkim okom pratila je Đula. Duboko u srcu još joj je gorjelo sjećanje i rana zbog one noći kada ju je Hilmo doveo, i kada je ugledala njeno nevino, preplašeno, dječje lice. Od tada je snahu štitila i branila majčinskom ljubavlju. Bilo joj je žao djeteta kome je život postao tako okrutan. Znala je ona šta znači ovom mladom čeljadetu taj novi život, a i cijeloj kući. Posljednjih mjeseci Hilmo se počeo opijati; postao je nesnosivo grub. Bez razloga se svađao sa trgovcima i zanatlijama, bijes je bičem iskaljivao na radnicima i stoci. Konj zekan je uginuo pod njegovim batinama. Nadala se stara Đula sa strepnjom u srcu da će dijete u kući donijeti promjenu i mir.
Vrijeme je teklo i avgustovosko sunce spalilo je sijeno. Esma je već u svom nabubrelom trbuhu osjećala kako raste novo biće. Osjećala je i sreću i tugu i nemir, onako kako osjećaju mlade žene u takvom stanju. Sjede na jastuke, pa, gledajući kroz prozor u plavo nebo, zapjeva pjesmu o sreći i ljubvi.
Hilmo priđe i, iznerviran zbog pjesme i prkosa koji je pjesma budila u njemu, uhvati je za pletenice. Kao vuk kad se ustremi na ovcu, on je povuče k sebi i ona osjeti smrad alkohola i znoja. Pogleda u njene modre oči ispunjene životom i izgubi pamet. Da li se zbog griže savjesti raspametio ili je to, pak, bilo zato što je zbog svoje ženidbe izgubio ugled među Bihorcima, da li zbog sinova koji su se odrekli oca nakon ženidbe, ili je u Esminoj pjesmi osjetio nadu da će se spasiti novog života i da će ostvariti ljubav…
Još jednom snažno odgurnu Esmu, ona pade na pod i stade je udarati. Štitila je svoj stomak, ali njene ruke bile su slaba zaštita, skoro nikakva. Hilmo je posebno tu udarao, kao da ga je to dijete koje ona nosi u utrobi, podsjećalo na grijeh koji je počinio i izazivalo ga. Vrištala je i plakala, ne od boli, jer udarce nije osjećala, već od straha za ono što je raslo u njenom stomaku, njena jedina nada. Duboko u srcu je dovila samo za spas djeteta, ne misleći na sebe. Đula utrča i vrisnu, dozivajući radnike i svojim tijelom napravi štit između Esme i Hilma. Izbacivši snagu prvog talasa bijesa, Hilmo sjede na hladan pod. Đula priđe Esmi i drhtavom, staračkom rukom obrisa joj suze s lica. Pogleda u Esmu, ali njene modre oči bez života su gledale u tavanicu. Njeno biće nestajalo je zajedno sa životom koji je krvlju oticao niz njene noge.
Od tog ljeta svake godine na proljeće Esma je iščekivala da u njoj ponovo nabuja mladi život. Ustajala je, gledala u beharne grane, gledala prirodu kako se budi i rađa i grčevito stiskala svoje mršave slabine i stomak. Željela je da zajedno sa prirodom olista, da oživi, da i ona rađa. Ali, svako novo proljeće donosilo bi isto razočarenje. U njoj se nije mogao začeti plod. Godinama se borila. Išla kod hodža koji su joj pravili hamajlije, pila trave i čajeve, išla kod babica da je ‘potpasuju’. Dok bi joj čupale utrobu, ona bi samo tupo gledala u tavanicu, kao da je ne boli, da je ne dotiče, kao da je mislila: ,,Čupajte me, kidajte, činite od mene što hoćete, samo pomozite”. Iz dana u dan, iz godine u godinu, njena mladost je nestajala, njena snaga kopnila, oči gubile život, a ona slabila. Jedino nada da će začeti, da će njena borba donijeti da dijete proplače u kući, držala je u životu. Ali, proljeća su se nizala, godine su odlazile, a Esmine koščate ruke su svake naredne zime bivale sve praznije.
Jednom se desi da, dok je muzla kravu, između udaranja mlazeva u drveni sud, ču radnike kako pričaju da će za Bajram zaklati kravu jalovicu; od nje više štete nego koristi. Iz ruku ispade sud sa varenikom, Esma skoro u nesvijesti sjede na hladnu zemlju. Začu se prodoran kravlji muk, koja kao da je razumjela svoju presudu, i Esma pogleda u krupne životinjske oči. U njima ugleda svoju sudbinu. Istrča iz štale i ode kroz gust voćnak koji je blistao u proljećnoj raskoši i dođe do
tek uzoranog vrta. Kroz suze i jecaje, Esma je zarivala noge u svježe oranje, a rukama gnječila i mrvila vrbičku trošnu zemlju i mislila: ,,Zemljo, plodna zemljo…. Ti što začneš svakog proljeća, ti što bujaš ljeti i rodiš s jeseni… Ti, zemljo, ne znaš bol nerotkinje, bol jalovice. Ti ne znaš šta su prazne ruke… Život bez pjesme, bez dječjeg plača. Ne znaš šta je život jalovice. Žene, a ne žene… Polužene! Uzmi me, plodna vrbička zemljo! Tu sam. Uzmi me i predaj mi svoje plodnosti… Zemljo, neka rodim… Pa neka se u tebe pretvorim. Bože, bašča sam… De, beharom me okiti, de, ne ranjavaj me vječnim mrazom, snjegovima…”
Čelična ruka sjećanja vrati Esmu i ona pogleda kroz prozor u vrbičke bašte koje su se okitile beharom i zelenim lišćem. Trideset i peto je proljeće od onda. Đule i Amira već odavno nema. Livada u Goduši koju je Amir dobio za Esmu, zarasla je u šumu, trnje i korovlje. Esmina braća žive u Njemačkoj sa svojim porodicama i samo se ponekad, sa žaljenjem sjete sestre koja je svojim životom platila njihove sudbine. Plamen nade u Esminom srcu posljednjih godina bio je na izdijasu. Tek ponekad, s proljeća, kada se Vrbica okiti proljećnim ruhom i sve buja i rađa, u njenoj utrobi zadrhti damar i ona svijeća nade kratko se zapali… I gori i tinja sve do jeseni, kada se plodovi beru i kada su ruke pune onoga što zemlja daje. A njene ruke jednako prazne.
Bosim nogama, gazeći po ćilimu kao da ga ne dotiče, Esma priđe bračnoj postelji i pogleda u naborano, staračkim pjegama išarano Hilmovo lice. U uglu usana sušila se pljuvačka. Od silnog gazde i naprasitog čovjeka sada je ostao samo ovaj, kožom obavijeni kostur, koji kašlje i diše i čiji joj dah noćima žari lice i kida san.
Pogledala ga je pogledom u kojem nije bilo ni mržnje ni prezira, već samo žaljenja. Gledala je u čovjeka koji je bio njen zlokobni usud, čovjeka koji je ukrao njenu mladost i koji je napravio poluženom, koji joj je iz utrobe iščupao biće, i nije ga mrzjela.
Okrenu se, priđe šporetu, ubaci jedno drvo u vatru koja je tinjala, pristavi džezvu i u sobi u kojoj je vladala tišina i gorko, gorko zaplaka…