BIOGRAFIJA
Rođena sam u Zagrebu, Hrvatska, gdje i živim.
Poeziju aktivno pišem od 2012. godine, pišem na standardnom jeziku i kajkavskom dijalektu. Članica sam KLD – Rešetari, JUTRA POEZIJE – Zagreb, te počasna članica Brezničkog Huma.
Dobitnica sam 2017. godine „Zlatne povelje“ na Sajmu knjiga u Beogradu ( za najbolje napisanu pjesmu posvećenu ženi Romkinji) te su mi 2018. izdali prvu samostalnu dvojezičnu zbirku, u kojoj je prevedeno mojih 60 pjesama. Drugu zbirku izdala sam 2022.godine. Pjesme su mi prevedene na engleski, albanski, makedonski, rumunjski i mađarski, i mnoge su mi pjesme zastupljene u zajedničkim i antologijskim zbirkama.
Voditeljica i moderator sam sa kolegicom Lidijom Puđak, u Narodnom sveučilištu Dubrava, Zagreb, otvorenih književnih tribina i manifestacija od kojih je najpoznatija “ Stop nasilju nad ženama“ gdje je zastupljeno 55 gradova diljem regije.
ŽENA
Kao pupoljak mali
ti Ženo si rasla, odrastajući
ne znajući na što ćeš naići.
Mirisom drugog jutra,
mirisom drugog cvijeta.
Bila si – odabrana u mnoštvu poželjnih,
bila si – čistog srca između otrovanih,
bila si – nečiji neostvareni cilj vjerujući,
bila si – spremna krenuti, ne provjeravajući.
Bila si poput pera kojim se lahor poigravao,
uzdižući i padajući – plesom te izigravao.
Netko te dodirnuo,
netko te pomazio,
a netko – slomio.
Ali ti Ženo slomljene stabljike,
i u vazi si bujala, tvoje su latice mirisale, i trag u nečijem domu ostavile.
RAPSODIJA LJUBAVI
Prvi susret.
Prvi pogled.
Prvi osmijeh.
Prvo rukovanje.
Prvi razgovor.
Prvi dogovor za slijedeći susret.
Prvi leptirići u trbuhu.
Prva jutarnja pomisao na tebe.
Prva, zajedno popijena kava.
Prvi večernji izlazak.
Prvi poljubac.
Prvi ples.
Prvi drhtaj tijela koji nas je odveo u prvu provedenu noć.
Prvi pogled na tvoje golo tijelo.
Prva eksplozija spojenih tijela.
Prvi razgovor o zajedničkom životu.
Prvo upoznavanje sa familijom.
Prvi zamišljeni datum odveo nas je pred oltar gdje smo si zaneseni ljubavlju sebe kroz život obečali.
Prvo nezadovoljstvo i s vremenom zanesenosti je nestalo, leptirići su nestali i ljubav je nestala.
Neki su uspjeli održati i živjeti svoju rapsodiju ljubavi.
MAGIJA ELEKTRICITETA
Napućenih usana lagano je sagnula glavu,
tek vidljivog pogleda ispod spuštenih trepavica-
nosnicama je istraživala, njušila je – udisala.
Ostvarenje želje bilo joj je na dohvat ruke.
Vrhovi valovite kose zaplesale su valcer,
u laganom ritmu
tražeći magićnost elektriciteta koje je pratila pogledom.
U bubnjiću začula je otkucaje srca,
i na trenutak prestala je disati.
Odjednom, imala je potrebu ovlažiti jezikom usne.
Udahnula je.
Istovremeno, On je promatrao njenu siluetu, čaroban lik.
Odškrinuta vrata dala su dovoljno svjetlosti iz hodnika, da vidi kako se
njezinim udahom pramen vlasi za usne zalijepio.
Poželio ih je maknuti –
približio se podižući ruku i dotaknuo usne-
zapucketalo je .
Elektricitet je svoje učinio,
dlan mu kosom ovio,
njezin pogled se podignuo, i usne na poljubac ponudio.
Zajedničkim udahom- zaplesali su valcer magijom elektriciteta.
LJUBIČICE
Bilo je to davno, davno.
Nakon mog’ završenog radnog vremena,
došao si na dogovoreni spojak- prvi.
Zagrljeni, nastavili smo ulicom hodati,
pričajući o našoj dopadnosti, usputno razne izloge promatrajući.
Naišli smo na umornu bakicu koja je imala rukohvat predivnih Ljubičica.
Zastao si i pitao ju koliko koštaju i one druge,
na vlažnom papiru odložene.
Sve si ih kupio i meni poklonio.
Bila sam presretna i nimalo svoja.
Krenuli smo dalje,
i naišli na izlog u kojem su bile predivne vjenčanice,
pitao si me- koju ču ja odabrati za naše vjenčanje?
Od tog’ trenutka bila sam hodajuća lutka,
nit’ sam ikoga oko nas primiječivala,
nit’ sam ikoga osim glasa
srca svoga slušala.
Nakon tri mjeseca uslijedilo je vjenčanje sa nepunih 18 godina.
Godine su prošle –
danas smo rastavljeni.
Imamo dvije kčeri i šestero unučadi,
dvije unuke i četiri unuka.
I oni vole cvijeće.
Danas, kada naiđem na prekrasne vrtne Ljubičice,
izmame mi osmijeh radi svoje ljepote,
a zatim zaključim…dobro je da su zakonom zabranili ubirati ih i prodavati.
ZAR JE MOGUĆE?
Zar je moguće da ne vidite kraj zdravih očiju?
Zar je moguće da šutite kraj zdravog govora?
Zar je moguće da ne čujete kraj dobrog sluha?
Zar je moguće dozvoljavati životu da prolazi kroz raširene prste?
Toliko pitanja na kojima nemate odgovora, ili ne želite odgovoriti.
Radujmo se poklonjenom govoru, iako ponekad prešutimo…
radujmo se poklonjenom sluhu, iako ponekad napravimo da nismo dobro čuli…
radujmo se poklonjenom vidu, iako ponekad pomislimo bolje da nismo vidjeli,
radujmo se životu.
A opet, nismo svijesni koliko nam je Svevišnji svakodnevno poklonio.
Radujmo se zajedno uz one koji ne vide,
koji ne čuju,
koji ne govore…
budimo njihov vid, njihov sluh, njihov govor.
Zaštitimo jedni druge bez obzira na boju i nacionalnost, u ovom poklonjenom životu.